Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2451/09 (Đ.V.)

Odluka donesena 15. 05. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2451/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 05. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. maja 2012. godine, u predmetu broj AP 2451/09, rješavajući apelaciju Đ. V., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Đ. V. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08-001 230 od 3. juna 2009. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 011-

0-Gž-08-000 940 od 20. oktobra 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Đ. V. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora podnio je 29. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-001 230 od 3. juna 2009. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-08-000 940 od 20. oktobra 2008. godine. Apelant je dopunio apelaciju 1. i 15. februara i 26. aprila 2010. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-122/99 od 18. februara 2008. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev Muharema Murselovića (u daljnjem tekstu: tužitelj) kojim je tražio da se apelant obaveže da mu preda u posjed dio k.č. br. 1902, označen crvenom bojom na skici snimanja vještaka geodetske struke Z. J. od 6. januara 2008. godine, kao sastavnog dijela te presude, upisane u p.l. br. 4321/04 k.o. Prijedor. Tužitelj je obavezan da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.652,00 KM.

3. Protiv prvostepene presude tužitelj je podnio žalbu koju je Okružni sud Presudom broj 011-0-

Gž-08-000 940 od 20. oktobra 2008. godine uvažio i presudu Osnovnog suda preinačio tako što se tužiteljev tužbeni zahtjev u cjelini usvaja, te je apelant obavezan da tužitelju u roku od 30 dana naknadi troškove postupka u iznosu od 7.300,00 KM.

4. Protiv drugostepene presude apelant je izjavio reviziju koju je Vrhovni sud Presudom broj 118-

0-Rev-08-001 230 od 3. juna 2009. godine odbio kao neosnovanu.

5. U obrazloženju revizione presude se navodi da je prvostepeni sud našao da su sporne nepokretnosti (i zemljište i zgrada na tom zemljištu) u društvenoj svojini i da je taj status nastao ex lege stupanjem na snagu Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta, te da je zbog toga irelevantna činjenica što je tužitelj «upisan kao vlasnik zgrade u zemljišnim knjigama», da je njegova majka kao pravna prethodnica na spornim nepokretnostima ispunjavala uslove za zadržavanje prava svojine na zgradi u smislu člana 5. stav 1. tog zakona. Stoga, prema mišljenju prvostepenog suda, tužitelj nije aktivno legitimisan da zahtijeva predaju posjeda tih nepokretnosti, te da to pravo ima samo Opština Prijedor.

6. Dalje je navedeno da je u obrazloženju drugostepene presude navedeno da je prema identičnim nalazima geodetskih vještaka sporni dio predmetnih nepokretnosti u sastavu tužiteljeve parcele i da prema nalazu vještaka građevinske struke čini jednu cjelinu sa ostalim tužiteljevim zgradama. Drugostepeni sud je našao da prvostepeni sud gubi iz vida odredbu člana 9. stav 1. Zakona o zemljišnim knjigama Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 67/03, 46/04 i 109/05) prema kojoj se upisano pravo u zemljišnoj knjizi smatra tačnim, a ko to osporava, na njemu je dužnost da to i dokazuje. Takođe, prema odredbama člana 39. Zakona o građevinskom zemljištu Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 86/03) vlasnik stiče pravo svojine na zemljištu pod zgradom. Dalje, pravosnažnom presudom Osnovnog suda broj P-1300/83 od 30. oktobra 1989. godine utvrđeno je da sporni dio nepokretnosti nije bio predmet kupoprodajnog ugovora ovjerenog u Opštinskom sudu u Prijedoru 12. oktobra 1979. godine na osnovu kojeg je apelant stekao svojine susjednih nepokretnosti (k.č. 14/32 upisanih u zk. ul. br. 469 k.o. Prijedor). Dalje je drugostepeni sud utvrdio da je tužitelj u zk. ul. br. 470 k.o. Prijedor upisan kao vlasnik zgrada i korisnik zemljišta koje služi za redovnu upotrebu tih zgrada, pa da je stupanjem na snagu Zakona o građevinskom zemljištu Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 86/03) u vezi sa članom 42. stav 1. sada važećeg istoimenog zakona («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 112/06) stekao pravo svojine i na spornom zemljištu, te da mu pripada pravo da na osnovu odredaba člana 37. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 6/80 i 39/90, te «Službeni glasnik Republike Srpske» broj 38/03) zahtijeva vraćanje posjeda tih nepokretnosti od apelanta koji ih posjeduje bez ikakvog pravnog osnova.

7. Vrhovni sud je naveo da je drugostepena presuda u svemu zakonita. Prema mišljenju Vrhovnog suda, ne stoji navod revizije da su sporne nepokretnosti stupanjem na snagu Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta («Službeni list FNRJ» broj 52/58) postale društvena svojina u cjelini i da to proizlazi iz Presude Višeg suda u Banjaluci broj Gž-620/90 od 15. avgusta 1990. godine. Pri tome je Vrhovni sud napomenuo da treba imati u vidu odredbe čl. 1, 5. i 13. tog zakona; da se nacionalizuju i postaju društvena svojina najamne stambene zgrade i najamne poslovne zgrade, a u gradovima i naseljima gradskog karaktera i građevinska zemljišta (član 1); da građanin, koji se bavi zanatskom ili drugom dopuštenom privatnom djelatnošću, može stjecati i imati u svojini poslovnu zgradu ili poslovnu prostoriju koja po svom kapacitetu služi njegovoj djelatnosti i da se ta poslovna zgrada odnosno poslovna prostorija ne uračunava u broj zgrada i posebnih dijelova zgrada koji po odredbama člana 2. tog zakona građani mogu imati u svojini (član 5); da se izuzetno može ostaviti u svojini građana stambena zgrada koja uz dva stana odnosno tri manja stana ima još jedan sporedni stan, koji po svojoj namjeni ili po svojoj strukturi, položaju zgrade ili udobnosti predstavlja sporedni dio zgrade, i da se isto tako može ostaviti u svojini građana i stambena zgrada koja uz jedan stan ili dva manja stana ima poslovne prostorije koje nemaju više od 70 kvadratnih metara.

