Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2694/09 (V. P.)
Odluka donesena 15. 05. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2694/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 05. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. maja 2012. godine, u predmetu broj AP 2694/09, rješavajući apelaciju Vojina Puhala, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija Vojina Puhala podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 94 0 P 000040 09 Gž od 8. jula 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Foči broj 94 0 P 000040 08 P od 19. decembra 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Vojin Puhalo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kalinovika, kog zastupa Milenko Radović, advokat iz Foče, podnio je 24. avgusta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 94 0 P 000040 09 Gž od 8. jula 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Foči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 94 0 P 000040 08 P od 19. decembra 2008. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 94 0 P 000040 08 P od 19. decembra 2008. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 94 0 P 000040 09 Gž od 8. jula 2009. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se Javno preduzeće šumarstva «Šume Republike Srpske» AD Sokolac, Šumsko gazdinstvo «Zelengora» Kalinovik (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Novak Puhalo (u daljnjem tekstu: drugotuženi) obavežu da mu na ime materijalne štete isplate iznos od 3.015,00 KM. Apelant je obavezan da drugotuženom naknadi troškove postupka u iznosu od 3.673,80 KM, dok je drugotuženom odbijen zahtjev za naknadu troškova koji se odnose na sastav odgovora na tužbu.
3. U obrazloženju presude Osnovni sud je istakao da je tokom postupka utvrđeno da je prvotuženi rješenjem od 24. septembra 2007. godine izdao odobrenje drugotuženom za sječu šumskih stabala na parceli zv. «Okromi» označenoj kao k.č. broj 143/5 k.o. Jelanica (u daljnjem tekstu: sporna parcela). Takođe je utvrđeno da je drugotuženi sječu izvršio i dobio otpremni iskaz nakon što je prethodno izvršio odgovarajuću novčanu uplatu. Dalje je navedeno da je tokom postupka izvršen uviđaj na licu mjesta uz prisustvo vještaka geodetske struke koji je identifikaciju mjesta sječe drvnih sortimenata izvršio na osnovu austrougarskih karata i podataka popisnog katastra. Prema nalazu vještaka, iz stanja posjedovnih listova proizilazi da u popisnom bloku 143, u kom je izvršena sječa, i apelant i drugotuženi imaju upisane parcele po nazivu «Okrom», a koje su po kulturi šume, s tim da drugotuženi ima deset puta veću površinu od apelanta. Drugotuženi je na licu mjesta pokazao granicu u odnosu na apelanta kao i apelantovu parcelu koju i ne osporava i na kojoj nije izvršio sječu a nalazi se između utvrđene granice sa parcelom državne svojine, odnosno postavljenih DŠ oznaka i parcele na kojoj je vršena sječa. Vještak je u svom nalazu konstatovao da granice između apelantove nesporne parcele i parcele na kojoj je izvršena sječa nije snimljena na starom katastarskom operatu.
4. Kako iz sprovedenog dokaznog postupka, odnosno na osnovu ocjene izvedenih dokaza, nije dokazan osnov tužbenog zahtjeva, tj. Šteta, i kako se nije mogla sa sigurnošću utvrditi činjenica uzrokovanja štete, niti da se navedene nepokretnosti iz tužbenog zahtjeva nalaze u svojini ili državini apelanta, Osnovni sud je, primjenjujući pravilo o teretu dokazivanja iz člana 126 Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 58/03, 85/03 i 74/05; u daljnjem tekstu: ZPP), odbio apelantov tužbeni zahtjev. Osnovni sud se pozvao i na odredbu člana 123 ZPP prema kojoj je svaka stranka dužna da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, te na odredbi člana 154 Zakona obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85 i 57/89, te «Službeni glasnik Republike Srpske» br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04; u daljnjem tekstu: ZOO), kojom je regulisano da ko drugom prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
5. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da apelant i po mišljenju tog suda nije dokazao da su stabla koja je posjekao drugotuženi po odobrenju prvotuženog bila njegova imovina, odnosno da su se nalazila na parceli koja je njegov posjed odnosno svojina, a što je, u smislu člana 123 ZPP, bio dužan da dokaže. Pravilno je prvostepeni sud zaključio da je drugotuženi sječu izvršio na svojoj parceli jer iz navoda vještaka proizilazi da je na licu mjesta vidljivo da se parcela drugotuženog nastavlja na apelantovu parcelu, da između njih postoji prirodna međa-kosa, da na apelantovoj parceli nije vršena sječa i da je parcela drugotuženog deset puta veća od površine apelantove parcele.
6. Okružni sud smatra neosnovanim navod žalbe da je prvotuženi odgovoran u smislu odredbe člana 170 ZOO-a jer je pogrešnim primjenjivanjem propisa iz oblasti šumarstva omogućio drugotuženom da izvrši sječu šume bez uvida u pravosnažno rješenje o uređenju međa. Okružni sud je citirao odredbu člana 47 stav 2 Zakona o šumama Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 66/03), te istakao da je prvotuženi izdao rješenje drugotuženom o odobrenju sječe na predmetnoj parceli koja se u posjedovnom listu vodi kao posjed drugotuženog 1/1. Izdavanjem rješenja o odobrenju sječe šume prvotuženi nije povrijedio odredbu člana 47 Zakona o šumama koji je bio na snazi u vrijeme donošenja rješenja, s obzirom na to da na području opštine Kalinovik ne postoji zemljišna knjiga a drugotuženi je kao dokaz o svojini priložio ugovor o kupoprodaji od 23. aprila 1959. godine iz kog je utvrđeno da su njegovi prednici kupili predmetnu nepokretnost i da su upravo prema tom kupoprodajnom ugovoru predmetne parcele upisane na drugotuženog.
7. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, pogrešnoj ocjeni dokaza i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant smatra da redovni sudovi nisu izvršili pravilnu analizu nalaza vještaka geodetske struke, jer da su to učinili, došli bi do zaključka da sporna parcela predstavlja samostalnu jedinstvenu parcelu, da se kao posjednici vode i on i drugotuženi, te da granica između parcela nije evidentirana. Apelant smatra da su redovni sudovi učinili povredu materijalnog prava jer su suprotno članu 20 Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima drugotuženom priznali pravo svojine i posjeda na parceli gdje je izvršena sječa a da prije toga nije nikada izvršena dioba parcele niti je uređena međa. Apelant smatra da iz sprovedenih dokaza proizilazi da su on i drugotuženi u vrijeme sječe šume bili suvlasnici-suposjednici na spornoj parceli, te mu pripada naknada štete u visini od ½ vrijednosti procijenjene posječene šume, jer bi se u suprotnom drugotuženi neosnovano obogatio. Odgovornost prvotuženog se zasniva na članu 170 ZOO-a jer je omogućio drugotuženom da izvrši sječu šume bez uvida u rješenje o uređenju međe.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je nepotrebno da se ispituje meritum apelacije.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema sopstvenoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U odnosu na apelantove navode koji se odnose na ocjenu dokaza, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 44/05). Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju analiza izvedenih dokaza nije izostala, već da je prvostepeni sud u svojoj presudi, što je potvrdio sud na sljedećoj instanci, u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka o dokazanosti da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan. Osnovni sud je, analizirajući sve predložene i sprovedene dokaze, logično i ubjedljivo obrazložio zbog čega je određene dokaze prihvatio a druge ne, i zbog čega je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan. Prvostepeni sud je omogućio apelantu, jednako kao i tuženim, da izvede sve dokaze, ocijenio ih po principu slobodne ocjene dokaza, a Ustavnom sudu se takva ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Stoga, Ustavni sud smatra da je apelacija u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovana.
11. Vezano za apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se isključivo odnose na utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ističe da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, sem što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedozvoljena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr Miodrag Simović