Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3127/09 (Z. S.)
Odluka donesena 15. 05. 2012.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3127/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 05. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. maja 2012. godine, u predmetu broj AP 3127/09, rješavajući apelaciju Zdravka Samardžije, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija Zdravka Samardžije podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 046732 09 Gž od 31. avgusta 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 046732 03 P od 16. aprila 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zdravko Samardžija (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kog zastupa Branislav Kosić, advokat iz Banjaluke, podnio je 7. oktobra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 046732 09 Gž od 31. avgusta 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 046732 03 P od 16. aprila 2009. godine.
2. Iz obrazloženja osporenih presuda proizilazi da je apelant 16. septembra 2003. godine Osnovnom sudu podnio tužbu protiv tužene Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena) radi naknade štete. U istorijatu tužbe apelant je naveo da je po Optužnici Osnovnog javnog tužilaštva Banjaluka broj Kt-334/97 od 21. decembra 1998. godine protiv njega pokrenut krivični postupak zato što je, navodno, počinio krivična djela iz člana 226 stav 1 i člana 60 stav 2 Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS), koji je obustavljen Rješenjem Osnovnog suda u Banjaluci broj K-1/99 od 25. avgusta 2003. godine, koje je postalo pravosnažno 8. septembra 2003. godine. Apelant je, dalje, naveo da je zbog navedenog krivičnog postupka bio podvrgnut raznim oblicima psihičke torture, patnje, straha i slično, te da je cijeli postupak čak i medijski bio propraćen. Kako u vansudskom postupku nije mogao riješiti pitanje naknade štete, apelant je zatražio da ovaj sud sprovede postupak, izvede dokaze i obaveže tuženu da mu naknadi nematerijalnu štetu u iznosu od 25.000,00 KM za pretrpljene duševne bolove, zbog povrede ugleda, časti, slobode i prava ličnosti zbog neosnovanog pritvaranja, dugotrajnog vođenja krivičnog postupka kao i naknadu troškova postupka.
3. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 046732 03 P od 16. aprila 2009. godine usvojen je apelantov tužbeni zahtjev tako što je tužena obavezana da apelantu na ime naknade nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog povrede ugleda, časti, slobode i prava ličnosti isplati iznos od 15.000,00 KM uz obračun zakonske kamate počevši od dana presuđivanja pa do isplate, kao i troškove parničnog postupka u iznosu od 3.222,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od donošenja presude do isplate. Istom presudom je odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev za isplatu naknade nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog povrede ugleda, časti, slobode i prava ličnosti zbog neosnovanog pritvaranja i dugotrajnog vođenja krivičnog postupka preko dosuđenog iznosa, kao i tužbeni zahtjev za isplatu troškova parničnog postupka preko dosuđenog iznosa.
4. Osnovni sud je u obrazloženju presude naveo da je nakon izvedenih brojnih materijalnih i nematerijalnih dokaza i primjenom odredbe člana 425 stav 1 i člana 429 stav 1 Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske («Službeni glasnik RS» br. 50/03, 111/04 i 115/04; u daljnjem tekstu: ZKPRS), a u vezi sa odredbom člana 200 Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te «Službeni glasnik RS» br. 17/93 i 3/96; u daljnjem tekstu: ZOO), zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev osnovan. Naime, Osnovni sud je utvrdio da je predmet spora u ovoj parnici apelantov zahtjev da mu tužena isplati nematerijalnu štetu za pretrpljene duševne bolove zbog povrede ugleda, časti, slobode i prava ličnosti zbog neosnovanog pritvaranja i dugotrajnog vođenja krivičnog postupka. Takođe, utvrđeno je da je među parničnim strankama nesporno da je apelant u krivičnom postupku broj K-1/99 bio optužen da je počinio krivična djela iz člana 226 stav 1 i člana 60 stav 2 KZRS, zbog čega je proveo u pritvoru 30 dana, od 10. oktobra do 10. novembra 1997. godine, a postupak je obustavljen Rješenjem Osnovnog suda broj K-1/99 od 25. avgusta 2003. godine, koje je postalo pravosnažno 8. septembra 2003. godine. S tim u vezi, Osnovni sud je ukazao da je odredbom člana 425 ZKPRS regulisano: «Pravo na naknadu štete zbog neopravdane osude ima lice prema kome je bila pravosnažno izrečena krivična sankcija ili koje je oglašeno krivim a oslobođen od kazne [...] ili je pravosnažnom presudom oslobođen od optužbe [...].» Odredbom čl. 12, 15 i 17 Ustava Republike Srpske takođe je utvrđeno da su sloboda i lična bezbjednost neprikosnoveni, te da se nikom ne može oduzeti ili ograničiti sloboda sem u slučajevima i po postupku utvrđenim zakonom; da je lišenje slobode, kažnjivo, kao i da svako ima pravo na naknadu štete koju mu je nezakonitim i nepravilnim radom nanijelo službeno lice ili državni organ, odnosno organizacija koja vrši javna ovlašćenja. Prema tome, Osnovni sud smatra da se odgovornost tužene zasniva na citiranim odredbama Ustava Republike Srpske i odredbama ZKPRS, jer je apelantu šteta pričinjena vršenjem javnih ovlašćenja organa tužene. Utvrđujući u smislu odredbe člana 200 stav 2 ZOO-a visinu naknade nematerijalne štete, Osnovni sud je prvenstveno ocjenjujući značaj povrijeđenog dobra i cilja kom služi naknada, zaključio da će se dosuđenim iznosom od 15.000,00 KM postići svrha naknade, te je uvidom u nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka neuropsihijatra utvrdio da su okolnosti neosnovanog pritvaranja apelanta i dugotrajnog vođenja postupka u velikoj mjeri uticale na njegovo psihičko stanje i zdravlje, te da će posljedice ostati trajne. Odluku o visini kamate na dosuđeni iznos Osnovni sud je donio na osnovu odredbe člana 277 ZOO-a, koju je dosudio od 16. aprila 2009. godine kao dana donošenja presude, pa se tužena od tog dana smatra prozvanom da izvrši odluku, dok je troškove parničnog postupka apelantu dosudio na osnovu odredbi čl. 383, 386, 387 i 396 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
5. Okružni sud je Presudom broj 71 0 P 046732 09 Gž od 31. avgusta 2009. godine žalbu tužene djelimično uvažio i Presudu Osnovnog suda broj 71 0 P 046732 03 P od 16. aprila 2009. godine preinačio u osporenom dosuđujućem dijelu, odluke o naknadi nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog povrede ugleda, časti, slobode i prava ličnosti usljed neosnovanog lišenja slobode, tako što je tuženu obavezao da apelantu nadoknadi štetu u iznosu od 5.000,00 KM umjesto ranije dosuđenog iznosa od 15.000,00 KM i odluke o naknadi troškova prvostepenog postupka tako što je tuženu obavezao da apelantu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.074,00 KM umjesto ranije dosuđenog iznosa od 3.222,00 KM, dok je žalba tužene u ostalom dijelu odbijena i prvostepena presuda je u preostalom dosuđujućem dijelu odluke o zateznoj kamati potvrđena. Istom presudom apelant je obavezan da tuženoj nadoknadi troškove žalbenog postupka u iznosu od 541.00 KM u roku od 30 dana, dok je zahtjev tužene za naknadu troškova žalbenog postupka preko dosuđenog iznosa odbijen kao neosnovan.
6. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da je tužena žalbenim navodima prvenstveno osporavala zakonitost i pravilnost prvostepene presude ističući da je krivični postupak vođen protiv apelanta obustavljen iz razloga zastarjelosti krivičnog gonjenja i da apelant nije oslobođen krivične odgovornosti, pa je stoga apelantov zahtjev za naknadu nematerijalne štete smatrala neosnovanim. S tim u vezi, Okružni sud je istakao da su tačni navodi tužene da je Rješenjem Osnovnog suda u Banjaluci broj K-1/99 od 25. avgusta 2003. godine došlo do obustave krivičnog postupka protiv apelanta usljed nastupanja zastare krivičnog gonjenja, međutim, po ocjeni suda, i kod ove činjenice postoji odgovornost tužene za štetu koja je za apelanta nastala njegovim neopravdanim pritvaranjem, pa je ove navode tužene odbio kao neosnovane. Sem toga, Okružni sud je odbio kao neosnovane navode tužene da osporena presuda ne sadrži razloge u pogledu visine dosuđene naknade nematerijalne štete, ističući da to što je protiv apelanta krivični postupak obustavljen ima se uzeti kao razlog da se radi o neosnovanom lišenju slobode, i da stoga apelantu nesumnjivo pripada pravo na naknadu nematerijalne štete na ime duševnih bolova zbog neosnovanog pritvaranja, jer kod ovog vida štete, a u vezi sa odredbom člana 200 ZOO-a, pričinjena šteta se ogleda u subjektivnom trpljenju sramote, povrede časti, ugleda i slobode i određenih duševnih bolova, dakle radi se o jedinstvenom vidu štete usljed pritvaranja, gdje duševni bolovi sadrže sve štetne posljedice vezano za apelantovu ličnost. Okružni sud je ukazao da su sudovi dužni prilikom odmjeravanja visine naknade štete za pretrpljene duševne bolove zbog neosnovanog lišenja slobode ocijeniti niz objektivnih i subjektivnih okolnosti, međutim, u najrelevantnije faktore spadaju vrijeme boravka u pritvoru, uslovi boravka i humanost zatvorskih uslova, vrsta krivičnog djela koja je nekom licu stavljena na teret, životna dob lica koje je neosnovano lišeno slobode, njegovo porodično stanje, zanimanje, društvene aktivnosti i drugi faktori. Okružni sud smatra da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je prilikom utvrđivanja navedenih okolnosti u konkretnom slučaju ocijenio nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke, stoga je odbio kao neosnovane navode tužene da pritvor nije ostavio posljedice na apelanta, jer smatra da su navedene okolnosti, neosnovano pritvaranje i dr., kod apelanta svakako izazvale duševnu patnju i uticale na njegovu psihološku ravnotežu. Međutim, ipak smatra da je prvostepeni sud navedene okolnosti kod apelanta precijenio u pogledu dosuđene visine naknade, pa je zaključio da je osnovan prigovor tužene po tom osnovu, te je djelimičnim uvažavanjem žalbe tužene prvostepenu presudu u dosuđujućem dijelu preinačio tako što je apelantu dosuđena naknada nematerijalne štete u iznosu od 5.000,00 KM umjesto iznosa dosuđenog prvostepenom presudom. Okružni sud je zaključio da apelantu na dosuđeni iznos naknade štete pripada zakonska zatezna kamata od presuđivanja pa do isplate, pa je prvostepenu presudu u tom dijelu potvrdio primjenom člana 226 ZPP. Okružni sud je prvostepenu presudu preinačio i u dijelu odluke o troškovima postupka tako što je apelantu priznao troškove postupka u iznosu od 1.074,00 KM umjesto iznosa dosuđenog prvostepenom presudom, smatrajući da je tužena u ovoj parnici uspjela u procentu od 20%. Dalje, kako je tužena u žalbi postavila i zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka, i kako je tužena djelimično uspjela sa izjavljenom žalbom, Okružni sud je, saglasno odredbi člana 386 stav 2 ZPP, zaključio da joj se imaju priznati navedeni troškovi u iznosu od 541,00 KM. Prvostepena presuda je u ostalom dijelu (st. 2 i 3 izreke prvostepene presude) ostala neizmijenjena.
7. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant obrazlaže pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem i pogrešnom primjenom materijalnog prava. Smatra da sudovi nisu u dovoljno mjeri ocijenili sve okolnosti konkretnog slučaja, posebno imajući u vidu da je zbog navedenog «štetnog događaja» pretrpio duševne bolove za koje kao satisfakcija mora biti pravična novčana naknada, pa smatra da mu je nepravično dosuđen iznos na ime nematerijalne štete u visini od 5.000,00 KM.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je nepotrebno da se ispituje meritum apelacije.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema sopstvenoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije , odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, ocjenjujući činjenično stanje utvrđeno u prvostepenom postupku, jasno obrazložio svoju odluku u vezi sa svim žalbenim navodima tužene u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, takođe, smatra da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, sem što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedozvoljena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr Miodrag Simović