8. Kako je u vrijeme donošenja prvostepene presude u ovoj pravnoj stvari u zk. ul. br. 47 k.o. Prijedor na zgradama upisano pravo svojine tužitelja, a na zemljištu označeno da se radi o društvenoj svojini na kojem on ima pravo korištenja, jasno je da te zgrade nisu nacionalizovane i da otuda nisu u društvenoj svojini. U to vrijeme je već bio na snazi Zakon o građevinskom zemljištu Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 41/03) čijim su stupanjem na snagu vlasnici zgrade ili posebnog dijela zgrade stekli isto takvo pravo na zemljištu pod zgradom i na onoj površini zemljišta koje je regulacionim planom ili planom parcelacije utvrđeno da služi za redovnu upotrebu zgrade (član 39. stav 1).

9. U takvoj situaciji, prema ocjeni Vrhovnog suda, slijedi da je drugostepeni sud pobijanu presudu pravilno zasnovao na odredbama člana 37. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima. Takođe, Vrhovni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekoračen tužbeni zahtjev jer zasnivanje presude na drugom pravnom osnovu, odnosno materijalnopravnom propisu, od onog na kojem je zasnovana tužba ne predstavlja povredu odredaba parničnog postupka niti pogrešnu primjenu materijalnog prava (pod uslovom da je to pravo pravilno primijenjeno).

10. Navedeno je da i u situaciji da je tužitelj «samo titular» prava trajnog korištenja k.č. 14/72-zemljišta pod zgradom dok zgrada na tom zemljištu postoji, kako to apelant tvrdi, tužbeni zahtjev bi opet bio osnovan s obzirom na odredbe člana 11. i člana 21. stav 1. Zakona o građevinskom zemljištu («Službeni list SRBiH» br. 34/86, 1/90 i 29/90, te «Službeni glasnik Republike Srpske» br. 29/94, 23/98 i 5/99). Istaknuto je da se zaštita prava na gradskom građevinskom zemljištu, i to po navedenom osnovu, ostvarivala u postupku pred redovnim sudom, ako zakonom nije drugačije određeno (član 11), a ranijem vlasniku tako izgrađenog građevinskog zemljišta pripadalo je trajno pravo korištenja dok na njemu postoji građevina (član 21. stav 1). To je pravo podrazumijevalo i državinu zemljišta pa slijedi da se sudska zaštita te državine mogla ostvarivati primjenom odredaba člana 81. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima.

11. Prema mišljenju Vrhovnog suda, neosnovan je apelantov prigovor da su u pobijanoj presudi pogrešno primijenjene odredbe člana 42. stav 1. Zakona o građevinskom zemljištu Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 112/06) i odredbe člana 37. navedenog zakona («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 41/03). Navedeno iz razloga što je tužitelj ex lege stupanjem na snagu spomenutog zakona stekao pravo svojine i na zemljištu koje se nalazi ispod njegovih zgrada uz napomenu da je u spisima predmeta priloženo i rješenje Zemljišnoknjižnog ureda prvostepenog suda od 24. marta 2008. godine iz kojeg proizlazi da je na osnovu člana 42. Zakona o građevinskom zemljištu («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 112/06) određeno brisanje državne svojine na zemljištu označenom kao k.č. 14/31 i k.č. 14/72 i istovremena uknjižba prava svojine u korist tužitelja.

12. Takođe, po mišljenju Vrhovnog suda, neosnovan je prigovor da je tužba neuredna zbog toga što njome kao tužena strana nije obuhvaćena i Opština Prijedor jer ona ne posjeduje sporne nepokretnosti i otuda ne može biti ni pasivno legitimisana stranka u ovom sporu.

13. Apelant ukazuje da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Ističe da sporni dio površine od 7,54 m² zajedno sa ostalom površinom do oko 27 m² pripada funkcionalnom spratnom dijelu apelantovog objekta, a što je vidljivo iz nalaza sudskog vještaka građevinske struke, te da je to vidljivo i na terenu jer je spratni dio apelantovog objekta pokriven krovnom konstrukcijom koja gabaritima prelazi i preko tog ranijeg prolaza, a sada poslovnog prostora od 27 m². Smatra da u konkretnom slučaju postoje osnovi da se on smatra vlasnikom predmetne nepokretnosti po osnovu dospjelosti.

14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

15. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

16. U vezi sa apelantovim navodima, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

17. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su Okružni i Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Dalje, Ustavni sud ukazuje da apelant ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu očigledno (prima facie) neosnovani.

18. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2451/09 (Đ.V.) | Sudska praksa | Aktio