Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2231/09 (H. H.)
Odluka donesena 15. 05. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Uknjižba
- Nekretnina
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2231/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 05. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. maja 2012. godine, u predmetu broj AP 2231/09, rješavajući apelaciju Huseina Hadžipašića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Huseina Hadžipašića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-
09-000037 od 8. juna 2009. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 065-0-Dn-II-08-11994 od 7. novembra 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Husein Hadžipašić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Ismet Velić, advokat iz Sarajeva, podnio je 13. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-09-000037 od 8. juna 2009. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 065-0-Dn-II-08-11994 od 7. novembra 2008. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda broj 065-0-Dn-II-08-11994 od 7. novembra 2008. godine odbijen je apelantov prijedlog za upis predbilježbe prava vlasništva na stanu u Sarajevu, u Ulici m. Tita broj 56/D, sprat III, ukupne površine od 120 m² (u daljnjem tekstu: predmetni stan). U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je 26. maja 2008. godine Zemljišnoknjižna kancelarija primila zahtjev [apelanta] za upis predbilježbe prava vlasništva na predmetnom stanu, na osnovu Ugovora o kupoprodaji stana obrađenog od Sanje Ivić, notara iz Sarajeva, 23. maja 2008. godine i ovjerenog pod brojem OPU-615/08. Dalje je navedeno da je nakon razmatranja prijedloga i uvida u spis predmeta utvrđeno da dostavljeni ugovor nije provodiv u knjizi položenih ugovora iz razloga što se zemljišnoknjižno tijelo ne nalazi u knjizi položenih ugovora. Stoga je Općinski sud, kako je navedeno u obrazloženju rješenja, na osnovu člana 43. stav 2. tačka 1. Zakona o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o zemljišnim knjigama), odbio apelantov zahtjev.
3. Rješenjem Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-09-000037 od 8. juna 2009. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i potvrđeno rješenje Općinskog suda. U obrazloženju svoje odluke Kantonalni sud je naveo da je ispitao ožalbeno rješenje u cijelosti u granicama razloga navedenih u apelantovoj žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na primjenu odredaba Zakona o zemljišnim knjigama i na povredu odredaba parničnog postupka iz člana 221. u vezi sa članom 236. Zakona o parničnom postupku, te da u cijelosti prihvata činjenično i pravno utvrđenje ožalbenog rješenja. Naime, Kantonalni sud je istakao da apelant dokumentacijom koja je dostavljena uz prijedlog za predbilježbu „dokazuje činjenicu da je kupac stana od prodavaca koji u zemljišnoj knjizi nisu registrovani kao zemljišnoknjižni vlasnici, nekretnine koja nije upisana u zemljišnoj knjizi.“ Dalje, Kantonalni sud je naveo da je članom 2. tačka 3. Zakona o zemljišnim knjigama propisano da je predbilježba uvjetni privremeni upis prava na nekretninama kojim se sticanje, prijenos, ograničenje ili prestanak prava postiže naknadnim opravdanjem. Dalje, navedeno je da je članom 52. Zakona o zemljišnim knjigama propisano da se upis predbilježbe vrši tamo gdje treba da se izvrši konačni upis predbilježenog prava, a da je članom 42. tog zakona propisano da kod provjere zahtjeva za upis nadležni z.k. referent ispituje da li su podneseni potrebni dokumenti u propisanoj formi, da li su dokumenti identični sa stanjem u zemljišnoj knjizi i da li postoji odobrenje u smislu člana 41. tog zakona.
4. Navedeno je da je upis u zemljišnu knjigu dozvoljen samo protiv uknjiženog vlasnika ili ovlaštenika prava, pa pošto se kupoprodajni ugovor, koji je osnov za traženi upis, ne slaže sa stanjem u zemljišnoj knjizi, jer u konkretnom slučaju prodavci stana nisu registrovani u zemljišnoj knjizi, to postoji smetnja koja sprečava upis, pa je Općinski sud, i po zaključku Kantonalnog suda, pravilno odlučio kada je odbio apelantov prijedlog.
5. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama, zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je kupio predmetni stan nakon što su ga prodavci (Goran i Amra Savanović), koji su imali svojstvo nosilaca stanarskog prava, otkupili od Općine Centar- Sarajevo 11. februara 2008. godine. Apelant navodi da su prodavci predmetni stan prodali njemu prije nego što su se upisali u knjigu položenih ugovora, zbog čega je on u svojstvu kupca i zatražio upis predbilježbe prava vlasništva, a radi osiguranja svojih prava za ostvarivanje naknadnog konačnog upisa prava vlasništva na predmetnom stanu, kada se za to budu stekli uslovi. Dalje, apelant navodi da je Kantonalni sud u obrazloženju svog rješenja citirao odredbe člana 2. stav 3. i čl. 52. i 42. Zakona o zemljišnim knjigama koje se odnose na predbilježbu, ali pri tome, prema apelantovom mišljenju, nije vodio računa da je upravo zbog opisane faktičke situacije, a na temelju citiranih odredaba zakona, i predložen upis predbilježbe, koja prvenstveno služi za osiguranje ranga pozicije u formi uslovljenog i privremenog upisa, koji naknadno treba biti opravdan. Apelant tvrdi da se on, nakon sticanja valjanog pravnog osnova za uknjižbu prava vlasništva, nije mogao uknjižiti zbog toga što su njegovi prednici (prodavci), također, čekali na sasvim izvjesnu uknjižbu, te je imao pravo da na taj način osigura rang pozicije, te naknadno opravda taj uslovljeni upis i upiše se kao vlasnik. Apelant, dalje, ističe da su se prodavci 23. januara 2009. godine upisali u knjigu položenih ugovora na osnovu Rješenja Općinskog suda broj 065-0-Dn-U-08-31095, ali da je on osporenim odlukama „onemogućen da sačuva rang pozicije za upis prava vlasništva za koji ispunjava sve uslove“. Apelant smatra da je na ovaj način onemogućen u realizaciji i zaštiti svojih prava, a između ostalog, prava na imovinu zagarantovanog članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, budući da je prodavcima isplatio kupoprodajnu cijenu predmetnog stana.
6. Zakon o zemljišnim knjigama Federacije BiH („Službene novine Federacije BiH“ br. 19/03 i 54/04) u relevantnom dijelu glasi:
Član 43. stav 2. tačka 1.
Odlučivanje o upisu (2) Zemljišnoknjižni referent donosi rješenje o odbijanju zahtjeva za upis ako:
1) se zemljišnoknjižno tijelo ne nalazi u zemljišno knjižnom području dotičnog zemljišnoknjižnog ureda;
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Vezano za apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se isključivo odnose na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke u vezi sa apelantovim zahtjevom za upis predbilježbe prava vlasništva na predmetnom stanu uz pozivanje na relevantne odredbe Zakona o zemljišnim knjigama, kojim je propisano, između ostalog, i koji su preduslovi neophodni za upis traženih prava u zemljišnu knjigu, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
11. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr Miodrag Simović