Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2776/09 (M. V.)

Odluka donesena 15. 05. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2776/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 05. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. maja 2012. godine, u predmetu broj AP 2776/09, rješavajući apelaciju Milovana Vrljanovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milovana Vrljanovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07-000 834 od 16. juna 2009.

godine, Presude Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-Gž-06-000 450 od 11. juna 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Foči broj 094-0-P-06-000044 od 14. septembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Milovan Vrljanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Laktaša, kog zastupa Svetozar Davidović, advokat iz Banjaluke, podnio je 31. avgusta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 834 od 16. juna 2009. godine, Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015- 0-Gž-07-000 450 od 11. juna 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Foči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 092-0-P-06 000044 od 14. septembra 2006. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 092-0-P-06 000044 od 14. septembra 2006. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi ugovor o kupoprodaji poslovnog prostora zaključen između prvotuženog KTK «Alhos» AD Sokolac (u daljnjem tekstu: prvotuženi) kao prodavca i drutotuženog Milana Šupića iz Foče (u daljnjem tekstu: drugotuženi) kao kupca, u Sokocu 23. februara 2004. godine i ovjeren u Osnovnom sudu Sokolac 12. marta 2004. godine pod brojem OV-192/04 (u daljnjem tekstu: sporni ugovor) čiji predmet je bila kupoprodaja poslovnog prostora koji se nalazi u Foči, sa generalijama kao u izreci presude (u daljnjem tekstu: sporni poslovni prostor) koji je upisan na ime drugotuženog u knjizi položenih ugovora o prodaji poslovnih zgrada, poslovnih prostorija i garaža (u daljnjem tekstu: KPU) Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Banjaluka, Područna jedinica Foča (u daljnjem tekstu: Republička uprava), slijedom čega se poništava i upis prava svojine na ime drugotuženog na spornom poslovnom prostoru i nalaže brisanje upisa njegove svojine (stav 1 alineja 1 izreke). Takođe je odbijen dio tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio da se utvrdi da je on vlasnik spornog poslovnog prostora, što su tuženi dužni da priznaju i trpe da se na osnovu predmetne pravosnažne presude izvrši upis prava svojine na apelanta (stav 1 alineja 2 izreke), kao i dio zahtjeva kojim je apelant tražio da sud obaveže drugotuženog da mu preda u posjed sporni poslovni prostor (stav 1 alineja 3 izreke). Istom presudom apelant je obavezan da tuženom na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 2.610,00 KM, a sve u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Kako je naveo Osnovni sud, među strankama je bilo sporno da li je prvotuženi kao prodavac na zakonit način stekao sporni poslovni prostor koji je prodao drugotuženom, koji je nakon toga upisan kao vlasnik u KPU, te da li su se stekli uslovi da se sporni ugovor poništi i utvrdi da je apelant vlasnik spornog poslovnog prostora po osnovu ugovora o kupoprodaji koji je zaključio sa preduzećem «Alhos» DD Sarajevo u stečaju 2. februara 2006. godine, i koji je ovjeren u Opštinskom sudu u Sarajevu. Iz sprovedenih dokaza sud je utvrdio da je prvotuženi spornim ugovorom zaključenim 2004. godine prodao sporni poslovni prostor drugotuženom koji je na osnovu tog ugovora 25. novembra 2005. godine upisan u KPU kao vlasnik spornog poslovnog prostora. Navedeno je da je prema Zakonu o prenosu sredstava društvene u državnu svojinu sporni poslovni prostor, između ostalih, prema Odluci Vlade Republike Srpske registrovan kao državna svojina u okviru preduzeća KTK Sokalac, koji je konstituisan kao ODP KTK Sokolac, te je nakon privatizacije državnog kapitala u skladu sa Okvirnim zakonom o privatizaciji preduzeća i banaka u BiH (u daljnjem tekstu: Okvirni zakon) i Zakonom o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima (u daljnjem tekstu: Zakon o privatizaciji) sporni poslovni prostor privatizovan i pripao je prvotuženom. Dalje je navedeno da je prvotuženi kao vlasnik prodao sporni poslovni prostor drugotuženom koji se na osnovu ovjerenog ugovora upisao kao vlasnik u KPU. Osnovni sud je zaključio da su ta uknjižba i ovjereni ugovor o kupoprodaji spornog poslovnog prostora zaključenog između prvotuženog i drugotuženog jedini validni dokumenti koji su stranke predočile o svojini predmetnog poslovnog prostora budući da apelant nije sudu prezentovao zemljišnoknjižnu ili drugu ispravu iz koje bi se moglo vidjeti da je «Alhos» DD Sarajevo vlasnik spornog poslovnog prostora. Navedeno je da je prema članu 2 Okvirnog zakona dato izričito pravo entitetima da privatizuju preduzeća na svojoj teritoriji. Osnovni sud, je zaključio da je prvotuženi kao ODP (osnovno državno preduzeće) na osnovu Zakona o prenosu sredstava društvene u državnu svojinu i u skladu sa Zakonom o privatizaciji i Okvirnim zakonom stekao isključivo pravo da izvrši privatizaciju državnog kapitala u tom preduzeću, pa samim tim i na spornom poslovnom prostoru koji je prodao drugotuženom. Naime, prema ocjeni Osnovnog suda, u toku dokaznog postupka apelant nije prezentovao dokaze sudu na osnovu čega bi se udovoljilo tako postavljenom tužbenom zahtjevu u tužbi. Zbog istih razloga apelantu je odbijen i tužbeni zahtjev kojim je traženo da se utvrdi da je on vlasnik spornog poslovnog prostora i da su tuženi dužni da priznaju i trpe da se na osnovu pravosnažne presude izvrši upis prava svojine na ime tužioca. Slijedom toga, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je traženo da se drugotuženi obaveže da apelantu preda u posjed slobodan od lica i stvari sporni poslovni prostor u roku od 30 dana uz naknadu troškova postupka, a pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Kako je obrazloženo prvostepenom presudom, Osnovni sud je ocjenom ponuđenih dokaza zasnovao svoju odluku na odredbama Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO), Zakona o prenosu sredstava društvene u državnu svojinu u RS, Zakona o privatizaciji, Zakona o početnom bilansu stanja u postupku privatizacije državnog kapitala u preduzećima, te Okvirnog zakona o privatizaciji. Takođe, i odlukom Visokog predstavnika je izričito priznato pravo entitetu da privatizuje preduzeća koja nisu u privatnoj svojini, odnosno sporni objekat koji je prvotuženi prodao drugotuženom po ugovoru iz 2004. godine je kategorisan kao objekat koji je državna svojina i kao takav je nakon privatizacije u entitetu Republika Srpska mogao biti prodat drugotuženom po ugovoru čiji se poništaj traži, pa je Osnovni sud odbio apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan.

3. Presudom Okružnog suda broj 015-0-Gž-07-000 450 od 11. juna 2007. godine apelantova žalba je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena. Kako je naveo Okružni sud, odluka prvostepenog suda je pravilna, iako je Osnovni sud zanemario odgovarajuće propise materijalnog prava koje je, prije svega, valjalo primijeniti na ovaj sporni odnos. Kako je zaključio Okružni sud, prema činjeničnom utvrđenju prvostepenog suda proističe da je nesporno da su tuženi zaključili kupoprodajni ugovor čiji je predmet navedeni poslovni prostor. Dalje, drugotuženi se nalazi u posjedu spornog poslovnog prostora i upisan je kao vlasnik sa 1/1 dijela, a prema izvodu iz KPU broj 41-952-P-1-6/06 od 24. februara 2006. godine izdatog od Republičke uprave, dok apelant nikad nije stupio u posjed spornog poslovnog prostora niti je upisan kao njegov vlasnik. Naime, apelant, po mišljenju Okružnog suda, nije aktivno legitimisan da traži poništenje ugovora o prodaji spornog poslovnog prostora koji su međusobno zaključili tuženi iz ove parnice. To pravo, kako je naveo Okružni sud, apelantu ne pripada u smislu odredbe člana 112 Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78-57/89, te «Službeni glasnik RS» br. 17/93 i 3/96; u daljnjem tekstu: ZOO), a kojom je propisano ko ima pravo da zahtijeva poništenje ugovora. Kako je naveo Okružni sud, prema ovoj odredbi ZOO-a, poništenje ugovora mogu tražiti samo ugovorne strane, a apelant nije bio ugovorna strana u ugovoru čije poništenje je tražio. Isto tako, tužbu za brisanje zemljišnoknjižnog upisa i vraćanje zemljišnoknjižnog stanja koje je postojalo prije ugovora, ovlašćen je tražiti samo onaj ko je povrijeđen u svom zemljišnoknjižnom pravu. Prema mišljenju Okružnog suda, nije sporno da apelant nikad nije bio upisan kao nosilac bilo kakvog prava, pa ni prava svojine, na spornom poslovnom prostoru, pa zato nije ni aktivno legitimisan (ovlašćen) na tužbu kojom traži uspostavljanje zemljišnoknjižnog stanja koje je bilo na spornom poslovnom prostoru prije uknjiženja (polaganja u knjigu uloženih ugovora) navedenog ugovora o kupoprodaji koji su međusobno zaključili tuženi. Okružni sud je naveo da je opštepoznata činjenica da su zemljišne knjige na području Osnovnog suda uništene tokom Drugog svjetskog rata, pa je katastar nepokretnosti u potpunosti zamjenjivao zemljišne knjige, a postupak polaganja ugovora o kupoprodaji kod nadležnog suda ili katastra nepokretnosti upodobljava se upisu u zemljišnu knjigu. Okružni sud je zaključio da i sam nedostatak aktivne legitimacije za poništenje ugovora koji su zaključili tuženi i za uspostavljanje ranijeg zemljišnoknjižnog upisa vodi ka odbijanju tužbenog zahtjeva, pa su iz ovih razloga neosnovani tužbeni zahtjevi u odnosnom dijelu, a što prvostepeni sud nije uzeo u obzir. Sem toga, Okružni sud je naveo da ugovor o kupoprodaji koji je zaključio apelant sa «Alhos» DD Sarajevo u stečaju, kao i aneks tog ugovora o prodaji spornog poslovnog prostor, ne sadrži nikakve oznake ni iz zemljišnih knjiga niti iz katastra nepokretnosti, izuzev označavanja lokacije spornog poslovnog prostora i njegove površine. Po ocjeni Okružnog suda, ugovor bez precizno označenih zemljišnoknjižnih podataka (u konkretnom slučaju katastarskih podataka, budući da je zemljišna knjiga uništena) ne može poslužiti kao valjan pravni osnov za uknjižbu kao ni polaganje ugovora u knjigu uloženih ugovora o prodaji poslovnih zgrada, poslovnih prostorija i garaža. U pravnom prometu nepokretnost se označava prema podacima iz zemljišne knjige, a kako to propisuje odredba člana 10 Zakona o zemljišnim knjigama Republike Srpske («Službeni glasnik RS» br. 74/02, 46/04 i 109/05). Prema odredbi člana 94 istog zakona, propisano je da knjiga položenih ugovora uspostavljena na osnovu propisa kojima je regulisano obrazovanje i vođenje ove knjige ostaje na snazi dok se ne ispune pretpostavke za upis svojine na posebnim dijelovima zgrade u skladu sa ovim zakonom. Prema odredbi člana 33 ZOSPO-a, pravo svojine na nepokretnosti na osnovu pravnog posla stiče se upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom. Ugovor među strankama, po mišljenju Okružnog suda, daje samo obligacionopravni zahtjev ovlašćeniku da traži upis u zemljišnu knjigu. Suštinski zahtjev iz tužbe je, kako je naveo Okružni sud, zahtjev za predaju spornog poslovnog prostora tužiocu od drugotuženog Milana Šupića. Apelant je, po ocjeni Okružnog suda, u skladu sa odredbom člana 37 stav 2 ZOSPO-a, morao da dokaže da na stvar (ovdje sporni poslovni prostor), čiji povraćaj traži, ima pravo svojine, kao i da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog. Kao što je navedeno, apelant nije dokazao postojanje valjanog pravnog osnova da je stekao pravo svojine na spornom poslovnom prostoru, pa tako i nije ispunjen ovaj uslov iz navedene odredbe ZOSPO-a. Prema izloženom, kako je Okružni sud zaključio, odluka prvostepenog suda je pravilna, bez obzira na to što taj sud nije primijenio navedene materijalne propise. Konačno, Okružni sud je zaključio da žalbu treba odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostepenu presudu, na osnovu ovlašćenja iz odredbe člana 226 Zakona o parničnom postupku RS («Službeni glasnik RS» br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09; u daljnjem tekstu: je: ZPPRS).

4. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-07-000 834 od 16. juna 2009. godine, koju je apelant primio 2. jula 2009. godine, apelantova revizija je odbijena. Vrhovni sud je ponovio činjenično utvrđenje nižestepenih sudova da se na osnovu kupoprodajnog ugovora drugotuženi upisao u KPU kao vlasnik predmetne nepokretnosti sa 1/1 dijela i da drži u posjedu sporni poslovni prostor, a da apelant nikad nije stupio u posjed predmetnih nepokretnosti niti se upisao kao njihov vlasnik u javnim evidencijama. I po ocjeni Vrhovnog suda, apelant nije aktivno legitimisan na postavljanje tužbenog zahtjeva za poništenje ugovora zaključenog 23. februara 2004. godine između tuženih, jer nije bio ugovorna strana u tom ugovoru. Naime, kako je naveo Vrhovni sud, za razliku od ništavosti, na koju se može pozivati svako zainteresovano lice (član 109 ZOO-a), poništenje ugovora može tražiti samo ugovorna strana u čijem je interesu rušljivost ustanovljena (član 112 st. 1 ZOO-a). Stoga je, po ocjeni Vrhovnog suda, neosnovano i apelantovo pozivanje na odredbe obligacionog prava o prekomjernom oštećenju (član 139 ZOO-a), jer je, po njegovom mišljenju, prvotuženi prodao poslovni prostor drugotuženom za nerealnu cijenu, budući da pravo na podnošenje zahtjeva za poništenje ugovora iz ovog razloga ima samo ugovorna strana i to ona koja je oštećena ugovorom. Kako apelant nije aktivno legitimisan na podnošenje zahtjeva za poništenje ugovora od 23. februara 2004. godine, jer mu to pravo ne pripada u smislu člana 112 ZOO-a, on, prema zaključku Vrhovnog suda, ne može radi zaštite prava svojine pobijati pravni posao trećih lica samo zato što smatra da je predmet ugovora njegova svojina. Polazeći od navedenog, nižestepeni sudovi su, po ocjeni Vrhovnog suda, pravilno primijenili materijalno pravo kad su odbili tužbeni zahtjev za poništaj ugovora o kupoprodaji poslovnog prostora kog su 23. februara 2004. godine zaključili tuženi. U vezi s tim, kako je dalje naveo Vrhovni sud, treba istaći da, prema odredbi člana 2 st. 1 ZPPRS, u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su postavljeni u postupku. Ovom odredbom je izraženo načelo slobodne dispozicije stranaka da svojom voljom odrede predmet, sadržinu i obim parnice. Apelant je u konkretnoj parnici istakao zahtjev da se poništi ugovor koji su zaključili tuženi, pa nižestepeni sudovi, raspravljajući u okviru tako postavljenog zahtjeva, nisu, po mišljenju Vrhovnog suda, mogli donijeti odluku kojom bi utvrdili da je navedeni ugovor apsolutno ništav, čak i da za to postoji potreban činjenični osnov. Po mišljenju Vrhovnog suda, kako je to pravilno konstatovao drugostepeni sud, kupoprodajni ugovor koji je apelant 2006. godine zaključio sa preduzećem «Alhos» d.d. Sarajevo u stečaju ne sadrži zemljišnoknjižne odnosno katastarske podatke ni bliži opis nepokretnosti koja je predmet tog ugovora, pa takav ugovor, po mišljenju Vrhovnog suda, ne može poslužiti kao osnov za uknjižbu prava svojine u apelantovu korist. Slijedom toga, po ocjeni Vrhovnog suda, neosnovan je i apelantov zahtjev za predaju predmetnog poslovnog prostora u posjed, koji je zasnovan na odredbama člana 37 ZOSPO-a. Iz svih navedenih razloga, Vrhovni sud nalazi da je osporena presuda zasnovana na pravilnoj primjeni materijalnog prava, pa kako ta presuda nema nedostataka na koje ukazuje apelantova revizija, a ni onih na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, Vrhovni sud je primjenom odredbe člana 248 ZPPRS odlučio kao u izreci.

5. Apelant je naveo da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Kako je naveo apelant, osnovna postavka svih osporenih odluka nalazi se u činjenici da apelant nije bio aktivno legitimisan za postavljanje tužbenog zahtjeva za poništenje ugovora zaključenog 23. februara 2004. godine između tuženih, jer nije bio ugovorna strana u tom ugovoru. Međutim, apelant smatra da je tužbeni zahtjev postavljen isključivo radi dokazivanja apsolutne ništavosti spornog ugovora, jer se apelant u završnom izlaganju kod prvostepenog postupka isključivo i pozvao na član 103 ZOO-a, te u smislu ovog člana i na povredu drugih zakonskih propisa. Prema tome, pravni osnov tužbenog zahtjeva je, kako se navodi u apelaciji, nužno posmatrati sa aspekta činjenica koje su utvrđivane, te sa aspekta zakonskih propisa i pravnog osnova na koji se pozvao apelant u postupku, kako u završnom izlaganju, tako i u samoj tužbi. Zbog toga, apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je nepotrebno da se ispituje meritum apelacije.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema sopstvenoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. U konkretnom slučaju, apelant nije bio upisan kao vlasnik predmetne nepokretnosti u zemljišnim knjigama, pa su redovni sudovi zaključili da apelant nije bio aktivno legitimisan da traži poništenje ugovora o prodaji spornog poslovnog prostora koji su međusobno zaključili tuženi u konkretnoj parnici. To pravo apelantu ne pripada u smislu odredbe člana 112 ZOO-a, a prema navedenoj odredbi poništenje ugovora mogu, kako su i sudovi zaključili, tražiti samo ugovorne strane. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u osporenoj odluci razmotrio apelantove navode prema kojim je tužbeni zahtjev postavljen isključivo radi dokazivanja apsolutne ništavosti spornog ugovora (a ne poništenja), te dao vrlo iscrpne razloge, uz pozivanje na relevantne odredbe ZPPRS i ZOO-a, o tome zašto ovi navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Sem toga, sudovi su, uz pozivanje na relevantne odredbe ZOSPO-a, dali razloge zašto je neosnovan i apelantov tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražio utvrđenje prava svojine i predaju u posjed spornog poslovnog prostora, a data obrazloženja Ustavni sud takođe ne smatra proizvoljnim, već upravo suprotno, smatra da u potpunosti zadovoljavaju standarde prava na pravično suđenje. Ustavni sud, takođe, ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, sem što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ničega što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović