Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2848/09 (M.B.)

Odluka donesena 15. 05. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2848/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 05. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. maja 2012. godine, u predmetu broj AP 2848/09, rješavajući apelaciju M. B., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 i člana 59 stav 2 tačka 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M. B. podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 034207 09 Gz od 10. februara 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 034207 01 P od 14. novembra 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. M. B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke podnio je 8. septembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 034207 09 Gz od 10. februara 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 034207 01 P od 14. novembra 2008. godine. Apelant je, takođe, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio Osnovnom sudu odlaganje izvršenja pravosnažne presude Osnovnog suda broj 71 0 P 034207 01 P od 14. novembra 2008. godine. Apelant je dostavio više podnesaka kojim je podnosio zahtjev za preispitivanje odluke o privremenoj mjeri, zahtjev za ponovno donošenje privremene mjere, te dopune tih zahtjeva, a 16. maja 2011. godine dostavio je dopunu apelacije.

2. Ustavni sud je Odlukom broj AP 1259/09 od 10. juna 2009. godine odbacio predmetnu apelaciju u odnosu na navedene presude, zato što je bila preuranjena, odnosno zato što nije bio okončan postupak povodom revizije. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 034207 09 Rev od 2. jula 2009. godine Vrhovni sud je odbacio apelantovu reviziju kao nedopuštenu.

3. Ustavni sud je Odlukom broj AP 2848/09 od 22. oktobra 2009. godine odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

4. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 034207 01 P od 14. novembra 2008. godine usvojen je tužbeni zahtjev Fonda PIO, Filijala Banjaluka (u daljnjem tekstu: tužilac), protiv apelanta i Zavoda za izgradnju Banjaluka (u daljnjem tekstu: Zavod). Predmetnim zahtjevom tužilac je tražio da se utvrdi da je ništav Ugovor o privremenom korišćenju stana od 30. decembra 1992. godine (u daljnjem tekstu: Ugovor) koji je apelant zaključio sa Zavodom, te da se naloži apelantu da isprazni stan u Banjaluci (u izreci presude precizirane oznake i površina stana; u daljnjem tekstu: sporni stan) i da ga slobodnog od lica i stvari preda tužiocu.

5. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je utvrdio da je tužilac na osnovu Odluke o dodjeli stana na privremeno korišćenje od 14. decembra 1993. godine Komisije za rješavanje stambenih potreba (u daljnjem tekstu: Odluka) dodijelio apelantu sporni stan na korišćenje kao braniocu Republike Srpske, da je apelant sa Zavodom zaključio Ugovor, da je tužilac donio zaključak i nalog da se iz stanova tužioca isele sva lica koja nisu korisnici prava na penziju ili radnici tužioca, a stanove su dobili u spornom periodu od 1991. do 1998. godine, da je Odlukom Komisije za rješavanje stambenih potreba od 13. septembra 2001. godine poništena Odluka, da je naloženo i apelantu da se iseli iz spornog stana, te da ranija nositeljka stanarskog prava na spornom stanu nije podnijela zahtjev za povraćaj stana. Osnovni sud je istakao da, u skladu sa odredbama člana 1 stav 2 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o korišćenju napuštene imovine, svako stanarsko pravo ili ugovor o korišćenju zaključen u periodu od 1. aprila 1992. do 19. decembra 1998. godine prestaju da važe, a lice koje živi u stanu na osnovu stanarskog prava koje prestaje prema ovom članu smatraće se privremenim korisnikom. Kako je apelant Ugovor zaključio 30. decembra 1992. godine, jasno je da Ugovor po sili zakona prestaje da važi.

6. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Okružni sud je donio Presudu broj 71 0 P 034207 09 Gž od 10. februara 2009. godine, kojom je žalbu odbio. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud zaključio da su se u konkretnom slučaju stekli uslovi za primjenu odredbe člana 1 stav 2 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o korišćenju napuštene imovine. Navedenom odredbom propisano je da svako stanarsko pravo ili ugovor o korišćenju stana zaključen u periodu od 1. aprila 1992. godine do 19. decembra 1998. godine prestaje da važi, a lice koje živi u stanu smatra se privremenim korisnikom. Navedeni zakon primjenjuje se samo na nepokretnosti ili stan proglašen napuštenim, uz uslov da je vlasnik, posjednik, odnosno korisnik nepokretnosti izgubio posjed stana prije 19. decembra 1998. godine. Okružni sud je naveo da u prvostepenom postupku nije dovoljno razjašnjeno može li se sporni stan smatrati napuštenom imovinom, jer prema stanju spisa proizilazi da je na spornom stanu predratni nosilac stanarskog prava bila F. T. i da nije podnosila zahtjev za povraćaj stana. Ukoliko je ranija nositeljka stanarskog prava napustila sporni stan prije 19. decembra 1998. godine, bilo bi osnova za primjenu Zakona o prestanku primjene Zakona o korišćenju napuštene imovine («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 38/98 do 96/03), u protivnom, tj. ukoliko je raniji nosilac stanarskog prava umro prirodnom smrću i ukoliko nije bilo članova porodičnog domaćinstva koji imaju pravo da nastave koristiti sporni stan, pa ako je nakon toga sporni stan dodijeljen apelantu, ne bi se radilo o napuštenoj imovini.

7. Dalje, odredbama člana 27 stav 2 Zakona o stambenim odnosima («Službeni list SRBiH» broj 14/84, Prečišćeni tekst, br. 12/87 i 36/89, te «Službeni glasnik Republike Srpske» br. 19/93, 22/93, 12/99 i 31/99) ugovor o korišćenju stana može se zaključiti na određeno vrijeme samo u dva slučaja i to: ako se stan dodjeljuje na privremeno korišćenje do osiguranja drugog stana ili ako se stan daje u zgradi koja će se rušiti u roku koji ne može biti duži od tri godine. Okružni sud je naveo da, kako se na apelanta ne odnosi niti jedna niti druga navedena situacija, to su Odluka i Ugovor pravno ništavi akti u smislu člana 103 Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85 i 57/89, te «Službeni glasnik Republike Srpske» br. 17/93, 3/96 i 39/03). S tim u vezi, apelantovi navodi da on ima pravo da nastavi korišćenje spornog stana, odnosno da ima pravo na novi ugovor u smislu člana 27 Zakona o prestanku primjene Zakona o korišćenju napuštene imovine, nisu argumentovani već proizvoljni, jer apelant sporni stan koristi bez pravnog osnova. Okružni sud je apelantov prigovor aktivne legitimacije i prigovor koji se odnosi na nadležnost za rješavanje ocijenio neosnovanim, jer je u ovom sporu sud nadležan da odlučuje u smislu člana 54 Zakona o parničnom postupku u vezi sa čl. 103 i 109 ZOO-a, budući da je tužilac tražio utvrđivanje ništavosti Ugovora. Takođe, nije osnovan niti prigovor u pogledu broja odluke na osnovu koje je zaključen Ugovor, jer navedeno nema uticaja na pravilnost i zakonitost odluke.

8. Apelant navodi da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant ističe da redovni sudovi nisu uzeli u obzir bitne činjenice da je on izbjeglo lice iz Republike Hrvatske, gdje je koristio vojni stan koji mu nije vraćen, te da je mu je sporni stan dodijeljen nakon što ga je tadašnji korisnik napustio. Sporni stan mu je dodijeljen u smislu Zakona o korišćenju napuštene imovine, jer je sporni stan napuštena imovina. Takva imovina privremeno prelazi na zaštitu i upravljanje Republici Srpskoj putem Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica, a sporni stan mu je dodijeljen kao izbjeglom i raseljenom licu. Apelant je istakao da u smislu Zakona o prestanku primjene Zakona o korišćenju napuštene imovine privremeni korisnik koji nema drugi smještaj na raspolaganju ima pravo na novi ugovor o korišćenju stana ili produženje privremenog korišćenja u skladu sa zakonom. Sem toga, sudovi su neosnovano odbili njegov prigovor vezan za nadležnost (da se radi o upravnoj stvari), te prigovor aktivne legitimacije (napuštena imovina prelazi u zaštitu Republike Srpske). Kako u konkretnom slučaju nisu presudne odredbe Zakona o stambenim odnosima, na koje se Okružni sud pozvao, nego Zakon o prestanku primjene Zakona o korišćenju napuštene imovine, te kako se on u sporni stan uselio, povrijeđeno mu je i pravo na dom. Povredu prava na imovinu apelant nalazi u tome što je zbog postojanja tužbe onemogućen da pokrene postupak obnove ugovora.

9. Apelant je u dopuni apelacije naveo da je 22. februara 2011. godine podnio zahtjev za donošenje privremene mjere zato što je Osnovni sud 4. februara 2011. godine donio rješenje o izvršenju kojim je naloženo njemu i njegovoj porodici da se isele iz spornog stana. Na ovo rješenje apelant je izjavio prigovor po kom je doneseno rješenje 1. aprila 2011. godine na koje je apelant uložio žalbu.

10. Ispitujući dopustivost apelacije u smislu člana 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud ukazuje na to da je Odlukom o dopustivosti broj AP 1259/09 od 10. juna 2009. godine odbacio kao preuranjenu apelantovu raniju apelaciju podnesenu protiv Presude Okružnog suda broj 71 0 P 034207 09 Gž od 10. februara 2009. godine, jer pred Vrhovnim sudom u vrijeme donošenja navedene odluke Ustavnog suda nije bila donesena odluka o apelantovoj reviziji. S obzirom na to da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 71 0 P 034207 09 Rev od 2. jula 2009. godine revizija odbačena kao nedopuštena zbog formalnih razloga, konačnu odluku u ovom predmetu predstavlja Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 034207 09 Gž od 10. februara 2009. godine. Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija koja je odbačena kao preuranjena. S obzirom na to da je navedenu presudu Okružnog suda apelant primio 14. marta 2009. godine, a apelacija je podnesena 24. aprila 2009. godine, proizilazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, čime je ispunjen ovaj uslov dopustivosti apelacije.

11. U odnosu na dopustivost apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je nepotrebno da se ispituje meritum apelacije.

12. Dakle, Ustavni sud mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema sopstvenoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

Pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu

13. Vezano za apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se isključivo odnose na primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

14. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, takođe, ističe da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, sem što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

Pravo na dom

15. Apelant navodi da mu je osporenim presudama prekršeno i pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. Pri određivanju da li se u konkretnom slučaju radi o kršenju člana 8 Evropske konvencije, prvenstveno se mora utvrditi da li sporni stan predstavlja apelantov «dom» u smislu značenja stava 1 člana 8 Evropske konvencije i da li osporene odluke predstavljaju «miješanje» javnih vlasti u poštovanje apelantovog «doma».

16. Prema praksi Evropskog suda, pojam «dom» obuhvata, kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnoj svojini (vidi presude Evropskog suda, Gillow protiv Velike Britanije od 24. novembra 1986. godine, serija A, broj 109, stav 46 f, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C, stav 31). U skladu sa ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8 Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/99). Takođe, Dom za ljudska prava je definisao domen člana 8 Evropske konvencije tako da uključuje i stanove u kojima stanuju «bespravni korisnici», ističući da pravni odnos podnosioca prijave sa stanom nije bitan prilikom određivanja da li on može da se smatra apelantovim domom ili ne (vidi Dom za ljudska prava, Kulovac protiv Federacije Bosne i Hercegovine, broj CH/02/12421, odluka o prihvatljivosti i meritumu od 6. februara 2003. godine, tačka 39).

17. Ocjenjujući da li sporni stan može da se smatra apelantovim «domom», u smislu člana 8 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da se, kako apelant u spornom stanu živi više godina i da je imao namjeru i dalje živjeti, sporni stan može smatrati apelantovim «domom», u smislu člana 8 Evropske konvencije.

18. Ustavni sud, dalje, primjećuje da osporene odluke nesporno predstavljaju «miješanje» u poštovanje apelantovog prava na «dom». U predmetnom postupku usvojen je tužbeni zahtjev tužioca kojim je tražio utvrđenje da je Ugovor ništav, te da apelant preda tužiocu u posjed sporni stan. Naime, u smislu člana 27 stav 2 Zakona o stambenim odnosima u vezi sa članom 103 ZOO-a, apelant ne ispunjava niti jedan uslov iz navedene odredbe Zakona o stambenim odnosima zbog čega je Ugovor u smislu navedene odredbe ZOO-a ništav, a kako apelant koristi sporni stan bez pravnog osnova, to nisu osnovani njegovi navodi da ima pravo da nastavi koristiti sporni stan u smislu relevantnih odredbi Zakona o prestanku primjene Zakona o korišćenju napuštene imovine. Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantavo pravo na dom bilo u skladu sa zakonom s obzirom na to da su osporene odluke zasnovane na relevantnim i dostupnim zakonskim odredbama čija primjena nije bila proizvoljna, tako da se konstatuje da je miješanje u apelantovo pravo na dom izvršeno na osnovu zakona, što ispunjava standarde Evropske konvencije u pogledu jasnoće i transparentnosti. Takođe, Ustavni sud ukazuje na to da je legitiman cilj u konkretnom slučaju dosljedna primjena zakona i poštovanje principa vladavine prava. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da usvajanjem tužiočevog tužbenog zahtjeva nije narušena proporcionalnost između apelantovog interesa da ostane živjeti u spornom stanu i legitimnog cilja, tj. dosljedne primjene navedenih zakona. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, zbog čega su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

19. Imajući u vidu odredbu člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2848/09 (M.B.) | Sudska praksa | Aktio