Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2346/09 (I. J.)

Odluka donesena 15. 05. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prekršajni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2346/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 05. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. maja 2012. godine, u predmetu broj AP 2346/09, rješavajući apelaciju Ismeta Jakupovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ismeta Jakupovića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Pžp-

08-000368 od 12. maja 2009. godine i Rješenja Općinskog suda u Tuzli broj 032-0-Pr-08-000409 od 29. septembra 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ismet Jakupović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle podnio je 20. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Pžp-08-000368 od 12. maja 2009. godine i Rješenja Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 032-0-Pr-08-000409 od 29. septembra 2008. godine.

2. Općinski sud je u prekršajnom postupku protiv apelanta kao okrivljenog zbog prekršaja iz člana 51. stav 1. kažnjivog po članu 235. stav 1. tačka 5. Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini i prekršaja iz člana 186. stav 9. kažnjivog po članu 238. stav 1. tačka 37. istog zakona, odlučujući povodom apelantovog zahtjeva za sudsko odlučivanje po Prekršajnom nalogu izdatom od ovlaštenog organa PU Tuzla PS Istok broj JSBO100.044.871.8 od 7. januara 2008. godine, donio Rješenje broj 032-0-Pr-08-000409 od 29. septembra 2008. godine. Predmetnim rješenjem je utvrđeno da navedeni Prekršajni nalog PU Tuzla PS Istok postaje konačan i izvršan danom donošenja tog rješenja, zbog apelantovog propuštanja da se pojavi na dan i u vrijeme određeno za usmeni pretres zakazan povodom njegovog zahtjeva za sudsko odlučivanje. Predmetnim rješenjem apelant je obavezan da nadoknadi troškove prekršajnog postupka u iznosu od 30,00 KM.

3. U obrazloženju rješenja je navedeno da je, postupajući povodom apelantovog zahtjeva, Općinski sud zakazao usmeni pretres za 29. septembar 2008. godine u 12,40 h, u smislu člana 44. Zakona o prekršajima („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 31/06; u daljnjem tekstu: ZOP). Dalje, navedeno je da je na taj usmeni pretres pristupio ovlašteni predstavnik ovlaštenog organa i svjedok po prijedlogu ovlaštenog predstavnika ovlaštenog organa, dok apelant nije pristupio, iako je bio uredno obaviješten, u smislu člana 44. stav 3. ZOP-a. Općinski sud je konstatirao da je apelant podneskom od 22. septembra 2008. godine tražio odgađanje usmenog pretresa zakazanog za 29. septembar 2008. godine u 12,40 h, zbog toga što se nalazi u radnom odnosu i ne može odsustvovati sa radnog mjesta, kao i da ima obaveze na fakultetu. Međutim, utvrdivši da apelant uz molbu za odgodu usmenog pretresa nije priložio niti jedan dokaz zbog kojeg ne može prisustvovati i zbog kojeg je tražio odgodu, Općinski sud je, na osnovu člana 265. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP), te čl. 9. i 47. stav 3. ZOP-a, odbio njegovu molbu. S obzirom na to da je u postupku utvrdio da je apelant uredno obaviješten o održavanju usmenog pretresa, te da nije pristupio u zakazano vrijeme u tom sudu, Općinski sud je zaključio da je propuštanjem da se pojavi apelant prihvatio odgovornost za počinjeni prekršaj, zbog čega je utvrdio da predmetni prekršajni nalog postaje konačan i izvršan danom donošenja tog rješenja, u smislu člana 45. stav 1. tačka 1. ZOP-a. Pored toga, Općinski sud je konstatirao da je apelant dužan nadoknaditi troškove prekršajnog postupka u skladu sa članom 199. ZKP i članom 35. Pravilnika o naknadi troškova u sudskim postupcima („Službene novine Tuzlanskog kantona“ broj 5/00).

4. Apelant je podnio žalbu protiv Rješenja Općinskog suda broj 032-0-Pr-08-000409 od 29. septembra 2008. godine, koju je Kantonalni sud odbio kao neosnovanu Rješenjem broj 003-0-Pžp-08-

000368 od 12. maja 2009. godine.

