Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2739/09 (N. Š.)

Odluka donesena 15. 05. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Smetanje posjeda
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2739/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 05. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. maja 2012. godine, u predmetu broj AP 2739/09, rješavajući apelaciju Nevzete Šakanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nevzete Šakanović podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 76 0 000138 09 Gz od 16. juna 2009. godine i Rješenja Osnovnog suda u Novom Gradu broj 76 0 P 000 138 08 P od 10. marta 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Nevzeta Šakanović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Novog Grada, koju zastupa Slobodanka Šljokavica, advokat iz Novog Grada, podnijela je 26. augusta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 76 0 000138 09 Gž od 16. juna 2009. godine i Rješenja Osnovnog suda u Novom Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 76 0 P 000 138 08 P od 10. marta 2009. godine.

2. Rješenjem Osnovnog suda broj 76 0 P 000 138 08 P od 10. marta 2009. godine odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da sud donese rješenje kojim će se utvrditi da je tužena Marin rođene Đurić Dragane (u daljnjem tekstu: tužena) smetala apelanticu u posljednjem i mirnom posjedu prava služnosti prelaza, prevoza i progona preko poslužnog dobra – nekretnina tužene preciznije označenih u izreci rješenja u korist povlasnog dobra –apelantičinih nekretnina, preciznije označenih u izreci, na način i u vrijeme precizirano u dispozitivu rješenja. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da je u toku postupka izveo dokaze uviđajem na licu mjesta uz učešće geodetskog vještaka, saslušanjem deset svjedoka, saslušanjem parničnih stranaka i uvidom i čitanjem pismena koja se nalaze u sudskom spisu. Dalje je navedeno da, saglasno odredbama člana 425. Zakona o parničnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZPPRS), Osnovni sud je raspravljanje o apelantičinoj tužbi ograničio samo na raspravljanje u dokazivanju činjenica posljednjeg stanja posjeda i nastalog smetanja. Na osnovu navoda tužbe, izlaganja stranaka pred sudom i u toku postupka izvedenih dokaza, Osnovni sud je ocijenio da je apelantičin tužbeni zahtjev neosnovan. U tužbi i tužbenom zahtjevu je navedeno da je smetanje posjeda izvršeno na način da je tužena ozbiljnom verbalnom prijetnjom dala do znanja G. R., zakupcu apelantičinih nekretnina, da ne dozvoljava prolaz preko svojih nekretnina, i to 28. jula 2008. godine, a potom 7. augusta 2008. godine takođe ozbiljnom verbalnom prijetnjom zabranila apelantici prolaz putnim pravcem koji se navodi u tužbi i tužbenom zahtjevu. Kako je naveo Osnovni sud, prema stanovištu sudske prakse, smetanje posjeda može se učiniti verbalnim putem samo ako je učinjeno tako ozbiljnim prijetnjama koje su onemogućile i pokolebale apelanticu da koristi svoje pravo.

3. Osnovni sud je, dalje, naveo da u konkretnom slučaju rezultati dokaznog postupka ne ukazuju na to da se radilo o tako ozbiljnoj prijetnji koja bi onemogućila i pokolebala apelanticu da koristi svoje pravo. Navedeno je da je tužena, saslušana kao parnična stranka, istakla, između ostalog, da ona apelantici nije zabranila da se služi spornim putem, niti joj to sada brani, već je samo željela na lijep način da ona riješi nesporazum sa apelantičinim podstanarom. Sud je, dalje, naveo da je svjedok L. D. istakla da je prisustvovala jednom razgovoru između apelantice i tužene, te da tom prilikom nije čula da je tužena zabranila apelantici da se služi spornim putem. Dalje je navedeno da svjedok G. R., između ostalog, u svom iskazu navodi da je prilikom razgovora apelantice i tužene bio udaljen od njih oko 3 (tri) metra, a na upit da li je čuo njihov razgovor svjedok je izjavio da nije. Kako je dalje naveo Osnovni sud, iz rezultata dokaznog postupka proizlazi da nema pouzdanih dokaza da je tužena eventualno uputila apelantici tako ozbiljne prijetnje koje bi je onemogućile i pokolebale da koristi svoje pravo. Iz iskaza saslušanih svjedoka, prema ocjeni Osnovnog suda, proizlazi da niko od saslušanih svjedoka nema neposrednih saznanja u vezi sa tokom samog razgovora između apelantice i tužene. Kako je naveo Osnovni sud, svjedok Š. R. je apelantičin suprug, a svjedok G. R. je podstanar u apelantičinoj kući, te su te činjenice u velikoj mjeri igrale ulogu pri ocjeni iskaza ovih svjedoka od suda. Osnovni sud je istakao da je svjedok G. R. izjavio da mu je tužena rekla da se ne može prolaziti putem koji je njeno vlasništvo, ali da „ne navodi da mu je tužena uputila bilo kakvu prijetnju“. Svjedok Š. R., kako je utvrdio Osnovni sud, između ostalog je naveo da njemu lično tužena nije zabranila da se služi spornim putem, ali mu je bilo dovoljno kada je čuo da je rekla da je to njen put i da će ona put ograditi. Osnovni sud je, dalje, naveo: „Niko od ostalih saslušanih svjedoka nema nikakvih konkretnih saznanja o tome kakav je razgovor vođen između [apelantice] i tužene i šta je [apelantica] rekla tuženoj vezano za sporni putni pravac.“ S obzirom na navedeno, Osnovni sud je istakao da nema pouzdanih dokaza na osnovu kojih bi se na nesumnjiv način moglo utvrditi da je tužena izvršila smetanje posjeda na apelantičinu štetu ozbiljnom verbalnom prijetnjom kako se to pominje u tužbi i tužbenom zahtjevu, odnosno nema pouzdanih dokaza da je u pitanju bila ozbiljna verbalna prijetnja koja bi pokolebala i omela apelanticu u daljnjem korištenju spornog putnog pravca.

4. Rješenjem Okružnog suda broj 76 0 000138 09 Gž od 16. juna 2009. godine, koje je apelantica primila 8. jula 2009. godine, apelantičina žalba je odbijena i prvostepeno rješenje potvrđeno. Apelantičin zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka je, takođe, odbijen kao neosnovan. Okružni sud je naveo da odredbe čl. 77. i 78. Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima („Službeni list SFRJ" br. 6/80 i 36/90 i „Službeni glasnik RS" broj 38/03, u daljem tekstu: ZOSPO) propisuju da sud pruža posjedovnu zaštitu prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju pri čemu nije od uticaja pravo na posjed, pravni osnov posjeda i savjesnost posjednika. Prema tome, kako je naveo Okružni sud, bez značaja je da li u konkretnom slučaju apelantica ima pravo služnosti prolaza spornim putem i u koje svrhe. Za osnovanost tužbenog zahtjeva bitna je samo okolnost da li je apelantica faktički koristila put preko spornog zemljišta. Prema pravilima o posjedu i zaštiti posjeda, prema mišljenju Okružnog suda, smetanje posjeda može se izvršiti i oduzećem posjeda i sprečavanjem da se posjed i posjedovna prava koriste, kao što smetanje posjeda može biti učinjeno i verbalno, ali samo veoma ozbiljnom prijetnjom. Iz stanja spisa, a na temelju provedenih dokaza i izvedenog vještačenja, Okružni sud je zaključio da je apelantica sporni put koristila za prilaz svojoj kući od 1970. godine i niko je u tome nije ometao. Kako je dalje naveo Okružni sud, apelantica je 8. maja 2008. godine svoju kuću izdala u zakup G. R., koji je sporni put nesmetano koristio za prolaz, prevoz i progon do kuće sve do 28. juna 2008. godine, kada mu je tužena saopštila da put ne može više koristiti navodeći kao razlog da je ona taj put kupila. To isto je saopštila i apelantici 7. augusta 2008. godine, kada je ova došla iz Njemačke radi dogovora sa tuženom o korištenju spornog puta. Na osnovu provedenih dokaza utvrđeno je da je apelantica bila u posjedu spornog puta radi prolaza, prevoza i progona do svoje kuće, međutim, prema ocjeni Okružnog suda, sporno je da li je apelantica zasmetana u posjedu navedenog puta na način što je tužena saopštila zakupcu apelantičine kuće i samoj apelantici da više put ne mogu koristiti, jer ga je ona kupila. Na osnovu iskaza apelantice i tužene saslušanih u svojstvu stranaka, te iskaza saslušanih svjedoka, kako je naveo Okružni sud, nesumnjivo je utvrđeno da je tužena samo saopštila apelantici i G. R. da put ne mogu koristiti, da se nije radilo o prijetnji, a posebno se nije radilo o ozbiljnoj prijetnji koja bi spriječila apelanticu da koristi svoje pravo. Prema tome, smetanje posjeda je, prema zaključku Okružnog suda, određeno formirana pravna kategorija, pa je pogrešno shvatanje u žalbi da se obične riječi, koje nekom uskraćuju njegovo pravo ili tvrdnja da takvo pravo ne postoji, predstavljaju smetanje posjeda. Slijedeći navedeno, na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja pravilno je, prema mišljenju Okružnog suda, prvostepeni sud postupio kada je odbio apelantičin zahtjev, jer, prema zaključku i Okružnog suda, nisu ispunjeni zakonski uslovi iz odredbe čl. 77. i 78. ZOSPO za pružanje sudske zaštite apelantici od uznemiravanja posjeda. Zbog izloženog, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno i u potpunosti utvrdio činjenično stanje i na njega pravilno primijenio materijalno pravo. Konačno, prema mišljenju Okružnog suda, prvostepeni sud nije počinio povrede odredaba postupka na koje ukazuje žalba, a niti povrede na koje sud pazi po službenoj dužnosti, pa je Okružni sud apelantičinu žalbu odbio i prvostepeno rješenje potvrdio.

5. Apelantica je navela da je osporenim rješenjima povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica smatra da su njena ustavna prava povrijeđena zbog nepravilno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao i pogrešne primjene materijalnog prava, te propusta suda u dokaznom postupku. Tako, u pogledu izjava pojedinih svjedoka, apelantica ukazuje na iskaze saslušanih svjedoka, posebno Miloša Marina i Rašida Šakanovića, koji ukazuju da je zabrana i prijetnja upućena apelantici bila ozbiljna, kada se tužena unijela u lice apelantici govoreći više puta da neće dozvoliti prolaz, jer je to navodno njeno vlasništvo.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, odlučujući o apelantičinom tužbenom zahtjevu u postupku radi smetanja posjeda, u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje uz pozivanje na relevantne odredbe materijalnog prava (čl. 77. i 78. ZOSPO) a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, suprotno apelantičinim navodima, dali ocjenu provedenih dokaza, između ostalih i iskaza saslušanih svjedoka, te dali razloge zašto ovi iskazi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Ustavni sud ukazuje da apelantica ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12 U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2739/09 (N. Š.) | Sudska praksa | Aktio