Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2357/10 (N. G.)
Odluka donesena 15. 05. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Vanparnični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2357/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 05. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. maja 2012. godine, u predmetu broj AP 2357/10, rješavajući apelaciju Nisveta Grahića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nisveta Grahića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju broj 85 0 V 009788 10 Gž od 21. aprila 2010. godine i Rješenja Osnovnog suda u Doboju broj 85 0 V 009788 09 V od 16. marta 2010. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nisvet Grahić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Pridjela, opština Doboj, podnio je 16. juna 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 85 0 V 009788 10 Gž od 21. aprila 2010. godine i Rješenja Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 85 0 V 009788 09 V od 16. marta 2010. godine. Apelant je 3. februara i 21. jula 2011. godine dopunio predmetnu apelaciju.
2. Rješenjem Osnovnog suda broj 85 0 V 009788 09 V od 16. marta 2010. godine odbijen je apelantov prijedlog za vraćanje poslovne sposobnosti, jer nisu prestali postojati razlozi zbog kojih mu je potpuno oduzeta poslovna sposobnost Rješenjem Općinskog suda u Zavidovićima broj R1-2/02 od 9. decembra 2002. godine. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da je apelant 14. decembra 2009. godine podnio prijedlog tom sudu za vraćanje poslovne sposobnosti. U predmetnom prijedlogu, kao i u toku postupka pred tim sudom apelant je istakao da mu je poslovna sposobnost oduzeta na prevaran način, jer nije bio prisutan ročištu koje je održano povodom prijedloga za oduzimanje poslovne sposobnosti, niti je na tom ročištu bio prisutan vještak. Takođe, apelant je istakao da živi u porodičnoj kući sa majkom, koja je stara i bolesna, o kojoj se on brine, te da je sposoban da se brine o sebi, kao i o drugima. Osnovni sud je naveo da su u toku postupka pred tim sudom apelantov staratelj i predstavnik Centra za socijalni rad Doboj izjavili da se protive da se apelantu vrati poslovna sposobnost. Osnovni sud je naveo da je uvidom u Rješenje Općinskog suda u Zavidovićima broj R1-2/02 od 9. decembra 2002. godine utvrdio da je apelantu potpuno oduzeta poslovna sposobnost, jer je utvrđeno da apelant, usljed hroničnog toka i težine bolesti – paranoidne šizofrenije, nije u stanju da samostalno odlučuje o svojim postupcima. Osnovni sud je, dalje, naveo da je uvidom u Rješenje JU Centar za socijalni rad Zavidovići broj 05/4-35-1-89/03 od 5. marta 2003. godine utvrdio da je apelant stavljen pod starateljstvo, te da mu je za staraoca postavljena majka Mejra Grahić. Takođe, Osnovni sud je naveo da je u toku postupka proveo vještačenje vještaka neuropsihijatra Vjekoslova Kovačevića, koji je na glavnoj raspravi pred tim sudom dao svoj nalaz i mišljenje o apelantovom duševnom stanju i sposobnosti za rasuđivanje. Osnovni sud je naveo da je, ocjenjujući provedene dokaze pojedinačno, kao i u njihovoj međusobnoj vezi, utvrdio da nisu prestali postojati razlozi zbog kojih je apelantu potpuno oduzeta poslovna sposobnost. Naime, Osnovni sud je naveo da je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka neuropsihijatra, koje je sud u cijelosti prihvatio, utvrdio da apelant boluje od hronične duševne bolesti – paranoidne šizofrenije koja je progresivnog karaktera, usljed koje apelant nema uvid u sopstveno stanje mišljenja i nije sposoban za rasuđivanje, tako da je potrebno da apelant i dalje bude potpuno i trajno lišen poslovne sposobnosti uz zadržavanje postavljenog staraoca. Dovodeći u vezu apelantovo duševno stanje i sposobnost za rasuđivanje koje je utvrđeno u postupku u kojem se odlučivalo o oduzimanju poslovne sposobnosti apelantu sa nalazom i mišljenjem vještaka neuropsihijatra koje je dato u ovom postupku, Osnovni sud je ukazao da se radi o identičnoj bolesti kod apelanta – paranoidnoj šizofreniji. Stoga, imajući u vidu da je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka neuropsihijatra utvrđeno da se radi o bolesti koja je kod apelanta progresivnog karaktera, Osnovni sud je zaključio da nisu ispunjeni uslovi za potpuno ili djelimično vraćanje poslovne sposobnosti apelantu. S obzirom na to da je u toku postupka utvrđeno da je apelant nesposoban za rasuđivanje, te da, usljed toga, nije sposoban da se brine o svojim pravima i interesima, Osnovni sud je naveo da je odlučio kao u izreci rješenja, shodno odredbama člana 28. u vezi sa čl. 34. i
37. Zakona o vanparničnom postupku.
3. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepenog rješenja, Okružni sud je donio Rješenje broj 85 0 V 009788 10 Gž od 21. aprila 2010. godine kojim je žalbu odbio i prvostepeno rješenje potvrdio. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, pravilno primijenio relevantne zakonske odredbe, te za svoju odluku dao dovoljne i jasne razloge koje prihvata i taj sud. Naime, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud, prihvatajući nalaz i mišljenje vještaka neuropsihijatra, pravilno utvrdio odlučne činjenice u pogledu apelantove sposobnosti za rasuđivanje i njegovom duševnom stanju. Okružni sud je ukazao da iz nalaza i mišljenja vještaka neuropsihijatra proizlazi da apelant boluje od hronične duševne bolesti – paranoidne šizofrenije, koja je progresivnog karaktera, usljed koje apelant nema uvid u sopstveno stanje mišljenja i nije sposoban za rasuđivanje, te da mu stoga ne treba vraćati poslovnu sposobnost i da mu je i dalje potreban staralac. Pri tome, Okružni sud je ukazao da je u postupku pred Općinskim sudom u Zavidovićima u predmetu broj R1-2/02, takođe, utvrđeno da apelant boluje od hronične duševne bolesti – paranoidne šizofrenije, te mu je rješenjem tog suda potpuno oduzeta poslovna sposobnost. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio apelantov prijedlog za vraćanje poslovne sposobnosti primjenjujući odredbe čl. 28. i 34. Zakona o vanparničnom postupku. Dalje, Okružni sud je naveo da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da je vještak neuropsihijatar dao lažan nalaz i mišljenje o njegovom zdravstvenom stanju, te da se radi o pogrešnoj dijagnozi njegove bolesti. Pri tome, Okružni sud je ukazao da se u žalbenom postupku ne može tražiti izuzeće vještaka i angažovanje drugog vještaka ako to nije traženo u prvostepenom postupku. Takođe, Okružni sud je naveo da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi koji se odnose na postupak pred Općinskim sudom u Zavidovićima, budući da je odluka tog suda postala pravosnažna, tako da ovaj sud ne može preispitivati pravilnost odluke tog suda.
4. Iz predmetne apelacije proizlazi da apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da su mu osporenim odlukama, kojima je odbijen njegov prijedlog za vraćanje poslovne sposobnosti, uskraćena osnovna građanska prava (pravo na rad, kao i ostala prava). Apelant navodi da nije duševni bolesnik, te da se radi o izmišljenoj dijagnozi vještaka medicinske struke. Naime, apelant navodi da vještaci medicinske struke slične dijagnoze određuju licima koja učine jedno ili više ubistava, a da on nije učinio nikakav zločin, već da je naprotiv preživio četiri pokušaja ubistva.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se, u suštini, odnose na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje u predmetnom postupku, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).
8. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi, prihvatajući nalaz i mišljenje vještaka neuropsihijatra u pogledu apelantovog duševnog stanja i sposobnosti za rasuđivanje, zaključili da nisu prestali postojati razlozi zbog kojih je apelantu potpuno oduzeta poslovna sposobnost Rješenjem Općinskog suda u Zavidovićima broj R1-2/02 od 9. decembra 2002. godine. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi dali detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazalo na bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tih sudova. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr Miodrag Simović