Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2363/09 (Z. T.)

Odluka donesena 15. 05. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Stanarsko pravo
  • Član porodičnog domaćinstva
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2363/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 05. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. maja 2012. godine, u predmetu broj AP 2363/09, rješavajući apelaciju Zorice Tadić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zorice Tadić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07-

000 326 od 21. aprila 2009. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 012-0-Gž-07-000 029 od 24. januara 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Zvorniku broj 083-0-P-06-000152 od 20. oktobra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zorica Tadić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zvornika, koju zastupa Janko Nikolić, advokat iz Zvornika, podnijela je 18. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 326 od 21. aprila 2009. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 012-0-Gž-07-000 029 od 24. januara 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Zvorniku (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 083-0-P-06-000152 od 20. oktobra 2006. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 083-0-P-06-000152 od 20. oktobra 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 012-0-Gž-07-000 029 od 24. januara 2007. godine, odbijen je kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je stekla stanarsko pravo na stanu broj 20/IV, ulaz C, u zgradi Z-15 u Zvorniku, površine 62,30 m², što su tuženi AD „Zvornik Stan“ Zvornik (u daljnjem tekstu: prvotuženi), Opštinski odbor SUBNOR-a Zvornik 1941-1945. godine (u daljnjem tekstu: drugotuženi) i Željko Bošnjak (u daljnjem tekstu: trećetuženi) dužni priznati i trpjeti da se to pravo upiše u apelanticinu korist u svim oblicima i evidencijama, te da se trećetuženi obaveže da apelantici preda u posjed i slobodno raspolaganje predmetni stan slobodan od lica i stvari.

3. Osnovni sud je u obrazloženju svoje presude konstatovao da je u konkretnom slučaju nesporno da je apelanticin djed Lazar Tadić bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu i da je u tom stanu živio sve do svoje smrti, odnosno do 31. marta 1994. godine. Takođe, konstatovao je da je nesporno da je nakon njegove smrti u predmetni stan uselio trećetuženi, kojem je taj stan dodijeljen na korištenje. Međutim, konstatovao je da je u konkretnom slučaju sporno da li je apelantica imala svojstvo člana porodičnog domaćinstva svog djeda. Osnovni sud je ocijenio da iz iskaza saslušanih svjedoka Save Bubalo, Bobana Popovića i Gorana Pisića (stanara u stanovima u istoj zgradi u kojoj se nalazi sporni stan) i Marka Vidakovića (ličnog prijatelja apelanticinog djeda), koji su, po mišljenju tog suda, potpuno saglasni i dati na siguran i ubjedljiv način, proizlazi da je apelanticin djed nakon razvoda sa suprugom Grozdom u toku 1985. godine pa sve do svoje smrti živio sam u spornom stanu, izuzev kraćeg perioda neposredno pred rat kada je u stanu živio sa drugom ženom. Osnovni sud je zaključio da sa tim iskazima nije u suprotnosti ni iskaz svjedokinje Grozde Tadić, koja je izjavila da je apelantica u spornom stanu boravila 4-5 dana prilikom rođenja njene sestre i da je sa majkom dolazila djedu u posjetu. Takođe, Osnovni sud je konstatovao da provedeni materijalni dokazi nisu u suprotnosti sa iskazima navedenih svjedoka. Naime, ocijenio je da činjenicu da apelantica nije živjela u zajednici života sa svojim djedom, koja proizlazi iz iskaza navedenih svjedoka, potvrđuje i okolnost da nije evidentirano da je apelantica stanovala u spornom stanu za vrijeme dok je pohađala osnovnu školu, u kojem periodu je apelantica upravo pokušala dokazati postojanje zajednice života sa djedom, te je istakao da apelanticin zahtjev za promjenu adrese stanovanja nije kontradiktoran navedenim dokazima. Pored toga, istakao je da nije poklonio vjeru iskazima svedoka Rade Tadića i Đoje Stojanovića, s obzirom na to da je svjedok Rade Tadić kao apelanticin otac i lično zainteresovan za uspjeh apelantice u predmetnom postupku, dok je iskaz svjedoka Đoje Stojanovića subjektivan i rukovođen njegovom željom da apelantica uspije u sporu, na što ga je motivisalo prijateljstvo sa njenim djedom. Shodno navedenom, Osnovni sud je zaključio da iz izvedenih dokaza proizlazi da apelantica kao unuka Lazara Tadića nije kao član porodičnog domaćinstva trajno živjela i stanovala s njim u spornom stanu, zbog čega nisu ispunjeni zakonski uslovi da stekne svojstvo nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu u smislu člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84, 13/89 i 36/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 19/93, 22/93 i 31/99; u daljnjem tekstu: ZSO).

4. Okružni sud je u obrazloženju svoje presude naveo da je Osnovni sud dovoljno i pravilno utvrdio činjenično stanje i da je pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio apelanticin tužbeni zahtjev, kao i da nije učinio povredu pravila postupka zbog koje bi se moglo smatrati da je prvostepena presuda nepravilna i nezakonita. Okružni sud je istakao da apelantica nije mogla steći stanarsko pravo na predmetnom stanu u skladu sa odredbama čl. 6, 21. i 22. stav 1. ZSO-a upravo zbog toga što nije dokazala da je koristila predmetni stan kao jedini član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu. Okružni sud je konstatovao da za rješavanje spora u konkretnom slučaju nema pravni značaj apelanticin žalbeni navod da se trećetuženi na osnovu nezakonitog rješenja uselio u predmetni stan odmah nakon smrti njenog djeda, s obzirom na to da je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da apelantica nema stanarsko pravo na predmetnom stanu. Zatim, zaključio je da je i neosnovana apelanticina žalbena tvrdnja da posjeduje stanarsko pravo na predmetnom stanu bez obzira na to da li je koristila predmetni stan u zajednici sa svojim djedom zbog toga što ne postoji pravni propis iz kojeg bi to proizlazilo. Takođe, konstatovao je da je bez pravnog značaja apelanticin navod da Osnovni sud nije ocijenio činjenicu da je predmetni stan rješenjem od 27. avgusta 1999. godine dodijeljen na korištenje njenom ocu, zbog toga što niti jedna parnična stranka nije predložila izvođenje dokaza uvidom u spomenuto rješenje, kao i zbog toga što navedeno rješenje nema nikakve veze sa apelanticom.

5. Apelantica je izjavila reviziju protiv Presude Okružnog suda broj 012-0-Gž-07-000 029 od 24. januara 2007. godine, u kojoj je, između ostalog, navela da u konkretnom slučaju postoje činjenice koje mogu ozbiljno da dovedu u sumnju pristrasnost sudije Milenka Markovića, a koje se odnose na to da u konkretnom slučaju nije odlučeno o svim žalbenim navodima i da je taj sudija konkretan predmet u kojem je prvostepena odluka donesena 20. oktobra 2006. godine uzeo u rad 24. januara 2007. godine, dok u njegovim evidencijama, tačnije u evidencijama Okružnog suda „postoje neriješene žalbe od prije pet godina“. Vrhovni sud je odbio reviziju svojom Presudom broj 118-0-Rev-07-000 326 od 21. aprila 2009. godine.

6. Vrhovni sud je u obrazloženju svoje presude naveo da iz stanja spisa predmeta proizlazi da apelantica, koja je imala 14 godina u trenutku smrti svog djeda, nije imala status korisnika njegovog stana u smislu člana 6. stav 2. ZSO-a, zbog čega ne može steći stanarsko pravo na tom stanu jer ne spada u krug članova porodičnog domaćinstva umrlog nosioca stanarskog prava. Takođe, istakao je da je stanarsko pravo sui generis i da se ne može naslijediti. Shodno tome, zaključio je da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili apelanticin tužbeni zahtjev. Pored toga, Vrhovni sud je naveo da je neosnovana apelanticina tvrdnja da se unuk uvijek smatra članom porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava zbog toga što se u smislu člana 6. stav 2. ZSO-a članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava smatraju samo unuci bez roditelja, a ako imaju roditelje, samo oni unuci koji sa nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu duže od 10 godina. U vezi s tim, Vrhovni sud je istakao da niko od saslušanih svjedoka, osim apelanticinog oca, nije potvrdio navode tužbe da je apelantica živjela s djedom, zbog čega je zaključio da je neargumentovan revizioni navod da je apelantica dokazala osnovanost svog tužbenog zahtjeva, dok je zaključio da ostali revizioni prigovori nisu od značaja za odluku u konkretnom sporu.

7. Apelantica smatra da su joj osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, tvrdi da je Vrhovni sud pogrešno zaključio da apelantica kao unuka nosioca stanarskog prava, u smislu člana 6. stav 2. ZSO-a, nije osoba koja bi mogla steći stanarsko pravo na spornom stanu jer ne spada u krug članova njegovog porodičnog domaćinstva. Naprotiv, apelantica smatra da je unuka uvijek član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava. Apelantica navodi da je sporni stan „pogrešno“ dodijeljen trećetuženom na korištenje, te da je u toku postupka isticala da njen otac nije mogao da uđe u taj stan nakon smrti svog oca, dok je u stan ušao trećetuženi na osnovu lažno utvrđenog činjeničnog stanja. Takođe, istakla je da je sporni stan rješenjem od 27. avgusta 1999. godine dodijeljen na korištenje njenom ocu, ali da drugostepeni sud nije ocijenio tu činjenicu, kao i da Vrhovni sud nije dao odgovor na revizione navode o pristrasnosti sudije Milenka Markovića (člana vijeća koje je donijelo drugostepenu odluku) u konkretnom slučaju.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali jasne i logične razloge za svoje odlučivanje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi. Takođe, Ustavni sud podsjeća da, u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, redovni sudovi nisu bili obavezni da iznesu sve detalje i da daju odgovore na sva postavljena pitanja i iznesene argumente, nego su bili dužni da obrazlože razloge za svoje odluke, što su i učinili. Osim toga, apelantica, izuzev istovjetnih navoda koje je isticala tokom sudskog postupka, u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2363/09 (Z. T.) | Sudska praksa | Aktio