Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2832/09 (AD „Radoje Dakić“ - Podgorica)
Odluka donesena 15. 05. 2012.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Izvršenje
- Pravo na rad
- Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o izvršnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o izvršnom postupku
- Zakon o izvršnom postupku
- Ispravka Zakona o dopunama Zakona o izvršnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Ispravka Zakona o izvršnom postupku (objavljenog na bosanskom jeziku)
Predmeti (1)
AP-2832/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 05. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. maja 2012. godine, u predmetu broj AP 2832/09, rješavajući apelaciju AD „Radoje Dakić“ Podgorica, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija AD „Radoje Dakić“ Podgorica podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-PŽ-07-000461 od 23. juna 2009. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj IP-524/05 od 16. aprila 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. AD „Radoje Dakić“ Podgorica (u daljnjem tekstu: apelant) iz Podgorice, kojeg zastupa Nijaz Đuliman, advokat iz Mostara, podnio je 8. septembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-PŽ-07-000461 od 23. juna 2009. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj IP-524/05 od 16. aprila 2007. godine. Apelant je 8. oktobra 2009. godine dopunio apelaciju.
2. Na osnovu pravomoćne i izvršne Presude Okružnog privrednog suda u Beogradu broj P- 37390/90 od 2. septembra 1991. godine, a na prijedlog apelanta kao tražioca izvršenja, Rješenjem Općinskog suda broj Ip-524/05 od 2. oktobra 2005. godine, koje je ispravljeno Rješenjem suda broj Ip-524/05 od 9. oktobra 2006. godine, na način da je konstatirano da je rješenje o izvršenju doneseno „2. 10. 2006. godine“, određeno je izvršenje protiv ,,Unioninvesta“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: izvršenik) radi naplate novčane tražbine u iznosu od 1,381.378,00 USA i 638.573,94 USA, te troškova izvršnog postupka u iznosu od 10.596,00 KM. U navedenom rješenju je određeno da će se izvršenje provesti pljenidbom i prijenosom novčanih sredstava izvršenika koji se vode u poslovnim bankama preciziranim u rješenju na račun apelantovog punomoćnika, advokata Nijaza Đulimana. Izvršeniku je zabranjeno da vrši naplatu i raspolaže ovim novčanim sredstvima, a banci je zabranjeno da vrši isplatu tih sredstava izvršeniku i trećim osobama dok se apelant ne namiri. Zatim, istim rješenjem odbijen je apelantov prijedlog za naplatu zakonske zatezne kamate na iznos glavnog duga počevši od 2. septembra 1991. godine pa do isplate. U obrazloženju rješenja je navedeno da je, odlučujući o apelantovom prijedlogu, Općinski sud prijedlog ocijenio osnovanim u dijelu koji se odnosi na naplatu glavnog duga i troškova izvršnog postupka, a odbio u dijelu koji se odnosi na naplatu zatezne zakonske kamate, s obzirom na to da kamate apelantu nisu dosuđene. Općinski sud je zaključio da je u izvršnom postupku sud dužan provoditi izvršenje u granicama utvrđenim izvršnom ispravom, a drugačijim postupanjem sud bi prekoračio svoje ovlasti jer se radi o stvari o kojoj je već pravosnažno suđeno kao u konkretnom slučaju. Stoga je Općinski sud, na osnovu člana 39. Zakona o izvršnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZIPFBiH), donio rješenje kao u izreci.
3. Rješenjem Općinskog suda broj IP-524/05 od 16. aprila 2007. godine usvojen je prigovor izvršenika od 11. oktobra 2006. godine i obustavljeno izvršenje određeno Rješenjem Općinskog suda broj IP-524/05 od 2. oktobra 2005. godine, te ukinute provedene radnje. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je, nakon što je utvrdio sve okolnosti predmeta i izvršio uvid u izvršnu ispravu, zaključio da Presuda Okružnog privrednog suda u Beogradu broj P-37390/90 od 2. septembra 1991. godine predstavlja izvršnu ispravu u smislu člana 23. ZIPFBiH i da je podobna za izvršenje u smislu člana 2. stav 1. istog zakona. Općinski sud je naveo da prigovor izvršenika da apelant nije aktivno legitimiran nije osnovan, jer je iz dokumentacije u spisu i na osnovu potvrde Centralnog registra Privrednog suda u Podgorici od 27. oktobra 2006. godine Općinski sud utvrdio da je apelant aktivno legitimiran za podnošenje prijedloga za izvršenje. Dalje, prigovor izvršenika da je nastupila zastara potraživanja u smislu člana 379. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) je, također, po mišljenju Općinskog suda, neosnovan. Naime, zbog ratnog stanja u BiH i činjenice da je apelant preduzeće iz Crne Gore, zastara koje je počela teći nakon donošenja izvršene isprave nije tekla, u smislu člana 382. stav 1. i člana 383. ZOO-a, od proglašenja ratnog stanja u BiH, te je ponovo počela teći prestankom rata, odnosno 22. decembra 1995. godine. To u konkretnom slučaju znači da nije osnovan prigovor zastare potraživanja jer je, po ocjeni Općinskog suda, apelant prijedlog za izvršenje podnio 9. maja 2005. godine, dakle prije isteka deset godina računajući od dana pravosnažnosti izvršne isprave. Međutim, kako je zaključio Općinski sud, osnovano je pozivanje izvršenika na odredbe člana 47. tačke 8. i 9. ZIPFBiH. Uvidom u izvršnu ispravu utvrđeno je da je kao tuženi naznačen SP „Unioninvest“ Sarajevo, a prijedlog za izvršenje je podnesen protiv izvršenika označenog kao „Unioninvest“ d.d. Sarajevo. Iz dokumentacije u spisu i rješenja Kantonalnog suda o upisu subjekta u sudski registar nije utvrđeno da je obaveza SP „Unioninvest“ prešla na „Unioninvest“ d.d. Sarajevo, u smislu člana 30. stav 2. ZIPFBiH. Kako je zaključio Općinski sud, provjerom u Odjelu registra privrednih društava Općinskog suda, on je dopisom broj RP-291/07 od 31. januara 2007. godine obaviješten da uvidom u spis privrednog subjekta pod nazivom „Unioninvest“ d.d. Sarajevo nema podataka o pravnom sljedništvu SP „Unioninvest“ Sarajevo zbog toga što je dio arhive Registra privrednog društva Općinskog suda uništen usljed ratnih djelovanja. Osim toga, „Unioninvest“ d.d. Sarajevo je, kako je naveo Općinski sud, privatiziran i prema Pravilniku o pasivnom podbilansu („Službeni list FBiH“ broj 70 od 11. decembra 2004. godine) potraživanja i obaveze nastale do 31. marta 1992. godine prema pravnim licima iz država nastalih raspadom bivše SFRJ prenose se na nadležne agencije za privatizaciju kod potpuno privatiziranih preduzeća. Na osnovu navedenog, Općinski sud je utvrdio da apelant, na kojem je teret dokaza, nije dokazao da je izvršenik, označen kao „Unioninvest“ d.d. Sarajevo, na zakonit način preuzeo dug iz izvršne isprave ili je taj dug izvršenik prema zakonu obavezan da izmiri, u smislu člana 30. stav 2. ZIPFBiH. Na osnovu izloženog, Općinski sud je zaključio da je prigovor izvršenika osnovan u smislu tačaka 7. i 8. člana 47. ZIPFBiH, te je u skladu sa članom 49. st. 1. i 3. ZIPFBiH donio rješenje kao u izreci.
4. Rješenjem Kantonalnog suda broj 009-0-PŽ-07-000461 od 23. juna 2009. godine, koje je apelant primio 15. jula 2009. godine, apelantova žalba je odbijena. Kako je naveo Kantonalni sud, prema članu 20. stav 1. Zakona o početnom bilansu preduzeća i banka („Službene novine FBiH“ broj 12/98) preostale stvari i prava u pasivnom bilansu, po izvršavanju programa privatizacije, prenose se na nadležne agencije za privatizaciju. Dalje, odredbom člana 2. stav 1. tačka 2. Pravilnika o pasivnom podbilansu je propisano da su predmet Pravilnika i potraživanja i obaveze nastale do 31. marta 1992. godine prema pravnim licima iz država nastalih raspadom bivše SFRJ, a odredbom člana 3. istog Pravilnika da se ova potraživanja prenose na nadležne agencije za privatizaciju danom izdavanja rješenja o izvršenoj privatizaciji. Kantonalni sud je naveo da je prema stanju spisa Rješenjem Kantonalnog suda broj UF/I- 4272/00 od 19. oktobra 2000. godine utvrđeno da su vlasnici prvog udjela koji u osnovnom kapitalu izvršenika učestvuje sa 76.39699% Faruk Gabela iz Sarajeva i ostali iz ortačkog ugovora zaključenog 10. marta 2000. godine ovjerenog u Općini Novo Sarajevo, da drugi dio sa 4.50377% čini privatni-dionički kapital po prethodno izvršenoj vlasničkoj transformaciji i da je treći udio sa 19.09924% državni kapital čiji je vlasnik Kanton Sarajevo. Imajući u vidu izloženo, Kantonalni sud je zaključio da izvršenik, u smislu navedene odredbe Pravilnika o pasivnom podbilansu, nije u obavezi da apelantu izmiri sporni dug, bez obzira na činjenicu da li je izvršenik pravni sljednik SP „Unioninvest“ Sarajevo na koga i glasi izvršna isprava. Po ocjeni Kantonalnog suda, pravilno je prvostepeni sud postupio kada je prigovor izvršenika od 11. oktobra 2006. godine usvojio i obustavio izvršenje određeno rješenjem istog suda od 2. oktobra 2005. godine, te ukinuo provedene radnje, jer iz stanja spisa proizlazi da je izvršenik privatiziran, što je upisano u Registar pravnih lica u Kantonalnom sudu Rješenjem broj UF/I- 4272/00 od 19. oktobra 2000. godine. Činjenica da je izvršenik u početnom bilansu 31. decembra 1999. godine evidentirao svoj dug prema apelantu vezan za izvršnu ispravu nije od značaja s obzirom na to da izvršenik prema propisima kojima je uređena privatizacija preduzeća u ovom sporu nije pasivno legitimiran. Po ocjeni Kantonalnog suda, nije od značaja za rješenje ovog spora ni činjenica kada je nastalo sporno potraživanje jer to nije ostvareno do privatizacije izvršenika, zbog čega se o prijedlogu za dozvolu izvršenja moglo odlučiti samo u skladu sa propisima koji su bili na snazi u vrijeme donošenja odluke povodom prigovora izvršenika protiv rješenja o izvršenju od 2. oktobra 2005. godine. Iz navedenih razloga, Kantonalni sud je, u smislu člana 235. stav 1. tačka 2. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZPPFBiH), a u vezi sa članom 21. ZIPFBiH, žalbu odbio i potvrdio prvostepeno rješenje.
5. Apelant je naveo da su mu osporenim rješenjima povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na rad. Apelant navodi da su prihvatanjem prigovora i žalbe izvršenika očito povrijeđena njegova ustavna prava čime je izvršena i očita diskriminacija suda u odnosu na apelanta. Naime, odredbom člana 2. stav l. tačka 2. Pravilnika o pasivnom podbilansu je jasno propisano da su predmet Pravilnika potraživanja i obaveze nastale do 31. februara 1992. godine prema pravnim licima iz država nastalih raspadom SFRJ, a izvršna isprava na osnovu koje je apelant podnio prijedlog za izvršenje je postala pravosnažna i izvršna 14. oktobra 1992. godine, znači nakon 31. februara 1992. godine, pa se navedeni Pravilnik ne može u konkretnom slučaju ni primijeniti, s obzirom na to da je tek od 14. oktobra 1992. godine nastala obaveza izvršenika prema apelantu. Također je navedeno da je izvršenik u početnom bilansu 31. decembra 1999. godine evidentirao svoj dug prema apelantu čime je priznao sljedništvo izvršenika. Apelant je istakao da je nejasno koji je razlog diskriminacije suda u odnosu na njega, tj. konstantno mu se onemogućava da svoje potraživanje namiri na zakonom propisan način.
Relevantni propisi
6. U Zakonu o izvršnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 32/03, 52/03, 33/06 i 39/06) relevantne odredbe glase:
Član 47. tačke 8. i 9.
Prigovor protiv rješenja o izvršenju može se podnijeti iz razloga koji sprječavaju izvršenje a naročito ako:
8) je potraživanje prestalo na osnovu činjenice koja je nastala u vrijeme kad je izvršenik nije više mogao istaći u postupku iz kojeg potiče odluka, odnosno ako je potraživanje prestalo na osnovu činjenice koja je nastala nakon zaključenja sudskog ili upravnog poravnanja;
9) je na osnovu činjenice koja je nastala u vrijeme kad je dužnik nije više mogao istaći u postupku iz kojeg potiče odluka, odnosno ako je na osnovu činjenice koja je nastala nakon zaključenja sudskog ili upravnog poravnanja, trajno ili za određeno vrijeme, odgođeno, zabranjeno, izmijenjeno ili na drugi način onemogućeno ispunjenje potraživanja.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke uz pozivanje na relevantne odredbe Zakona o izvršnom postupku, te su dali razloge zašto je osnovan prigovor izvršenika (član 47. tačke 8. i 9), odnosno zašto je neosnovana apelantova žalba, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, redovni sudovi su utvrdili da izvršenik koji je privatiziran, s obzirom na odredbe Zakona o početnom bilansu preduzeća i banaka te odredbe Pravilnika o pasivnom podbilansu, nije u obavezi da izvrši sporni dug, budući da su ova potraživanja prenesena na nadležne agencije za privatizaciju danom izdavanja rješenja o izvršenoj privatizaciji. Kantonalni sud je, također, razmotrio i apelantove navode vezane za datum nastanka spornog potraživanja, te je dao razloge zašto su ovi navodi neosnovani, a data obrazloženja Ustavni sud, s obzirom na relevantne odredbe materijalnog prava, ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
Zabrana diskriminacije
11. Apelant navodi da mu je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminiran ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. S obzirom na to da apelant osim paušalnog navoda o povredi ovih prava nije ponudio bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminiran, Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovanim.
Pravo na rad
12. S druge strane, vezano za navode apelacije o povredi prava na rad, Ustavni sud, podržavajući svoju praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali identična pravna pitanja (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 3356/08 od 21. decembra 2010. godine, tačka 10, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), zapaža da je ovo pravo garantirano članom 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1996) koji se prema Aneksu I na Ustav Bosne i Hercegovine primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Ustavni sud ukazuje na to da je navedenim odredbama regulirana „mogućnost zarađivanja kroz slobodno izabran ili prihvaćen rad“. U vezi sa apelantovim navodima o povredi ovog prava, Ustavni sud zapaža da je apelant pravna osoba i da se kao takav i ne može pozvati na povredu prava na rad, koje po svojoj suštini i odredbama Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima predstavlja lično pravo na koje se mogu pozivati isključivo fizičke osobe. Ovakav zaključak proističe iz odredbe člana 2. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, kojim je garantirano da će prava formulirana tim paktom biti ostvarivana bez ikakve diskriminacije zasnovane na rasi, boji, polu, jeziku, vjeri, političkom mišljenju, nacionalnom ili socijalnom porijeklu, imovinskom stanju, rođenju ili kakvoj drugoj okolnosti. Navedeno proizlazi i iz odredbe člana 3. tog pakta kojim je propisano: „Države članice ovog pakta obavezuju se da obezbijede jednako pravo muškarcima i ženama da uživaju sva ekonomska, socijalna i kulturna prava koja su nabrojana u ovom paktu“. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelant ne može tvrditi da je u konkretnom postupku „žrtva“ kršenja prava na rad garantiranog članom 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1996).
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović