Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2480/09 (V. T.)
Odluka donesena 15. 05. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2480/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 05. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. maja 2012. godine, u predmetu broj AP 2480/09, rješavajući apelaciju Vojislava Tanaskovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija Vojislava Tanaskovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-Gž-09-000 025 od 14. maja 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Foči broj 094-0-Mal-08-000203 od 25. novembra 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Vojislav Tanasković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Goražda podnio je 31. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-Gž-09-000 025 od 14. maja 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Foči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 094-0-Mal-08-000203 od 25. novembra 2008. godine.
2. Osnovni sud je, odlučujući o tužbi Boška Tanaskovića (u daljnjem tekstu: tužilac) protiv apelanta, radi naknade štete, donio Presudu broj 094-0-Mal-08-000203 od 25. novembra 2008. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda, kojom je apelant obavezan da tužiocu na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 1.292,31 KM sa kamatama na taj iznos od 15. septembra 2006. godine, uz naknadu troškova postupka. Tužilac je u tužbi naveo da je tokom 2006. godine na svojim parcelama, a na osnovu odobrenja za sječu šumskih stabala, posjekao izvjesnu količinu stabala, te da mu je apelant osporio sječu tvrdeći da je sječa izvršena na njegovim parcelama. Tim povodom, apelant je 15. septembra 2006. godine podnio tužbu protiv tužioca a tužiocu je istovremeno blokiran izvoz posječene građe. Apelantu je Presudom Osnovnog suda broj 094-0-Mal-06-000143 od 29. juna 2007. godine odbijen tako postavljeni tužbeni zahtjev, jer u postupku nije uspio dokazati da je sporna sječa izvršena na njegovim nepokretnostima. Budući da je tužiocu blokiran izvoz posječene šume i da je njena vrijednost znatno umanjena zbog apelantove krivice, predložio je da mu apelant nakon sprovedenog vještačenja šumarske struke naknadi štetu u smislu odredbe iz člana 154 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Apelant je osporio osnov i visinu tužbenog zahtjeva, tvrdeći da tužilac nije pretrpio nikakvu štetu jer je dio stabala odvezao i prodao. Po sprovedenom dokaznom postupku, ocjenjujući dokaze pojedinačno i u međusobnoj vezi, Osnovni sud je u presudi utvrdio da je pitanje svojine posječenih stabala pravosnažno riješeno u Presudi istog suda broj 094-0-Mal-000143 od 29. juna 2007. godine. Na osnovu iskaza saslušanih svjedoka i tužioca u svojstvu parnične stranke utvrđen je broj posječenih stabala i njihova lokacija a na osnovu vještačenja vještaka šumarske struke utvrđena je vrijednost posječenih stabala. Osnovni sud je zaključio da je do štete za tužioca došlo usljed neosnovanog sprečavanja apelanta da tužilac izveze posječenu građu, zbog čega je presudom obavezan da je tužiocu naknadi.
3. Presudom Okružnog suda broj 015-0-Gž-09-000 025 od 14. maja 2009. godine apelantova žalba je odbijena i prvostepena Presuda Osnovnog suda broj 094-0-Mal-08-000 203 od 25. novembra 2008. godine je potvrđena. Prema mišljenju Okružnog suda, prvostepena presuda je pravilna i zakonita, uz obrazloženje koje je potpuno jasno. Naime, u konkretnoj pravnoj stvari u pitanju je spor male vrijednosti zbog čega se presuda kojom se završava spor male vrijednosti ne može osporavati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Sem toga, kako je zaključio Okružni sud, pravilno je prvostepeni sud zaključio da je apelantovim radnjama tužiocu pričinjena šteta u iznosu koji je procijenio vještak šumarske struke.
4. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u okviru kog je istakao i povredu prava na pristup sudu. Sem toga, apelant se žali i na povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. S tim u vezi, apelant je naveo da u postupku koji je okončan osporenom presudom sud nije potpuno i istinito utvrdio sporne činjenice od kojih zavisi osnovanost tužbenog zahtjeva, te je stoga takva presuda isuviše uopštena. Smatra da je presuda u suprotnosti sa stanjem na licu mjesta.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je nepotrebno da se ispituje meritum apelacije.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema sopstvenoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. Apelant se u suštini žali da nije imao pravično suđenje zbog toga što su redovni sudovi propustili potpuno i istinito utvrditi sporne činjenice od kojih zavisi osnovanost tužbenog zahtjeva. Takođe, smatra da nisu navedeni jasni razlozi koji se tiču odlučnih činjenica. U tom kontekstu, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije , odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05). Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je prvostepeni sud nakon sprovedenog dokaznog postupka izveo zaključak o osnovanosti tužiočevog tužbenog zahtjeva. U pogledu visine tužbenog zahtjeva, prvostepeni sud je sproveo dokaz vještačenjem šumarske struke. Redovni sudovi su, kako proizilazi iz osporenih presuda, na osnovu sprovedenih dokaza dali jasna obrazloženja svojih odluka, primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava. Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno primijenjeni na apelantovu štetu. Što se tiče apelantovih prigovora da su dokazi ocijenjeni na uopšten način i da su osporene presude u suprotnosti sa stanjem na licu mjesta, Ustavni sud napominje da je relevantnim odredbama Zakona o parničnom postupku propisano da svaka stranka, dakle i apelant, ima mogućnost da se izjasni o predloženim dokazima, te da sam predloži dokaze za koje smatra da ih je neophodno sprovesti radi utvrđenja odlučnih činjenica. Iz navedenog proizilazi da je apelant imao mogućnost da prigovore takve vrste istakne u redovnom sudskom postupku. U vezi sa navodima o povredi prava pristupa sudu, Ustavni sud primjećuje, posmatrajući postupak u cjelini, da apelant u ovom slučaju nema «opravdan zahtjev» da se poziva na kršenje ovog Ustavom zaštićenog prava, jer su redovni sudovi, odlučujući o tužiočevom zahtjevu, donijeli presude u dvije instance, pri čemu je apelant ravnopravno sa tužiocem učestvovao u postupku. Budući da su redovni sudovi na osnovu sprovedenih dokaza dali jasna obrazloženja svojih odluka, primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno primijenjeni na apelantovu štetu, zbog čega je apelacija u pogledu člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovana.
9. Apelant ističe da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. S obzirom na zaključke iznesene u prethodnim stavovima ove odluke, proizilazi da su apelantovi navodi vezani za povredu prava na djelotvoran pravni lijek paušalni, budući da je apelant imao i koristio mogućnost izjavljivanja žalbe, pa se u konkretnom slučaju ne dovodi u sumnju dostupnost efektivnog pravnog lijeka, te su apelantovi navodi i u tom dijelu (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedozvoljena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr Miodrag Simović