5. Kantonalni sud je u obrazloženju svog rješenja konstatirao da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi o bitnoj povredi prekršajnog postupka koju je pričinio prvostepeni sud, s obzirom na to da je članom 45. ZOP-a propisano da ako se okrivljeni ne pojavi na dan i u vrijeme određeno za usmeni pretres, u skladu sa članom 34. stav 5. ili članom 44. stav 3. istog zakona, smatrat će se da je prihvatio odgovornost propuštanjem da se pojavi. Kako apelant uz molbu za odgodu pretresa nije priložio dokaz da je zaposlen i da ima obaveze na fakultetu, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je na osnovu člana 265. ZKP, te čl. 9. i 47. stav 3. ZOP-a odbio apelantovu molbu za odgodu zakazanog usmenog pretresa i zbog apelantovog propuštanja donio osporeno rješenje. Dalje, istakao je da apelant u žalbi nije naveo u čemu se sastoji povreda materijalnog propisa o prekršajima, zbog čega nije mogao ispitati prvostepeno rješenje u okviru tog žalbenog osnova. Pored toga, Kantonalni sud je zaključio da je apelantu za učinjeni prekršaj izrečena novčana kazna u granicama propisane novčane kazne za taj prekršaj, te da su neosnovani njegovi žalbeni navodi da odluka o visini troškova prekršajnog postupka nije adekvatna.

6. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na pristup sudu kao element tog prava. Tvrdi da su se redovni sudovi „neosnovano“ pozvali na odredbe 265. ZKP, te čl. 9. i 47. stav 3. ZOP-a, smatrajući da odredba člana

265. ZKP ne propisuje da se sudu trebaju dostaviti dokazi o spriječenosti prisustva okrivljenog na glavnom pretresu ili dokazi o postojanju smetnji da se pretres uspješno provede, te da ga je prvostepeni sud, u smislu odredbe člana 47. stav 3. ZOP-a, trebao pozvati da dostavi dokaz o nemogućnosti dolaska na zakazani usmeni pretres ili ga odgoditi kako bi mu omogućio da raspravlja pred sudom, pogotovo jer je sudu ponudio drugi datum za održavanje usmenog pretresa. Apelant tvrdi da je time što je tražio da se pretres odgodi iz opravdanih razloga jasno iskazao namjeru dolaska na usmeni pretres i spremnost da raspravlja pred sudom, te smatra da u konkretnom slučaju nije ispunjen uvjet iz člana 45. stav 1. tačka 1. ZOP-a. Pored toga, apelant navodi da su on i njegov otac pokušali kontaktirati sudiju i objasniti mu razloge zbog kojih je apelant tražio odgađanje pretresa, na što je i ukazao u žalbi protiv prvostepenog rješenja, ali da su bili „šikanirani“ od radnika suda. Dalje, navodi da je Kantonalni sud samo ponovio ono što je već izneseno u prvostepenoj odluci, te da je u svojoj odluci netačno naveo da apelant u žalbi nije naveo u čemu se sastoji povreda materijalnog propisa o prekršajima. Apelant tvrdi da je u žalbi jasno opisao događaj koji predstavlja navodno počinjeni prekršaj i naveo da se povreda materijalnih propisa sastoji u tome da radnje koje je učinio nemaju elemente bića prekršaja koji mu je stavljen na teret, niti da postoje bilo kakvi dokazi da je počinio taj prekršaj osim „golih konstatacija policajaca koji su pisali prekršajni nalog iz ko zna kojeg razloga“. Također, smatra da su troškovi prekršajnog postupka neosnovano i previsoko određeni.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud ističe da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku, te da se s tim u vezi postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno pitanje da li se radi o „krivičnoj“ optužbi protiv apelanta u smislu člana 6. Evropske konvencije. Ocjena da li je neka optužba „krivična“ u smislu značenja iz člana 6. Evropske konvencije daje se na osnovu kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne i ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterija: obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni da bi se radilo o „krivičnoj optužbi“. Polazeći od do sada usvojene prakse, kao i navedenih kriterija, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju, s obzirom na obim prekršene norme i svrhu sankcije, radi o „krivičnoj optužbi“, odnosno da je u konkretnom slučaju član 6. Evropske konvencije primjenjiv (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2255/05 od 16. januara 2007. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/07, tačke 21. i 22).

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i pravu na pristup sudu kao elementu tog prava, koji se zasnivaju na navodima o pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali jasne i logične razloge za svoje odlučivanje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih propisa u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi. Ustavni sud, također, ističe da apelant, osim navoda koje je isticao i tokom sudskog postupka, u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ničega što ukazuje na to da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2346/09 (I. J.) | Sudska praksa | Aktio