Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2329/09 (A. B.)
Odluka donesena 15. 05. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2329/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 05. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. maja 2012. godine, u predmetu broj AP 2329/09, rješavajući apelaciju Ante Babića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ante Babića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Mal 030734 09 Gž od 2. juna 2009. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 Mal 030734 07 Mal od 17. novembra 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ante Babić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čapljine, kojeg zastupa Zajednički odvjetnički ured Sesar-Ćurić-Miletić iz Mostara, podnio je 16. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Mal 030734 09 Gž od 2. juna 2009. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 Mal 030734 07 Mal od 17. novembra 2008. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 58 0 Mal 030734 07 Mal od 17. novembra 2008. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi "Euroherc osiguranje" d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi) da mu na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 1.800,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom uz naknadu troškova postupka. U obrazloženju presude Općinski sud je, prije svega, naveo da je odredbama člana 38. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima, koji je važio u vrijeme nastanka štetnog događaja, propisano da "vozač koji namjerava da na putu obavi neku radnju vozilom (pomjeranje vozila udesno ili ulijevo, mijenjanje saobraćajne trake, preticanje, obilaženje, zaustavljanje, skretanje udesno ili ulijevo) smije da otpočne takvu radnju samo ako se prethodno uvjerio da to može da učini bez opasnosti za druge učesnike u saobraćaju ili imovinu, vodeći pri tome računa o položaju vozila i o pravcu i o brzini kretanja". Općinski sud je naveo da iz zapisnika o uviđaju Policijske stanice Čitluk broj 02-02-5-7-125/05 od 9. avgusta 2005. godine proizlazi da se 9. avgusta 2005. godine dogodila saobraćajna nezgoda u kojoj su učestvovali Davorin Dugandžić, kao vozač vozila "opel" (koje je osigurano kod tuženog), i Mate Odak, kao vozač vozila "golf " (koje je apelantovo vlasništvo). Općinski sud je naveo da iz predmetnog zapisnika proizlazi da se saobraćajna nezgoda dogodila na regionalnom putu Široki Brijeg – Tromeđa, puna linija, te da je do kontakta došlo udarom prednjeg dijela vozila "opel" u srednji dio (lijevi stub vrata) vozila "golf". Pri tome, Općinski sud je naveo da je izvršio uvid i u skicu mjesta predmetne saobraćajne nezgode. Općinski sud je ukazao da apelant u konkretnom slučaju smatra da je za predmetnu saobraćajnu nezgodu odgovoran vozač vozila "opel", te stoga traži da se obaveže tuženi, kao osiguravač, da mu naknadi materijalnu štetu koja je pričinjena na njegovom vozilu, shodno odredbama čl. 158, 178. i 919. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Općinski sud je ukazao da je vještak saobraćajne struke u svom nalazu i mišljenju naveo da se predmetna saobraćajna nezgoda dogodila na način da je došlo do kontakta prednjeg desnog dijela vozila marke "opel" (koji se kretao brzinom od 51 km/h) sa prednjom bočnom stranom vozila marke "golf", te da je u trenutku kontakta vozilo marke "opel" bilo u fazi kočenja, dok je vozilo marke "golf" bilo u fazi skretanja ulijevo. Prema mišljenju vještaka, u datoj saobraćajnoj situaciji vozač vozila "golf " je imao tehničku mogućnost da prije skretanja ulijevo uoči i propusti vozilo "opel" koje je u tom trenutku već bilo na lijevoj saobraćajnoj traci. Pri tome, Općinski sud je ukazao da je pomenuti vještak u svom iskazu na glavnoj raspravi naveo da nije sačinio "hodogram" toka saobraćajne nezgode s obzirom na to da je vozilo "opel", u momentu početka skretanja ulijevo vozila "golf", već bilo kompletnom svojom širinom na lijevoj prometnoj traci, u fazi preticanja. Općinski sud je naveo da je u potpunosti poklonio vjeru nalazu i mišljenju vještaka saobraćajne struke, smatrajući da je sačinjen objektivno, stručno, te u skladu sa pravilima nauke i struke. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je ukazao da iz provedenih dokaza proizlazi da je vozač vozila "golf", suprotno odredbama člana 38. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima, preduzeo radnju skretanja ulijevo, a da se prethodno nije uvjerio da tu radnju može obaviti bez opasnosti za sebe i druge učesnike u saobraćaju. S obzirom na to da je vozač vozila "golf" odgovoran za nastanak predmetne saobraćajne nezgode, Općinski sud je zaključio da samim tim nema odgovornosti osiguranika tuženog, te da je, stoga, apelantov tužbeni zahtjev neosnovan.
3. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 58 0 Mal 030734 09 Gž od 2. juna 2009. godine kojom je apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud analizirao sve provedene dokaze kako pojedinačno, tako i u njihovoj međusobnoj vezi, brižljivo ih ocijenio, te dao jasne i valjane razloge za svoju odluku koju u cijelosti prihvata i taj sud. Naime, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je za predmetnu saobraćajnu nezgodu isključivo odgovoran vozač vozila "golf" (apelantovo vozilo) koji se u nastaloj saobraćajnoj situaciji ponašao suprotno odredbama člana 38. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima kojima je propisano da vozač koji namjerava na putu obaviti neku radnju (u konkretnom slučaju radnju skretanja ulijevo) smije da otpočne takvu radnju samo ako se prethodno uvjerio da to može učiniti bez opasnosti za druge učesnike u saobraćaju. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje na osnovu svih materijalnih dokaza u spisu, a posebno na osnovu saobraćajnog vještačenja. Naime, Kantonalni sud je ukazao da iz nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke nesumnjivo proizlazi da se vozilo osiguranika tuženog marke "opel" u momentu reagovanja na kočenje kretalo dozvoljenom brzinom od oko 51 km/h, a da je vozilo marke "golf" prije skretanja ulijevo imalo tehničku mogućnost da uoči vozilo "opel", te da propusti to vozilo, budući da je to vozilo već bilo svojom kompletnom širinom na lijevoj saobraćajnoj traci, u fazi preticanja. Što se tiče apelantovih žalbenih navoda da je osiguranik tuženog vršio radnju preticanja na punoj liniji (a što je uistinu protivno Zakonu o sigurnosti saobraćaja na cestama), Kantonalni sud je naveo da nisu relevantni za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari, budući da je navedena radnja osiguranika tuženog u domenu prekršaja, dok je osnovni uzrok nastanka saobraćajne nezgode i materijalne štete na vozilima u konkretnom slučaju ponašanje vozača apelantovog vozila. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da je apelantova žalba neosnovana, te je stoga i odlučio kao u izreci presude.
4. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da redovni sudovi, pri donošenju svojih odluka, nisu uzeli u obzir činjenicu da se u konkretnom slučaju radilo o preticanju na punoj liniji. Naime, apelant navodi da u toj situaciji nije mogao zamisliti, niti očekivati da će neko iza njega vršiti radnju preticanja na dijelu ceste koja je podijeljena punom linijom. Stoga, apelant smatra da se u konkretnom slučaju radilo bar o podijeljenoj odgovornosti. Dalje, apelant navodi da je očigledno da se vozač vozila "opel" nije pridržavao ograničenja brzine, niti je brzinu prilagodio stanju i uslovima ceste, te da se nije radilo o radnji preticanja, već o izbjegavanju direktnog udara u apelantovo vozilo. Takođe, apelant navodi da nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke nisu urađeni u skladu sa pravilima struke, da su paušalni i manjkavi, jer vještak nije sačinio hodogram, tj. skicu nastanka saobraćajne nezgode.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se, u suštini, odnose na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje u predmetnom postupku, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).
8. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi, prihvatajući nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke, zaključili da je upravo vozač apelantovog vozila marke "golf", postupajući suprotno odredbama člana 38. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima, izazvao predmetnu saobraćajnu nezgodu, te stoga nema odgovornosti vozača vozila "opel", a samim tim ni odgovornosti tuženog kao osiguravača. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi dali detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazalo na bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tih sudova. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović