Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2567/09 (Opština Tuzla)

Odluka donesena 15. 05. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2567/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 05. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. maja 2012. godine, u predmetu broj AP 2567/09, rješavajući apelaciju Općine Tuzla, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Općine Tuzla podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-09-000563 od 25. juna 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-1411/04 od 12. juna 2007. godine i dopunske presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 033-0-Gž-09-000001 od 16. januara 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Općina Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant), koju zastupa Općinsko pravobranilaštvo Tuzla, podnijela je 11. augusta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-09-000563 od 25. juna 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1411/04 od 12. juna 2007. godine i dopunske presude Kantonalnog suda broj 033-0-Gž-09-000001 od 16. januara 2009. godine. Apelant je dopunio apelaciju 26. januara 2010. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1644/02 od 9. jula 2004. godine stavom prvim izreke solidarno su obavezani Direkcija za obnovu i izgradnju d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Rudnik soli „Tušanj“ d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: drugotuženi) da Hamdiji Hadžiibrahimbegoviću (u daljnjem tekstu: tužiocu) na ime naknade štete za jedan jednosoban stan u potkrovlju, površine 44,34 m², i jedan trosoban stan na spratu, površine 82,51 m², koji se nalaze u stambenom objektu u Tuzli u ulici Stara ulica broj 3, nastale usljed slijeganja terena, isplate iznos od 117.069,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 29. augusta 2001. godine do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužioca u odnosu na apelanta kao trećetuženog. Stavom trećim obavezan je tužilac da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 5.841,00 KM. Stavom četvrtim izreke obavezan je prvotuženi da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 13.104,00 KM. Stavom petim izreke solidarno su obavezani prvotuženi i drugotuženi da tužiocu naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 6.607,80 KM.

3. Protiv prvostepene presude u pogledu odluke iz stava drugog i trećeg izreke žalbu je podnio tužilac, u odnosu na dosuđujući dio iz stava prvog, četvrtog i petog izreke žalbu je podnio prvotuženi, a u odnosu na dosuđujući dio iz stava prvog i petog izreke žalbu je podnio drugotuženi.

4. Kantonalni sud je Presudom broj Gž-1411/04 od 12. juna 2007. godine žalbu tužioca uvažio i prvostepenu presudu u stavu drugom i trećem izreke preinačio tako što je apelant obavezan da tužiocu solidarno sa prvotuženim i drugotuženim na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 117.069,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 9. jula 2004. godine kao dana presuđivanja pa do isplate, te da mu solidarno sa prvotuženim i drugotuženim naknadi troškove prvostepenog postupka u iznosu od 6.607,80 KM. Žalbe prvotuženog i drugotuženog su djelimično uvažene, te je prvostepena presuda u stavu prvom izreke preinačena tako da zakonska zatezna kamata na iznos glavnog duga od 117.069,00 KM umjesto od 29. augusta 2001. godine teče od 9. jula 2004. godine kao dana donošenja presude pa do isplate. U preostalom dosuđujućem dijelu iz stava prvog, četvrtog i petog izreke prvostepena presuda je potvrđena. Obavezani su tuženi da tužiocu solidarno naknade troškove žalbenog postupka u iznosu od 1.260,00 KM. Odbijeni su zahtjevi prvotuženog i trećetuženog za naknadu troškova žalbenog postupka.

5. Dopunskom presudom Kantonalnog suda broj 033-0-Gž-09-000001 od 16. januara 2009. godine odbijen je apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se tužiocu naloži da apelantu preda u posjed nekretninu koja se nalazi u Staroj ulici broj 3, izgrađenu na parceli broj k.č. 4/992, upisanu u zk. ul. br. 4404 k.o. Tuzla po starom premjeru, a po novom premjeru k.č. 149 upisana u posjedovni list broj 935/04 k.o. Tuzla.

6. Apelant je izjavio reviziju protiv Presude Kantonalnog suda broj Gž-1411/04 od 12. juna 2007. godine i dopunske presude Kantonalnog suda broj 033-0-Gž-09-000001 od 16. januara 2009. godine. Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Rev-09-000563 od 25. juna 2009. godine reviziju odbio kao neosnovanu.

7. U obrazloženju presude Vrhovnog suda se navodi da je u predmetnom postupku utvrđeno da je tužilac suvlasnik zgrade označene po starom premjeru kao k.č. broj 4/924 k.o. Tuzla sa suvlasničkim dijelom ¼, što u naravi predstavlja vlasništvo nad dva stana u predmetnoj zgradi. Dalje je utvrđeno da je zbog dugogodišnje eksploatacije soli i slijeganja zemljišta u Tuzli došlo do oštećenja predmetne zgrade, što je za posljedicu imalo totalnu štetu (nastala 2004. godine po nalazu vještaka) na stanovima tužioca. Obim nastale štete, procijenjen je na iznos od 119.279,00 KM od čega je oduzeta vrijednost upotrebljivog građevinskog materijala u iznosu od 2.210,00 KM i tužiocu ukupno na ime materijalne štete dosuđen iznos od 117.069,00 KM.

8. Prema mišljenju Vrhovnog suda, na tako utvrđeno činjenično stanje drugostepeni sud je pravilno primijenio materijalno pravo i obavezao tužene da solidarno naknade materijalnu štetu tužiocu. Istaknuto je da u konkretnoj pravnoj stvari nije bilo sporno da li prvotuženi i drugotuženi treba da solidarno naknade štetu tužiocu jer oni nisu ni izjavili reviziju, ali je bilo sporno da li za pretrpljenu štetu treba da odgovara i apelant kao trećetuženi.

9. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je odlukom Skupštine općine osnovan Fond za sanaciju posljedica i ublažavanja uzroka slijeganja zemljišta usljed eksploatacije solnog ležišta sa sredstvima namijenjenim za sanaciju tih šteta iz koga je vršena isplata. U martu 1992. godine zaključen je Ugovor o uređenju odnosa i plaćanju naknade proizvođača slanice i potrošača slanice za sanaciju posljedica slijeganja zemljišta koji su, s jedne strane, zaključili apelant i, s druge strane, proizvođač i potrošač slanice. Tim ugovorom je usaglašeno da se izmiri ukupno nenadoknađena šteta u granici slijeganja (nulta linija) iz 1997. godine. Članom 1. tačka 8. ugovora propisano je da se poslije namirenja ukupnih šteta utvrđenih u članu 1. tačka 5. ugovora, odnosno najkasnije do 1. januara 1999. godine, naknada štete vrši po odredbama Zakona o rudarstvu. Članom 16. ugovora propisano je da se ugovor zaključuje do izmirenja ukupnih šteta utvrđenih članom 1. tačka 5. ugovora, odnosno najkasnije do 31. decembra 1998. godine.

10. Iz izvještaja Komisije JP Direkcija za obnovu i izgradnju Tuzla od 12. februara 1996. godine (pravni prednik prvotuženog) proizlazi da je, na zahtjev tužioca, komisijskim pregledom od 16. novembra 1988. godine utvrđeno postojanje oštećenja na tužiočevim nekretninama.

11. Vrhovni sud je utvrdio (što je među strankama bilo nesporno) da je iz Fonda za sanaciju porodici Mulaosmanović, suvlasnicima predmetne zgrade, po osnovu ugovora od 23. maja 1986. godine isplaćena naknada štete 1991. godine. S obzirom na navedeno, a ocjenjujući propisane rokove iz ugovora koji je apelant zaključio u martu 1992. godine, svi revizioni prigovori vezani za primjenu Osnovnog zakona o rudarstvu, odnosno Zakona o rudarstvu, kao i Uredbe sa zakonskom snagom o rudarstvu, prema mišljenju Vrhovnog suda, ukazuju se neosnovanim (primjenjuju se nakon 1. januara 1999. godine).

12. Dalje je Vrhovni sud naveo da se apelant ne može pozivati ni na odredbu čl. 173. i 174. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), odgovornost imaoca opasne stvari, odnosno vršenjem opasne djelatnosti, kada smatra da je za štetu isključivo odgovoran drugotuženi jer je formiranjem Fonda za sanaciju posljedica eksploatacije soli kao i zaključenim ugovorom iz marta 1992. godine i sam preuzeo odgovornost za eventualne nastale štete. Konačno, apelantova odgovornost proizlazi iz odredbe člana 1. tačka 7. ugovora iz marta 1992. godine, kojim je apelant preuzeo obavezu direktnog obeštećenja pravnih i fizičkih lica za materijalnu štetu nastalu slijeganjem zemljišta, kao i iz odredbe člana 21. stav 2. u vezi sa čl. 1. i 10. stav 1. Odluke o osnivanju JP Direkcija za obnovu i izgradnju Tuzla (bez obzira što je kasnije privatizirana), prema kojoj je apelant kao osnivač odgovoran za obaveze Javnog preduzeća do visine uloženih novčanih sredstava („iznosila 112.819.494,00 KM“).

13. Prema mišljenju Vrhovnog suda, neosnovan je apelantov prigovor zastare potraživanja predmetne štete. U vezi sa navedenim, Vrhovni sud se pozvao na odredbu člana 376. stav 1. ZOO-a kojom je propisano da potraživanje naknade štete zastarijeva za tri godine od dana kada je oštećeni saznao za štetu i lice koje je štetu učinilo. Pojam saznanja podrazumijeva saznanje o postojanju štete kao i o njenom konačnom obimu (visini). Iz nalaza vještaka (1998. godine) proizlazi da šteta na stanovima tužioca i dalje traje i povećava se da bi po mišljenju vještaka (nalaz iz maja 2004. godine) totalna šteta na stanovima tužioca nastala 2004. godine kada je u spornim stanovima postalo rizično stanovati, te je šteta svoj konačni obim dobila 2004. godine. Kako je tužilac tužbu protiv prednika prvotuženog podnio 21. marta 1997. godine, a tužbu protiv ostalih tuženih 30. januara 2004. godine, to je, prema ocjeni Vrhovnog suda, prigovor zastare neosnovan.

14. Istaknuto je da su neosnovani i apelantovi revizioni prigovori izjavljeni protiv dopunske presude kojom je odbijen apelantov protivtužbeni zahtjev. Prema mišljenju Vrhovnog suda, pravilno je drugostepeni sud primijenio odredbu člana 53. stav 2. Zakona o vlasničkopravnim odnosima koji propisuje (nakon propasti stvari) da na ostatku propale stvari vlasnik zadržava pravo vlasništva, te odbija apelantov protivtužbeni zahtjev na način kako je on postavljen. Naime, u postupku je utvrđeno da se radi o totalnoj šteti, da sanacija objekta nije ekonomski opravdana i da su tuženi solidarno obavezani da tužiocu naknade štetu (čl. 185, 189. i 190. ZOO-a) u visini vrijednosti predmetnih stanova umanjenoj za vrijednost upotrebljivog građevinskog materijala.

15. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Navodi da Kantonalni sud pogrešno ocjenjuje odredbe ugovora iz marta 1992. godine o uređivanju i plaćanju naknade proizvođača i potrošača slanice za sanaciju posljedica slijeganja zemljišta u Gradu Tuzla uslijed eksploatacije solnog ležišta. Prema apelantovom mišljenju, navedeni ugovor proizvodi pravno djelovanje samo na strane ugovornice potpisnice ugovora, te da nema djelovanje općeg akta pa se ne mora i ne može ticati trećih lica, a u predmetnoj pravnoj stvari tužioca. Prema njegovom mišljenju, neosnovano je solidarno obavezivanje apelanta jer je jedino pored drugotuženog pasivno legitimiran prvotuženi budući da iz ugovora zaključenog u martu 1992. godine proizlazi da je tadašnji Fond za sanaciju djelovao kao samostalno pravno lice sa posebnim računom na kojem su ubirani prihodi u okviru proizvođača slanice. Navodi da je neosnovano obavezivanje apelanta i po osnovu Odluke o osnivanju JP Direkcija za obnovu i izgradnju Tuzla jer se zanemaruje odredba čl. 25, 29, 30, 38. i 39. navedene odluke iz kojih se vidi da je JP Direkcija za obnovu i izgradnju samostalno pravno lice čiji je pravni sljednik prvotuženi. Posebno napominje da je direktni uzročnik nastanka štete drugotuženi jer je šteta nastala isključivo njegovim iskorištavanjem slanice pa je stoga dužan nadoknaditi štetu u smislu odredbe čl. 173. i 174. ZOO-a. Također, smatra da su pogrešno primijenjene i odredbe u pogledu zastarjelosti predmetnog potraživanja.

16. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

17. S obzirom na to da je apelant nosilac javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola, koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u Odluci broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, u kojoj je zaključeno da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, dok Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kojeg suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava, može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je pored navedenog zaključeno da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati dopustivost apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.

18. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

19. Razmatrajući apelantove navode koji se odnose na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud zapaža da su Kantonalni i Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi argumente i dokaze koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.

20. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2567/09 (Opština Tuzla) | Sudska praksa | Aktio