Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2469/09 (L. C.)
Odluka donesena 15. 05. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Troškovi postupka
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2469/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 05. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. maja 2012. godine, u predmetu broj AP 2469/09, rješavajući apelaciju Ljubana Cvijića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ljubana Cvijića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž-
09-000 266 od 15. maja 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ljuban Cvijić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške podnio je 29. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-09-000 266 od 15. maja 2009. godine.
2. Rješenjem Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj R-326/04 od 29. aprila 2008. godine obavezane su Borka Cvijić rođ. Blagojević i Snježana Cvijić rođena Blagojević (u daljnjem tekstu: protivnici predlagača) da apelantu naknade troškove postupka u iznosu od 3.487,25 KM u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Dio apelantovog zahtjeva za naknadu troškova postupka je odbijen. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Rješenjem istog suda broj R-
326/04 od 24. oktobra 2006. godine pravosnažno okončan postupak fizičke diobe nekretnina i razvrgnuta postojeća imovinska zajednica između apelanta kao predlagača i protivnika predlagača, uz napomenu da će se o troškovima odlučiti naknadno, posebnim rješenjem. Postupajući prema troškovniku kojeg je apelant dostavio u vanparničnom postupku radi fizičke diobe nekretnina, Osnovni sud je dosudio troškove u iznosu navedenom u izreci rješenja primjenjujući Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad advokata («Službeni glasnik RS» broj 37/05), te relevantnim odredbama Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik RS» broj 58/03; u daljnjem tekstu: ZPP) i Zakona o vanparničnom postupku («Službeni list SRBiH» broj 10/89 i «Službeni glasnik RS» broj 474/05). Budući da apelant nije označio vrijednost spora i da je u konkretnom slučaju predmet neprocjenjiv, kako je istakao Osnovni sud, primijenjena je Advokatska tarifa prema tarifnom broju 3, 12, 13. i 14. Evidentno je, kako je dalje obrazloženo, da je apelant u cijelosti snosio troškove koji su bili potrebni za vođenje ovog postupka i da protivnici predlagača, iako su pozivani da solidarno snose troškove postupka, to nisu učinili, te je stoga apelantov zahtjev za naknadu troškova postupka opravdan i osnovan. Apelantu je odbijen zahtjev da mu se na dosuđene troškove obračunaju kamate jer troškovi postupka predstavljaju sporedno potraživanje i na njih se ne može primijeniti obračun zakonske zatezne kamate.
3. Rješenjem Okružnog suda broj 011-0-Gž-09-000 266 od 15. maja 2009. godine uvažena je žalba protivnika predlagača, pa je Rješenje Osnovnog suda broj R-326/04 od 2. decembra 2008. godine ukinuto i preinačeno u usvajajućem dijelu tako što je odbijen apelantov zahtjev da mu protivnici predlagača nadoknade troškove vanparničnog postupka. U obrazloženju rješenja je navedeno da je odredbom člana 28. st. 2. i 3. Zakona o vanparničnom postupku propisano da u vanparničnim stvarima koje se odnose na imovinska prava učesnika, učesnici snose troškove na jednake dijelove, ali ako postoji znatna razlika u pogledu njihovog udjela u imovinskom pravu o kome se odlučuje, sud će prema razmjeru tog udjela odrediti koliki će dio troškova snositi svaki učesnik. Prema stanju prvostepenog spisa, kako je dalje navedeno, rješenjem o diobi apelantu je u vanparničnom postupku izdvojen u vlasništvo njegov pripadajući suvlasnički dio, dok su protivnice predlagača i dalje ostale u suvlasništvu sa svojim pripadajućim suvlasničkim dijelovima. Iz navedenog proizlazi da je vanparnični postupak pokrenut i vođen u interesu apelanta izdvajanjem u postupku diobe u vlasništvo 1/1 njegove pripadajuće imovine, pa imajući u vidu načelo pravičnosti, Okružni sud je odlučio da svaka strana snosi svoje troškove postupka, jer su sve strane imale punomoćnike advokate a samim tim i troškove postupka. Stoga je prvostepeno rješenje preinačeno i odbijen apelantov zahtjev da mu protivnice predlagača nadoknade troškove vanparničnog postupka.
4. Apelant smatra da mu je rješenjem Okružnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelant obrazlaže nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem i pogrešnom primjenom materijalnog prava. S tim u vezi, istakao je da postupak fizičke diobe nije pokrenuo «iz hira» već zato što protivnice predlagača s kojima je rodbinski vezan nisu održavale zajedničku imovinu i dopuštale su da imovina propada. Smatra da je stav Okružnog suda u pogledu naknade troškova postupka pogrešan.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. Iz apelacije proizlazi da se apelant žali na povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer smatra da mu je pobijanim rješenjem neosnovano odbijen zahtjev za naknadu troškova. Ustavni sud u pogledu zahtjeva za naknadu troškova postupka ističe da se garancije člana 6. Evropske konvencije primjenjuju na sve faze postupka kojim se utvrđuju građanska prava i obaveze, ne isključujući faze postupka nakon presude u meritumu. Postupak kojim se određuje iznos troškova postupka se mora sagledavati kao sastavni dio postupka u cjelini i, u skladu s tim, kao dio «utvrđivanja građanskih prava i obaveza» (vidi Evropski sud, Robins protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 23. septembra 1997. godine, stav 25. f), pa je u tom smislu član 6. Evropske konvencije primjenjiv.
8. S obzirom na to da apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što je Okružni sud pogrešnom primjenom prava odbio njegov zahtjev da mu protivnici predlagača nadoknade troškove postupka, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), te da Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).
9. U tom kontekstu, Ustavni sud ukazuje da je Okružni sud dao jasne razloge za svoju odluku u pogledu troškova postupka pozivajući se na odredbu člana 28. st. 2. i 3. Zakona o vanparničnom postupku, na način da učesnici postupka, dakle apelant i protivnice predlagača, snose troškove na jednake dijelove, zbog čega nema ničega što bi ukazalo na proizvoljnost u primjeni propisa. Okružni sud je, također, naveo jasne razloge zbog kojih je prvostepeno rješenje preinačio i apelantov zahtjev za naknadu troškova postupka odbio.
10. S obzirom na navedeno, proizlazi da apelantovo nezadovoljstvo pobijanim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne. U konkretnom slučaju, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga je Ustavni sud zaključio da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani, jer apelant nema «opravdan zahtjev» u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović