Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3343/09 (V. T.)

Odluka donesena 15. 05. 2012.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Pritvor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3343/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 05. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. maja 2012. godine u predmetu broj AP 3343/09, rješavajući apelaciju Vladimira Taušana, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vladimira Taušana podnesena protiv rješenjā Suda Bosne i Hercegovine br. X-KRN-

09/707 od 15. oktobra 2009. godine i X-KRN-09/707 od 30. septembra 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Vladimir Taušan (u daljnjem tekstu: apelant) iz Istočnog Sarajeva, kojeg zastupaju Senad Kreho i Aldin Lejlić, advokati iz Sarajeva, podnio je 26. oktobra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenjā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. X-KRN-09/707 od 15. oktobra 2009. godine i X-KRN-

09/707 od 30. septembra 2009. godine. Apelant je, takođe, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio"puštanje apelanta iz pritvora" do donošenja odluke o apelaciji. Apelant je 7. decembra 2009. godine dopunio predmetnu apelaciju.

2. Sud BiH je, postupajući u krivičnom predmetu protiv apelanta i još 12 osumnjičenih lica zbog postojanja osnovane sumnje da su izvršili krivično djelo – organizovani kriminal iz člana 250. stav 2. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH) u vezi sa krivičnim djelom – neovlašten promet opojnim drogama iz člana 195. st. 1. i 2. KZBiH, donio Rješenje broj X-

KRN-09/707 od 30. septembra 2009. godine kojim je apelantu i ostalim osumnjičenim produžen pritvor zbog postojanja posebnih pritvorskih razloga iz člana 132. stav 1. tač. b) i c) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH), koji po tom rješenju može trajati najduže do 30. novembra 2009. godine ili do nove odluke suda. U obrazloženju rješenja Sud BiH je, prije svega, naveo da je, odlučujući o zahtjevu Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) za produženje pritvora osumnjičenima, uzeo u obzir navode Tužilaštva BiH da još uvijek nisu urađeni transkripti svih snimljenih telefonskih razgovora između osumnjičenih i drugih lica, a što je neophodno da bi se mogla izvršiti njihova potpuna analiza radi identifikacije svih radnji koje su počinili osumnjičeni i druga N.N. lica. Takođe, Sud BiH je naveo da je imao u vidu da Tužilaštvo BiH treba da pregleda i analizira pronađene predmete koji mogu poslužiti kao dokaz u ovom predmetu, a da se, pri tome, radi o velikom broju privremeno oduzetih predmeta za šta je potrebno dodatno vrijeme. Ocjenjujući argumente koje su iznijeli Tužilaštvo BiH i odbrana, te dokaze dostavljene uz prijedlog za određivanje i produženje pritvora, Sud BiH je zaključio da u konkretnom slučaju postoji osnovana sumnja da su apelant i ostali osumnjičeni, kao pripadnici organizovane grupe ljudi, učinili predmetna krivična djela. Naime, Sud BiH je naveo da je, ispitujući postojanje opšteg uslova za određivanje i produženje pritvora, imao u vidu Izvještaj MUP-a Republike Srbije o otkrivanju izvršilaca krivičnog djela broj KU-43/09 od 2. septembra 2009. godine. Sud BiH je ukazao da je u pomenutom izvještaju, između ostalog, navedeno da je Darko Elez, kao vođa organizovane grupe, od maja 2009. godine organizovao i rukovodio (putem mobilnih telefona) kupovinu i preprodaju opojne droge marihuana-skank na način da je, boraveći u Beogradu, u dogovoru sa osumnjičenima organizovao kupovinu i transport 44 kg droge. Sud BiH je ukazao da je u pomenutom izvještaju, dalje, navedeno da je transport droge izvršen na način da je osumnjičeni Aleksandar Lučić 28. maja 2009. godine dovezao drogu do mjesta Dobro Polje-Miljevina (između Foče i Trnova), koju je tog dana preuzeo apelant i prebacio u Istočno Sarajevo. Sud BiH je naveo da prednje navedeno proizlazi iz Izvještaja o sadržaju komunikacije MUP-a Republike Srbije broj 03/4-4 od 28. maja 2009. godine, koji se odnosi na razgovor između Darka Eleza i N.N. lica, prema kojem "lice N.N. govori Darku Elezu da je štek kod Harija (osumnjičeni Marko Božičković), ali da kod njega nisu našli ništa, jer im je Šota (apelant) na vrijeme javio pa su sklonili, odnosno da mu je Šota rekao da su imali dojavu, da su sve znali i da su samo čekali primopredaju". Sud BiH je naveo da iz predmetnih izvještaja proizlazi da su pojedini osumnjičeni oslovljavani nadimcima, te da je, stoga, taj sud posebno ocijenio da li se može osnovano sumnjati da se u pojedinim slučajevima radilo upravo o osumnjičenima u ovom predmetu. U vezi s tim, Sud BiH je naveo da je osumnjičeni Davor Dabić u svojoj izjavi potvrdio da poznaje apelanta, zvanog Šota, koji je inače policajac u Istočnom Sarajevu, kao i osumnjičenog Marka Božičkoviča zvanog Hari, čime je otklonjena sumnja da se radi upravo o osumnjičenima. Shodno navedenom, Sud BiH je zaključio da u ovoj fazi postupka postoji dovoljno dokaza koji ukazuju na postojanje osnovane sumnje da su apelant, kao i ostali osumnjičeni izvršili krivična djela za koja se terete, te da je stoga ispunjen opšti uslov za produženje mjere pritvora.

3. U pogledu posebnog pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH, Sud BiH je ukazao da iz dokaza koji su dostavljeni tom sudu proizlazi da, pored osumnjičenih koji su lišeni slobode, postoje i druga lica koja su, takođe, učestvovala u izvršenju predmetnih krivičnih djela, a koja se još nalaze na slobodi. Naime, Sud BiH je ukazao da ima u vidu da sama priroda krivičnog djela podrazumijeva postojanje dobro organizovane i komunikacijski povezane mreže lica uz čiju bi pomoć osumnjičeni mogli stupiti u kontakt sa drugim saučesnicima koje Tužilaštvo BiH još nije saslušalo. Pored toga, Sud BiH je naveo da bi osumnjičeni, ukoliko bi bili pušteni na slobodu, mogli mnogobrojne ostvarene kontakte i veze iskoristiti za vršenje uticaja na svjedoke koji nisu još saslušani. Takođe, Sud BiH je naveo da ima u vidu da u dosadašnjem toku istrage nije pronađena opojna droga, koja je korištena prilikom izvršenja predmetnog krivičnog djela, te da je jasno da bi osumnjičeni, ukoliko bi bili pušteni na slobodu, mogli uništiti ili sakriti drogu, odnosno onemogućiti Tužilaštvo BiH da tu drogu pronađe. U pogledu posebnog pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tačka c) ZKPBiH, Sud BiH je naveo da je u konkretnom slučaju nesporno da je ispunjen objektivni uslov za određivanje pritvora po tom osnovu (tj. da se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od tri godine ili teža kazna). Što se tiče postojanja naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da će osumnjičeni ponoviti, odnosno nastaviti sa vršenjem krivičnih djela, Sud BiH je ponovo ukazao da se u konkretnom predmetu osnovano sumnja da, pored osumnjičenih, postoje i druga lica koja su učestvovala u izvršenju predmetnih krivičnih djela, te ukazao na činjenicu da opojna droga još nije pronađena. S obzirom na to, te imajući u vidu "kriminalnu prošlost" pojedinih osumnjičenih, Sud BiH je naveo da se na osnovu toga može izvesti zaključak da bi osumnjičeni, ukoliko bi bili pušteni na slobodu, mogli ponovo uspostaviti kontakte sa ostalim pripadnicima organizovane grupe koji se nalaze na slobodi, te zajedno nastaviti da vrše međunarodni promet opojnih droga. Prema mišljenju Suda BiH, sve navedene okolnosti (brojnost preduzetih krivičnopravnih radnji, osnovana sumnja da su krivičnopravne radnje preduzimane u kontinuitetu duži vremenski period, planski, sa pojedinačnim ulogama u izvršenju tih radnji, iskazujući na taj način upornost u vršenju takvih radnji) u svojoj ukupnosti predstavljaju naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će osumnjičeni ponoviti isto ili istovrsno krivično djelo, odnosno nastaviti sa vršenjem navedenih radnji ukoliko bi bili pušteni na slobodu. Imajući u vidu navedeno, Sud BiH je zaključio da je osnovan zahtjev Tužilaštva BiH za produženje pritvora osumnjičenima zbog postojanja posebnih pritvorskih razloga iz člana 132. stav 1. tač. b) i c) ZKPBiH, te je stoga odlučio kao u izreci rješenja.

4. Odlučujući o žalbama apelanta i ostalih osumnjičenih protiv navedenog rješenja, Sud BiH je donio Rješenje broj X-KRN-09/707 od 15. oktobra 2009. godine kojim je odbio kao neosnovane žalbe apelanta i još jedanaest osumnjičenih, dok je žalbu jednog osumnjičenog uvažio, te navedeno rješenju u odnosu na njega ukinuo i predmet vratio na ponovno odlučivanje. U obrazloženju rješenja Sud BiH je naveo da je ispitao žalbene prigovore u pogledu postojanja osnovane sumnje da su osumnjičeni izvršili predmetna krivična djela, te da je ponovo ocijenio sve priložene dokaze (transkripte razgovora između osumnjičenih međusobno, kao i njihove razgovore sa Darkom Elezom kao vođom organizovane grupe, Izvještaj MUP-a Republike Srbije o otkrivanju izvršilaca krivičnog djela broj KU-43/09 od 2. septembra 2009. godine i Izvještaj o sadržaju komunikacije MUP-a Republike Srbije broj 03/4-4 od 28. maja 2009. godine, te izjave osumnjičenih Darka Dabića i Marka Božičkovića). Prema mišljenju Suda BiH, prvostepeno vijeće tog suda je izvelo pravilne zaključke o odlučnim činjenicama, te dalo jasne i konkretne razloge iz kojih nesumnjivo proizlazi osnovana sumnja da su osumnjičeni izvršili krivična djela za koja se terete. Sud BiH je, između ostalog, naveo da je ispravan zaključak prvostepenog vijeća o apelantovom učešću u aktivnostima organizovane grupe čiji je vođa Darko Elez. Naime, Sud BiH je ukazao da je prvostepeno vijeće zaključak o tome izvelo na osnovu Izvještaja o sadržaju komunikacije MUP-a Republike Srbije broj 03/4-4 od 28. maja 2009. godine, koji se odnosi na razgovor između Darka Eleza i N.N. lica. Sud BiH je ukazao da iz navedenog izvještaja proizlazi da je Darko Elez organizovao i rukovodio kupoprodajom i preprodajom 44 kg opojne droge marihuana-skank, koju je osumnjičeni Aleksandar Lučić 28. maja 2009. godine dovezao do mjesta Dobro Polje-Miljevina, a da je apelant preuzeo drogu i dovezao u Istočno Sarajevo.

5. Što se tiče prigovora apelantovog branioca da je apelant u vrijeme predmetnog događaja bio na dužnosti, Sud BiH je naveo da je nesporno da je apelant tog dana bio na dužnosti, ali da time nije isključeno postojanje osnovane sumnje da je učestvovao u izvršenju predmetnog krivičnog djela. Naime, Sud BiH je ponovo ukazao na Izvještaj o sadržaju komunikacije MUP-a Republike Srbije od 28. maja 2009. godine prema kojem "Darko Elez govori licu N.N. da je ponudio Šoletu hiljadu domaćina, a da je ovaj rekao da ide odmah, u uniformi". Takođe, Sud BiH je ukazao da u pomenutom izvještaju osumnjičeni Marko Božičković, zvani Hari, pojavljuje kao lice kod kojeg se nalazi "štek", te da se ponovo spominje apelant za kojeg N.N. lice govori Darku Elezu da je "Šota na vrijeme javio, pa su sklonili", kao i da je "Šota rekao da su imali dojavu i samo čekali primopredaju". Pri tome, Sud BiH je naveo da je apelantov navod, kojim osporava da mu je nadimak Šota, ocijenio neuvjerljivim, budući da iz zapisnika Tužilaštva BiH od 2. septembra 2009. godine proizlazi da je apelant prilikom saslušanja izjavio da ga Darko Elez oslovljava nadimkom Šota, a što je u svom iskazu potvrdio i osumnjičeni Darko Dabić. Što se tiče žalbenih navoda apelantovog branioca kojima osporava zakonitost dokaza na kojima se zasniva odluka o postojanju osnovane sumnje (budući da su dokazi pribavljeni iz inostranstva na kojima je MUP Republike Srbije stavio oznaku tajnosti), Sud BiH je naveo da je Tužilaštvo BiH kao istražni organ te dokaze dobilo, putem međunarodne pravne pomoći, od Specijalnog tužilaštva u Beogradu. U vezi s tim, Sud BiH je ukazao da su pomenuti dokazi ocijenjeni u kontekstu utvrđivanja postojanja osnovane sumnje da su osumnjičeni izvršili predmetno krivično djelo, te da je na osnovu tih dokaza utvrđeno postojanje osnovane sumnje. Pri tome, Sud BiH je ukazao da je detaljnija ocjena dokaza koji su dostavljeni uz prijedlog za određivanje ili produženje pritvora, u fazi istrage, preuranjena. Naime, Sud BiH je ukazao da će navedeno, ukoliko predmet dođe u fazu optuženja, biti zadatak pretresnog vijeća koje će imati zadatak da izvrši savjesnu ocjenu svih dokaza, uključujući i ocjenu zakonitosti tih dokaza.

6. Što se tiče žalbenih navoda apelantovog branioca da opasnost od uticaja na svjedoke mora biti konkretizovana, Sud BiH je naveo da je za određivanje pritvora, prema članu 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH, potrebno postojanje naročitih okolnosti na strani osumnjičenih koje ukazuju da će osumnjičeni ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače. Sud BiH je ukazao da se postojanje naročitih okolnosti ocjenjuje u svakom konkretnom slučaju, te da je za određivanje pritvora po tom osnovu dovoljno da iz okolnosti konkretnog slučaja proizlazi razumna i jasna sumnja da bi do uticaja moglo doći, odnosno da bi osumnjičeni mogli ostvariti korist od takvog uticaja, dok konkretan uticaj nije potrebno dokazivati. Naime, Sud BiH je ukazao da je svrha zadržavanja osumnjičenih u pritvoru upravo sprečavanje takvih radnji kojima bi se izvršio uticaj na svjedoke ili saučesnike u situaciji kada postoje okolnosti koje ukazuju na osnovanu bojazan da će do uticaja doći. Sud BiH je naveo da u konkretnom slučaju postoji ozbiljan rizik od uticaja na svjedoke i saučesnike, koji se zasniva na konkretnim okolnostima koje nesumnjivo proizlaze iz prirode i načina izvršenja krivičnih djela, te da, stoga, nije neophodno dokazivati postojanje konkretnog uticaja. Dalje, Sud BiH je naveo da je ispitao žalbene prigovore u pogledu postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tačka c) ZKPBiH, te da je zaključio da su neosnovani prigovori izneseni u tom pravcu. Naime, Sud BiH je ukazao da je za određivanje i produženje pritvora po tom osnovu potrebno kumulativno ispunjenje objektivnog i subjektivnog kriterijuma, tj. da se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju dužem od tri godine (koji je nesumnjivo ispunjen) i da postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će osumnjičeni ponoviti, odnosno nastaviti sa vršenjem krivičnih djela. Sud BiH je ukazao da postojanje naročitih okolnosti u konkretnom slučaju proizlazi iz same prirode krivičnih djela za čije izvršenje se osumnjičeni terete i načina njihovog izvršenja. Naime, Sud BiH je ukazao da se osumnjičeni terete da su kao pripadnici organizovane grupe u dužem vremenskom periodu vršili različita krivična djela za čije izvršenje je nesumnjivo neophodno učestvovanje većeg broja lica na različitim lokacijama, komunikacijski dobro uvezanih, čije su aktivnosti dobro organizovane i kordinirane od vođe te grupe. Sud BiH je naveo da nesumnjivo postoji određeni broj članova te organizovane grupe koji su još na slobodi, a sa kojima bi osumnjičeni, u slučaju puštanja iz pritvora, bez većih teškoća mogli uspostaviti kontakt i nastaviti sa obavljanjem kriminalnih aktivnosti radi ponavljanja ili dovršavanja započetih krivičnih djela. Pri tome, Sud BiH je ukazao da iz transkripata razgovora između osumnjičenih proizlazi da su bili svjesni da ih policija prati, ali da ih to nije spriječilo da nastave sa vršenjem radnji izvršenja krivičnog djela – neovlašteni promet opojnim drogama. Imajući u vidu navedeno, Sud BiH je zaključio da se u konkretnom slučaju može osnovano očekivati da bi osumnjičeni, u slučaju puštanja iz pritvora, mogli obnoviti kontakte sa ostalim članovima organizovane grupe koji su na slobodi, te nastaviti sa vršenjem krivičnih djela.

7. Prema informaciji Suda BiH, apelantu je ukinut pritvor Rješenjem Suda BiH broj X-

KRN-09/707 od 24. novembra 2009. godine.

8. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 3. i 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da u konkretnom slučaju nije ispunjen opšti uslov za određivanje pritvora, odnosno da ne postoji osnovana sumnja da je izvršio predmetna krivična djela. Apelant navodi da je pitanje ograničavanja njegove slobode povrijeđeno sa dva aspekta, i to materijalnog – jer je osporena odluka paušalna, osnovana sumnja utvrđena na osnovu nadimka i, u skladu s tim, obrazložena, te procesnog – jer je osporena odluka zasnovana na nezakonitim dokazima. Apelant navodi da transkripti telefonskih razgovora predstavljaju dokaze na osnovu kojih je Sud BiH izveo zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant izvršio predmetno krivično djelo iako droga o kojoj je riječ nikada nije pronađena. Apelant navodi da je jasno da se u prethodnom postupku raspravlja o osnovanosti mjere pritvora, ali izvući zaključak o postojanju osnovane sumnje za trgovinu 44 kg droge na takav način, a da se, pri tome, ne pronađe ni gram te droge, prema apelantovom mišljenju, nezakonito je i neosnovano. Apelant, dalje, navodi da Sud BiH nije uzeo u obzir dokaz koji je apelant ponudio kao alibi, tj. dopis Centra javne bezbjednosti Istočno Sarajevo kojim je potvrđeno apelantovo kretanje u službi za 28. i 29. maj 2009. godine. Naime, apelant navodi da je Sudu BiH bio bitan nadimak i nepovezana priča osvjedočenih kriminalaca, dok uopšte nije uzeo u obzir apelantov besprijekoran dosje kao dugogodišnjeg radnika policije. Što se tiče procesnog aspekta, apelant smatra da je veća povreda učinjena u tom aspektu, budući da su se kao dokazi koristili dokumenti koji ne smiju biti predmet postupka. U tom smislu, apelant navodi da su transkripti telefonskih razgovora pribavljeni nezakonito i suprotno odredbama Međunarodnog sporazuma zaključenog između Bosne i Hercegovine i Republike Srbije (ratifikovan Odlukom Predsjedništva BiH broj 01-011-1482-9/05 od 26. oktobra 2005. godine). Naime, apelant navodi da je te dokaze Tužilaštvo BiH pribavilo na osnovu Protokola o saglasnosti u ostvarivanju međusobne saradnje u borbi protiv svih oblika teškog kriminala, a koji je zaključen između Tužilaštva BiH i Specijalnog tužilaštva Republike Srbije. Apelant navodi da informacije i dokumenti dobijeni u skladu sa pomenutim protokolom mogu biti samo operativni podaci, a da operativni podaci ne mogu biti dokaz u postupku. Takođe, apelant navodi da se u gornjem lijevom uglu svakog pojedinog transkripta nalazi oznaka "službena tajna-strogo povjerljivo", te dok se ne skine oznaka tajnosti, takvi dokumenti ne mogu biti predmet postupka, a još manje mogu poslužiti kao dokaz za postojanje osnovane sumnje. Dalje, apelant navodi da mu je uskraćeno pravo uvida u cjelokupan spis na osnovu čega bi mogao steći kompletnu sliku i bolji uvid u predmet. U vezi s tim, apelant navodi da se u obrazloženju osporenog rješenja spominju dokumenti u koje je sud imao uvid i na osnovu kojih je ocijenio postojanje osnovane sumnje, a u koje apelant nije imao uvida. Pri tome, apelant navodi da nije imao mogućnost pristupa i uvida u postupak i način na koji su tužilaštva Bosne i Hercegovine i Republike Srbije razmjenjivala dokumentaciju, te na koji način su Tužilaštvo BiH i Sud BiH izdavali naredbe za provođenje posebnih istražnih radnji na teritoriji druge države i da li je to urađeno u okviru standarda zamolnice.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. U fazi ispitivanja dopustivosti predmeta Ustavni sud mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je, također, očigledno neosnovana ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. U konkretnom slučaju apelant smatra da mu je osporenim rješenjima o produženju pritvora povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud je u više svojih odluka naglasio da se pravo na slobodu ličnosti ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se, u prvom redu, u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva ZKPBiH, koji je primijenjen u konkretnom slučaju i koji mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije.

12. Ustavni sud ukazuje na to da odredba člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da lice bude lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje "zakonito" u smislu navedenog člana, a obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštivanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo koje mu se stavlja na teret conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Međutim, to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje opšteg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, usprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštivanja slobode pojedinca.

13. Dalje, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda, osnovanost sumnje na kojoj se mora zasnivati hapšenje čini bitan elemenat zaštite od proizvoljnog hapšenja i lišenja slobode propisanog članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. Osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo zahtijeva "postojanje nekih činjenica ili informacija koje bi uvjerile objektivnog posmatrača da je moguće da je lice koje je u pitanju počinilo krivično djelo" (vidi, Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. avgusta 1990. godine, Serija A broj 182, stav 32, i O'Hara protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, Izvještaji presuda i odluka 2001-X, stav 34). Pri tome, Ustavni sud ukazuje da u trenutku određivanja pritvora ne mora biti sa sigurnošću utvrđeno da je krivično djelo zaista i počinjeno, te ne mora biti utvrđena njegova priroda. Konačno, shodno članu 5. stav 1. Evropske konvencije, zakonitost pritvora ocjenjuje se na osnovu domaćeg zakona, odnosno mora imati pravni osnov u domaćem zakonu s tim da lišavanje slobode mora biti u skladu sa svrhom člana 5. Evropske konvencije, tj. lice koje je u pitanju mora biti zaštićeno od proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ).

14. Ustavni sud ukazuje da je, u smislu člana 132. stav 1. ZKPBiH, opšti uslov za određivanje i produženje pritvora postojanje osnovane sumnje da je određeno lice izvršilo krivično djelo. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH, pri odlučivanju o prijedlogu za produženje pritvora, na osnovu brojnih dokaza koji su dostavljeni uz predmetni prijedlog zaključio da postoji osnovana sumnja da je apelant zajedno sa ostalim osumnjičenima izvršio krivično djelo – organizovani kriminal iz člana 250. stav 2.KZBiH u vezi sa krivičnim djelom – neovlašten promet opojnim drogama iz člana 195. st. 1. i 2. KZBiH. Ustavni sud zapaža da je Sud BiH, pozivajući se na Izvještaj MUP-a Republike Srbije o otkrivanju izvršilaca krivičnog djela broj KU-43/09 od 2. septembra 2009. godine i Izvještaj o sadržaju komunikacije MUP-a Republike Srbije broj 03/4-4 od 28. maja 2009. godine, jasno ukazao da iz navedenih izvještaja proizlazi osnovana sumnja da je upravo apelant jedno od lica koje je 28. maja 2009. godine učestvovalo u transportu opojne droge na području Istočnog Sarajeva. Naime, Sud BiH je, dovodeći u vezu transkript razgovora između Darka Eleza i N.N. lica od 28. maja 2009. godine sa izjavom osumnjičenog Darka Dabića, te apelantovom izjavom, zaključio da je upravo apelant lice koje se u predmetnim izvještajima spominje pod nadimkom "Šota" (a koje je, dakle, prema navedenim izvještajima, preuzelo i prevezlo drogu do Istočnog Sarajeva). Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH, suprotno apelantovim navodima, uzeo u obzir činjenicu da je apelant kritičnog dana bio na dužnosti. Međutim, Sud BiH je, pozivajući se ponovo na transkript razgovora između Darka Eleza i N.N., jasno ukazao da iz tog transkripta proizlazi osnovana sumnja da je apelant izvršio predmetno krivično djelo upravo dok je bio na dužnosti. Prema mišljenju Ustavnog suda, navedene okolnosti na kojima je Sud BiH zasnovao svoju odluku u pogledu postojanja osnovane sumnje su takvog karaktera da mogu uvjeriti objektivnog posmatrača da je apelant izvršio predmetno krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da pitanje "zakonitosti ili nezakonitosti" pribavljanja dokaza na kojima je zasnovana osnovana sumnja nije pitanje koje potpada pod član 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. Naime, kako je to jasno obrazložio Sud BiH, to pitanje može biti predmet ispitivanja u eventualno daljnjem toku krivičnog postupka, ali nikako u ovoj fazi postupka, kako to pogrešno smatra apelant. Takođe, Ustavni sud smatra da je Sud BiH, pri donošenju osporenih rješenja, dao detaljno obrazloženje u pogledu postojanja posebnih pritvorskih razloga iz člana 132. stav 1. tač. b) i

c) ZKPBiH, koje, prema mišljenju Ustavnog suda, nije ni proizvoljno niti neprihvatljivo samo po sebi. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Sud BiH dao detaljne i jasne razloge zbog čega je opravdano daljnje zadržavanje apelanta u pritvoru, te da okolnosti konkretnog slučaja upućuju na postojanje važnog i značajnog opšteg interesa koji preteže nad principom poštivanja prava na slobodu pojedinca. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. apelant nema «opravdan zahtjev» da se poziva na kršenje prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Dalje, u pogledu apelantovih navoda da mu je uskraćeno pravo uvida u cjelokupan spis, Ustavni sud podsjeća na svoju praksu u predmetu broj AP 476/04 od 17. decembra 2004. godine, gdje je usvojio stanovište da se prigovori u pogledu kršenja ustavnih prava moraju, bar u svojoj suštinskoj formi, pokrenuti u prethodnim fazama postupka ukoliko se takvi prigovori žele sa uspjehom koristiti pred Ustavnim sudom. Ustavni sud zapaža da apelant ovaj prigovor, prema stanju spisa, prvi put ističe u apelaciji pred Ustavnim sudom. Ustavni sud smatra da je apelant na ovaj način propustio iskoristiti priliku da putem redovnog pravnog sredstva koje je imao na raspolaganju istakne prigovor i na taj način pruži mogućnost Sudu BiH da se o tom prigovoru izjasni. Imajući u vidu navedenu praksu Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 4. Evropske konvencije, takođe, očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. S obzirom na to da je apelantu, neposredno nakon podnošenja zahtjeva za donošenje privremene mjere, ukinut pritvor u postupku pred Sudom BiH, Ustavni sud ukazuje da je samim tim prestao da postoji osnov za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere u postupku pred Ustavnim sudom.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3343/09 (V. T.) | Sudska praksa | Aktio