Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2715/09 (M. B.)
Odluka donesena 15. 05. 2012.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Stanarsko pravo
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2715/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 05. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. maja 2012. godine, u predmetu broj AP 2715/09, rješavajući apelaciju Mire Bakića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mire Bakića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08-
000 543 od 22. jula 2009. godine, Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž-07-000428 od 24. decembra 2007. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci broj R-II-323/05 od 24. oktobra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Miro Bakić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke podnio je 26. augusta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 543 od 22. jula 2009. godine, Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-
Gž-07-000428 od 24. decembra 2007. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj R-II-323/05 od 24. oktobra 2006. godine.
2. Rješenjem Osnovnog suda broj R-II-323/05 od 24. oktobra 2006. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Okružnog suda broj 011-0-Gž-07-000428 od 24. decembra 2007. godine, Milena Bakić (u daljnjem tekstu: predlagateljica) određena je za jedinog nosioca stanarskog prava na stanu koji se nalazi u Banjoj Luci, ul. Vase Pelagića broj 48, u naravi garsonijera površine 16 m² (u daljnjem tekstu: predmetni stan), te je apelantu naloženo da u roku od 15 dana od pravosnažnosti rješenja iseli iz predmetnog stana i preda ga predlagateljici slobodnog od ljudi i stvari.
3. U toku prvostepenog postupka utvrđeno je da su predlagateljica i apelant zaključili brak 9. februara 1989. godine, da je njihov brak razveden pravosnažnom presudom tog suda od 11. februara 2002. godine i da su malodobna djeca stranaka Miloš i Branislav povjerena na zaštitu i odgoj predlagateljici. Dalje je utvrđeno da nakon razvoda braka predlagateljica živi kod roditelja u porodičnoj kući koju koristi i njena sestra koja je 100% invalid, da je ta kuća neuslovna, prizemna, puna vlage, a da je predmetni stan uslovan za stanovanje, te da zajedničko dijete stranaka Branislav od rođenja boluje od alergijske astme. Osnovni sud je, također, utvrdio da je predmetna garsonijera dodijeljena apelantu na korištenje prije zaključenja braka sa predlagateljicom i da predmetni stan koristi samo apelant.
4. U obrazloženju presude Osnovni sud je citirao odredbu člana 20. stav 1. Zakona o stambenim odnosima («Službeni list BiH» br. 14/84, 12/87 i 36/89, te «Službeni glasnik RS» br. 19/93, 12/99 i 31/99; u daljnjem tekstu: ZOSO), prema kojoj ako se u slučaju razvoda braka raniji bračni drugovi, koji su zajednički nosioci stanarskog prava, ne sporazumiju koji će od njih ostati nosilac stanarskog prava o tome, po zahtjevu jednog od njih, odlučuje nadležni sud u vanparničnom postupku vodeći računa o stambenim potrebama oba bračna druga, njihove djece i drugih lica koja zajedno sa njima stanuju i o razlozima iz kojih je brak razveden kao i o drugim socijalnim okolnostima. Osnovni sud je, ocjenjujući da predlagateljica sa djecom od koje je jedno bolesno živi u neuslovnoj kući, zaključio da su potrebe predlagateljice i malodobne djece stranaka veće od apelantovih potreba, te je, u skladu sa članom 20. stav 1. ZOSO-a, predlagateljicu odredio za jedinog nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu.
5. Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud za svoju odluku kojom je udovoljio predlagateljicinom prijedlogu dao jasne i logične razloge. Stambene potrebe predlagateljice da nastavi koristiti predmetni stan znatno su veće od apelantovih stambenih potreba, pogotovo što predlagateljica nije izrazila trajnu volju da prestane da koristi stan jer je razlog za napuštanje stana bio što je zajednički život sa apelantom u predmetnom stanu postao nepodnošljiv i kao takav imao negativan utjecaj, kako na stranke, tako i na djecu. Okružni sud je smatrao neosnovanom apelantovu tvrdnju da predmetni stan predstavlja njegovu posebnu imovinu s obzirom na to da se predmetni stan koji su koristili u vrijeme trajanja bračne zajednice može smatrati samo zajedničkom imovinom apelanta i predlagateljice.
6. Odlučujući o reviziju koju je protiv Rješenja Okružnog suda broj 011-0-Gž-07-000428 od 24. decembra 2007. godine izjavio apelant, Vrhovni sud je Rješenjem broj 118-0-Rev-08-000 543 od 22. jula 2009. godine reviziju odbio.
7. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je istakao da okolnost što je apelant predmetni stan dobio na korištenje prije zaključenja braka sa predlagateljicom nije od utjecaja na njen status sunosioca stanarskog prava. Vrhovni sud se pozvao na odredbu člana 19. ZOSO-a kojom je propisano: «Ako ugovor o korištenju stana zaključi jedan od bračnih drugova koji živi u zajedničkom domaćinstvu nosiocem stanarskog prava smatra se i drugi bračni drug». Predlagateljica je nakon zaključenja braka sa apelantom uselila u predmetni stan i tu živjela zajedno sa apelantom i njihovom djecom. Prema tome, kako dalje ističe Vrhovni sud, predlagateljica jeste sunosilac stanarskog prava na predmetnom stanu pa taj stan, suprotno apelantovoj tvrdnji, ne može predstavljati njegovu posebnu imovinu u smislu člana 270. Porodičnog zakona, nego samo karakter zajedničke imovine i to sa udjelima ½ kako propisuje član 272. stav 1. istog zakona, a što i nije od utjecaja za postupak određivanja nosioca stanarskog prava koje regulišu odredbe člana 20. ZOSO-a. Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su na osnovu člana 20. ZOSO-a odredili da predlagateljica ostaje isključivi nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu jer su njene potrebe da koristi predmetni stan znatno veće jer sa njom žive malodobni sinovi stranaka od kojih jedan boluje od alergijske astme, koje oboljenje zahtijeva optimalne uslove stanovanja, a koja mu se ne mogu obezbijediti u porodičnoj kući roditelja bez obzira na to što je stekla suvlasništvo sa 1/3 dijela jer je ta kuća vlažna i ispucala i u njoj živi i majka i sestra predlagateljice koja je invalid 100%.
8. Okolnost da je predlagateljica nakon smrti oca naslijedila određenu imovinu nije mogla utjecati na drugačiju odluku s obzirom na to da je na licu mjesta utvrđeno da predlagateljica tom imovinom ne može riješiti stambeno pitanje svog tročlanog domaćinstva a i sam apelant je također bio u situaciji da nakon smrti svoga oca naslijedi određenu imovinu ali ju je ustupio svojoj majci pa mu ta okolnost u razrješenju ove vanparnične stvari ne može koristiti. Na kraju je Vrhovni sud istakao da revizijskim navodom, kojim tvrdi da predlagateljica, njena majka i sestra imaju u suvlasništvu u dvorištu objekt koji je uslovan za stanovanje, apelant pobija pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, što nije dopušteno u postupku povodom revizije.
9. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju Apelant je nezadovoljan utvrđenim činjeničnim stanjem, ocjenom dokaza redovnih sudova, a smatra da je pogrešno primijenjeno i materijalno pravo. Apelant smatra da su redovni sudovi nedovoljno ocijenili njegove dokaze koji se odnose na okolnost da je stanarsko pravo stekao prije zaključenja braka sa predlagateljicom i da predmetni stan predstavlja njegovu posebnu imovinu u smislu člana 270. Porodičnog zakona. Također je istakao da redovni sudovi nisu ocijenili njegove stambene prilike, tj. činjenicu da on nema mogućnost daljnjeg rješavanja stambenog pitanja. Predložio je da Ustavni sud usvoji apelaciju i ukine osporene odluke i predmet vrati na ponovno odlučivanje.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. U odnosu na apelantove navode koji se odnose na ocjenu dokaza, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 44/05). Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju analiza izvedenih dokaza nije izostala, već da je prvostepeni sud u svom rješenju, što su potvrdili sudovi na sljedeće dvije instance, u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka o dokazanosti da je osnovan prijedlog predlagateljice da se ona odredi za jedinog nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu. Osnovni sud je, analizirajući sve predložene i provedene dokaze, posebno provedeni uviđaj na licu mjesta u kući u kojoj je živjela predlagateljica sa malodobnom djecom i na okolnosti uslova u kojima žive, te uvida u medicinsku dokumentaciju malodobnog sina koji boluje od alergijske astme, logično i uvjerljivo obrazložio zbog čega je određene dokaze prihvatio a druge ne, i zbog čega je zaključio da su stambene potrebe predlagateljice da koristi predmetni stan znatno veće od apelantovih. Redovni sud je, također, ocijenio činjenicu da je apelant predmetni stan dobio na korištenje prije zaključenja braka sa predlagateljicom, međutim, sud je obrazložio da to nije od utjecaja na status predlagateljice kao sunosioca stanarskog prava, te predmetni stan ne može predstavljati apelantovu posebnu imovinu nego samo može imati karakter zajedničke imovine, što nije ni od utjecaja na postupak određivanja nosioca stanarskog prava u smislu odredbe člana 20. ZOSO-a. Prvostepeni sud je omogućio apelantu jednako kao i predlagateljici da izvede sve dokaze, ocijenio ih po principu slobodne ocjene dokaza, a Ustavnom sudu se takva ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Stoga, Ustavni sud smatra da je apelacija u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovana.
13. Vezano za apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se isključivo odnose na utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
14. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ističe da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović