Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3358/09 (B. C.)
Odluka donesena 15. 05. 2012.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Apelacija preuranjena
- Pritvor
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3358/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 05. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. maja 2012. godine, u predmetu broj AP 3358/09, rješavajući apelaciju Bojana Cvijana i Marka Krajišnika, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 14. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Bojana Cvijana i Marka Krajišnika podnesena protiv rješenjā Suda Bosne i Hercegovine br. X-
KRN-09/707 od 15. oktobra 2009. godine i X-KRN-09/707 od 30. septembra 2009. godine u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. st. 3. i 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Bojana Cvijana i Marka Krajišnika podnesena protiv rješenjā Suda Bosne i Hercegovine br. X-
KRN-09/707 od 15. oktobra 2009. godine i X-KRN-09/707 od 30. septembra 2009. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zato što je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
1. Bojan Cvijan (u daljnjem tekstu: prvoapelant) i Marko Krajišnik (u daljnjem tekstu: drugoapelant), koje zastupaju Mirza Kovač i Indira Karahodžić, advokati iz Sarajeva, podnijeli su 29. oktobra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenjā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. X-KRN-09/707 od 15. oktobra 2009. godine i X-KRN-09/707 od 30. septembra 2009. godine. Apelanti su, takođe, podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio"puštanje apelanata iz pritvora uz određivanje mjere zabrane" do donošenja odluke o apelaciji.
2. Sud BiH je, postupajući u krivičnom predmetu protiv apelanata i još 11 osumnjičenih lica zbog postojanja osnovane sumnje da su izvršili krivično djelo – organizovani kriminal iz člana 250. stav 2. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH) u vezi sa krivičnim djelom – neovlašten promet opojnim drogama iz člana 195. st. 1. i 2. KZBiH, donio Rješenje broj X-
KRN-09/707 od 30. septembra 2009. godine kojim je apelantima i ostalim osumnjičenim produžen pritvor zbog postojanja posebnih pritvorskih razloga iz člana 132. stav 1. tač. b) i c) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH), koji po tom rješenju može trajati najduže do 30. novembra 2009. godine ili do nove odluke suda. U obrazloženju rješenja Sud BiH je, prije svega, naveo da je, odlučujući o zahtjevu Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) za produženje pritvora osumnjičenima, uzeo u obzir navode Tužilaštva BiH da još uvijek nisu urađeni transkripti svih snimljenih telefonskih razgovora između osumnjičenih i drugih lica, a što je neophodno da bi se mogla izvršiti njihova potpuna analiza radi identifikacije svih radnji koje su počinili osumnjičeni i druga N.N. lica. Takođe, Sud BiH je naveo da je imao u vidu da Tužilaštvo BiH treba da pregleda i analizira pronađene predmete koji mogu poslužiti kao dokaz u ovom predmetu, a da se, pri tome, radi o velikom broju privremeno oduzetih predmeta za šta je potrebno dodatno vrijeme. Ocjenjujući argumente koje su iznijeli Tužilaštvo BiH i odbrana, te dokaze dostavljene uz prijedlog za određivanje i produženje pritvora, Sud BiH je zaključio da u konkretnom slučaju postoji osnovana sumnja da su apelanti i ostali osumnjičeni, kao pripadnici organizovane grupe ljudi, učinili predmetna krivična djela. Sud BiH je naveo da iz transkripata razgovora između osumnjičenih, koji su putem međunarodne pravne pomoći dostavljeni iz Republike Srbije, proizlazi osnovana sumnja da su apelanti i još četvorica osumnjičenih lica kao pripadnici organizovane grupe, a po nalogu Darka Eleza, koji je rukovodio tom grupom iz Beograda, zajedničkim djelovanjem pokušala izvršiti krivično djelo – iznude. Naime, Sud BiH je ukazao da iz navedenih transkripata proizlazi da su apelanti, zajedno sa ostalim osumnjičenima, pokušali iznuditi milion eura od Save Tomaševića, vlasnika tržnog centra "Tom". Pri tome, Sud BiH je ukazao da se prvoapelantova uloga ogledala u njegovom neposrednom kontaktu sa Savom Tomašavićem na način da mu je prenosio zahtjeve Darka Eleza, dok se drugoapelantova uloga ogledala u bacanju eksplozivnih naprava, odnosno postavljanju eksploziva na objekte "Tom" u Istočnom Sarajevu i Bijeljini. Takođe, Sud BiH je ukazao da iz transkripata razgovora između prvoapelanta i Darka Eleza od 15. marta i 17. avgusta 2009. godine proizlazi da je prilikom tih razgovora prvoapelant predlagao Darku Elezu otmicu sina Save Tomaševića, postavljanje eksploziva u automobil, a sve radi njegovog zastrašivanja kako bi im isplatio novac. Osim toga, Sud BiH je naveo da je prvoapelant tom prilikom komentarisao pojedine akcije organa krivičnog gonjenja, očito zloupotrebljavajući položaj visokog policijskog službenika. Shodno navedenom, Sud BiH je zaključio da u ovoj fazi postupka postoji dovoljno dokaza koji ukazuju na postojanje osnovane sumnje da su apelanti, kao i ostali osumnjičeni izvršili krivična djela za koja se terete, te da je, stoga, ispunjen opšti uslov za produženje mjere pritvora.
3. U pogledu posebnog pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH, Sud BiH je ukazao da iz dokaza koji su dostavljeni tom sudu proizlazi da, pored osumnjičenih koji su lišeni slobode, postoje i druga lica koja su, takođe, učestvovala u izvršenju predmetnih krivičnih djela, a koja se još uvijek nalaze na slobodi. Naime, Sud BiH je ukazao da ima u vidu da sama priroda krivičnog djela podrazumijeva postojanje dobro organizovane i komunikacijski povezane mreže lica uz čiju bi pomoć osumnjičeni mogli stupiti u kontakt sa drugim saučesnicima koje Tužilaštvo BiH još nije saslušalo. Pored toga, Sud BiH je naveo da bi osumnjičeni, ukoliko bi bili pušteni na slobodu, mogli iskoristiti mnogobrojne ostvarene kontakte i veze za vršenje uticaja na svjedoke koji nisu još saslušani. Takođe, Sud BiH je naveo da se određeni broj lica, koja su pored osumnjičenih učestvovala u izvršenju predmetnih krivičnih djela nalazi na slobodi, a koja nesumnjivo raspolažu novčanim sredstvima i predmetima koji su pribavljeni izvršenjem krivičnog djela iznude. U vezi s tim, Sud BiH je ukazao da postoji realna pretpostavka da bi osumnjičeni (zajedno sa drugim potencijalno osumnjičenim licima), ukoliko bi se našli na slobodi, mogli uništiti ili sakriti ta novčana sredstva i predmete, te na taj način ometati istragu u ovom predmetu. U pogledu posebnog pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tačka c) ZKPBiH, Sud BiH je naveo da je u konkretnom slučaju nesporno da je ispunjen objektivni uslov za određivanje pritvora po tom osnovu (tj. da se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od tri godine ili teža kazna). Što se tiče postojanja naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da će osumnjičeni ponoviti, odnosno nastaviti sa vršenjem krivičnih djela, Sud BiH je ponovo ukazao da se u konkretnom predmetu osnovano sumnja da, pored osumnjičenih, postoje i druga lica koja čine dio organizovane grupe lica koja čine krivična djela. S obzirom na to, te imajući u vidu "kriminalnu prošlost" pojedinih osumnjičenih, Sud BiH je naveo da se na osnovu toga može izvesti zaključak da bi osumnjičeni, ukoliko bi bili pušteni na slobodu, mogli ponovo uspostaviti kontakte sa ostalim pripadnicima organizovane grupe koji se nalaze na slobodi, te zajedno nastaviti da vrše krivična djela. Takođe, Sud BiH je naveo da pripadnici organizovane grupe koji se nalaze na slobodi nesumnjivo raspolažu sredstvima kojima je vršeno krivično djelo iznude, te da je izvjesno da bi osumnjičeni, ukoliko bi se našli na slobodi, imali mogućnost da nastave sa vršenjem tog krivičnog djela prema drugim licima. Prema mišljenju Suda BiH, sve navedene okolnosti (brojnost preduzetih krivičnopravnih radnji, osnovana sumnja da su krivičnopravne radnje preduzimane u kontinuitetu duži vremenski period, planski sa pojedinačnim ulogama u izvršenju tih radnji, iskazujući na taj način upornost u vršenju takvih radnji) u svojoj ukupnosti predstavljaju naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će osumnjičeni ponoviti isto ili istovrsno krivično djelo, odnosno nastaviti sa vršenjem navedenih radnji ukoliko bi bili pušteni na slobodu. Pri tome, Sud BiH je naveo da je, imajući u vidu odredbe člana 5. stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i odredbe člana 123. stav 2. ZKPBiH, razmotrio mogućnost izricanja osumnjičenima mjera zabrane iz člana 126. i 126.a ZKPBiH. U vezi s tim, Sud BiH je naveo da je detaljnom analizom svih okolnosti (prethodno pobrojanih), te imajući u vidu težinu i prirodu krivičnih djela koja se osumnjičenima stavljaju na teret, zatim, brojnost počinjenih krivičnopravnih radnji, kao i okolnost da je još uvijek u toku faza istrage, ipak, zaključio da postoje objektivni razlozi koji opravdavaju izricanje najteže mjere osumnjičenima, a sve radi osiguranja neometanog vođenja krivičnog postupka. Imajući u vidu navedeno, Sud BiH je zaključio da je osnovan zahtjev Tužilaštva BiH za produženje pritvora osumnjičenima zbog postojanja posebnih pritvorskih razloga iz člana 132. stav 1. tač. b) i c) ZKPBiH, te je stoga odlučio kao u izreci rješenja.
4. Odlučujući o žalbama apelanata i ostalih osumnjičenih protiv navedenog rješenja, Sud BiH je donio Rješenje broj X-KRN-09/707 od 15. oktobra 2009. godine kojim je odbio kao neosnovane žalbe apelanata i još 10 osumnjičenih, dok je žalbu jednog osumnjičenog uvažio, te navedeno rješenju u odnosu na njega ukinuo i predmet vratio na ponovno odlučivanje. U obrazloženju rješenja Sud BiH je naveo da je, ispitujući žalbene prigovore u pogledu postojanja osnovane sumnje da su osumnjičeni počinili predmetna krivična djela, te ocjenjujući sve priložene dokaze (transkripte razgovora između osumnjičenih međusobno, kao i njihove razgovore sa Darkom Elezom kao vođom organizovane grupe, Izvještaj MUP-a Republike Srbije o otkrivanju izvršilaca krivičnog djela broj KU-43/09 od 2. septembra 2009. godine i Izvještaj o sadržaju komunikacije MUP-a Republike Srbije broj 03/4-4 od 28. maja 2009. godine, te izjave osumnjičenih Darka Dabića i Marka Božičkovića) zaključio da je prvostepeno vijeće tog suda izvelo pravilne zaključke o odlučnim činjenicama, te dalo jasne i konkretne razloge iz kojih nesumnjivo proizlazi osnovana sumnja da su osumnjičeni izvršili krivična djela za koja se terete. Što se tiče žalbenih navoda apelanata i ostalih osumnjičenih da opasnost od uticaja na svjedoke mora biti konkretizovana, Sud BiH je naveo da je za određivanje pritvora, prema članu 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH, potrebno postojanje naročitih okolnosti na strani osumnjičenih koje ukazuju da će osumnjičeni ometati krivični postupka uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače. Sud BiH je ukazao da se postojanje naročitih okolnosti ocjenjuje u svakom konkretnom slučaju, te da je za određivanje pritvora po tom osnovu dovoljno da iz okolnosti konkretnog slučaja proizlazi razumna i jasna sumnja da bi do uticaja moglo doći, odnosno da bi osumnjičeni mogli ostvariti korist od takvog uticaja, dok konkretan uticaj nije potrebno dokazivati. Naime, Sud BiH je ukazao da je svrha zadržavanja osumnjičenih u pritvoru upravo sprečavanje takvih radnji kojima bi se izvršio uticaj na svjedoke ili saučesnike, u situaciji kada postoje okolnosti koje ukazuju na osnovanu bojazan da će do uticaja doći. Sud BiH je naveo da u konkretnom slučaju postoji ozbiljan rizik od uticaja na svjedoke i saučesnike, koji se zasniva na konkretnim okolnostima koje nesumnjivo proizlaze iz prirode i načina izvršenja krivičnih djela, te da stoga nije neophodno dokazivati postojanje konkretnog uticaja.
5. Dalje, Sud BiH je naveo da je ispitao žalbene prigovore u pogledu postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tačka c) ZKPBiH, te da je zaključio da su prigovori izneseni u tom pravcu neosnovani. Naime, Sud BiH je ukazao da je za određivanje i produženje pritvora po tom osnovu potrebno kumulativno ispunjenje objektivnog i subjektivnog kriterijuma, tj. da se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju dužem od tri godine (koji je nesumnjivo ispunjen) i da postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će osumnjičeni ponoviti, odnosno nastaviti sa vršenjem krivičnih djela. Sud BiH je ukazao da postojanje naročitih okolnosti u konkretnom slučaju proizlazi iz same prirode krivičnih djela za čije izvršenje se osumnjičeni terete i načina njihovog izvršenja. Naime, Sud BiH je ukazao da se osumnjičeni terete da su kao pripadnici organizovane grupe u dužem vremenskom periodu vršili različita krivična djela za čije izvršenje je nesumnjivo neophodno učestvovanje većeg broja lica na različitim lokacijama, komunikacijski dobro uvezanih, čije su aktivnosti dobro organizovane i kordinirane od vođe te grupe. Sud BiH je naveo da nesumnjivo postoji određeni broj članova te organizovane grupe koji su još na slobodi, a sa kojima bi osumnjičeni, u slučaju puštanja iz pritvora, bez većih teškoća mogli uspostaviti kontakt i nastaviti sa obavljanjem kriminalnih aktivnosti radi ponavljanja ili dovršavanja započetih krivičnih djela. Pri tome, Sud BiH je ukazao da se upornost osumnjičenih u vršenju krivičnih djela manifestuje kroz postavljanje eksplozivnih naprava u tržnom centru "Tom" u Istočnom Sarajevu i Bijeljini, te planiranje drugih vidova zastrašivanja vlasnika navedenih objekata, a sve radi iznude milion eura. Imajući u vidu navedeno, Sud BiH je zaključio da se u konkretnom slučaju može osnovano očekivati da bi osumnjičeni, u slučaju puštanja iz pritvora, mogli obnoviti kontakte sa ostalim članovima organizovane grupe koji su na slobodi, te nastaviti sa vršenjem krivičnih djela. Konačno, Sud BiH je naveo da je, ispitujući mogućnost izricanja blažih mjera za obezbjeđenje prisustva osumnjičenih, zaključio da su te mjere neadekvatne i neprimjerene u ovoj fazi postupka. Imajući u vidu prirodu krivičnih djela, te način i posljedice izvršenja, Sud BiH je naveo da je pravilan zaključak prvostepenog vijeća tog suda o nužnosti određivanja mjere pritvora osumnjičenima u ovoj fazi postupka, kao jedine mjere kojom se može postići svrha zbog koje je određen.
6. Prema informaciji Suda BiH, apelantima je ukinut pritvor Rješenjem Suda BiH broj X-
KRN-09/707 od 30. novembra 2009. godine.
7. Apelanti smatraju da im je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 3. i 4. Evropske konvencije, te pravo na pretpostavku nevinosti iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije. Apelanti smatraju da je pogrešan zaključak Suda BiH da su u konkretnom slučaju ispunjeni uslovi za produženje pritvora iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH. Naime, apelanti navode da im je određen i produžen pritvor, između ostalog, zbog bojazni da će uticajem na svjedoke ometati krivični postupak (član 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH). Međutim, apelanti navode da takva bojazan nije opravdana konkretnim i valjanim razlozima, koji bi objektivno ukazivali da su apelanti pokušali uticati na svjedoke ili da postoji ozbiljan rizik da će to pokušati. Naime, apelanti navode da se osporene odluke Suda BiH zasnivaju samo na pretpostavkama tog suda zbog prirode i težine djela koja se apelantima stavljaju na teret. Apelanti, dalje, navode da su za sve svjedoke, za koje je to ocijenjeno opravdanim, određene mjere zaštite, tako da su njihovi lični podaci tajna, sve dok Sud BiH ne odluči drugačije. Pri tome, apelanti navode da čak i da su im poznata imena svih svjedoka, sama ta činjenica ne bi bila dovoljna, jer bi Sud BiH i u tom slučaju morao utvrditi da li su apelanti posredno ili neposredno uticali na svjedoke ili pokušali da to učine. Dalje, apelanti navode da je Sud BiH, prilikom obrazlaganja nemogućnosti da se pritvor zamijeni blažom mjerom, to pitanje obrazložio u kontekstu težine krivičnog djela, što je, po mišljenju apelanata, neprihvatljivo jer predstavlja osudu prije donošenja presude i suprotno je pretpostavci nevinosti. Takođe, apelanti navode da se puštanjem iz pritvora ne mogu otkloniti sve posljedice koje su nastale donošenjem osporenih odluka Suda BiH, te stoga traže od Ustavnog suda da im, u skladu sa članom 76. Pravila Ustavnog suda, odredi naknadu štete u visini koju Ustavni sud smatra odgovarajućom.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine,i člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: 2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (14) apelacija je preuranjena;
Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost
9. U fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, Ustavni sud mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je, također, očigledno neosnovana ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. U konkretnom slučaju apelanti smatraju da im je osporenim rješenjima o produženju pritvora povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud je u više svojih odluka naglasio da se pravo na slobodu ličnosti ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva ZKPBiH, koji je primijenjen u konkretnom slučaju i koji mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije.
11. Ustavni sud ukazuje na to da odredba člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da lice bude lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje "zakonito" u smislu navedenog člana, a obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštivanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo koje mu se stavlja na teret conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Međutim, to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje opšteg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, usprkos pretpostavci nevinosti, preteže nad principom poštivanja slobode pojedinca.
12. Ustavni sud ukazuje da je, u smislu člana 132. stav 1. ZKPBiH, opšti uslov za određivanje i produženje pritvora postojanje osnovane sumnje da je određeno lice izvršilo krivično djelo. U konkretnom slučaju apelanti i ne osporavaju da je odluka o produženju pritvora zasnovana na osnovanoj sumnji da su učinili krivično djelo koje im je stavljeno na teret, pa se Ustavni sud neće ni baviti ovim pitanjem. Međutim, apelanti osporavaju da su postojali drugi relevantni razlozi da im bude produžen pritvor, odnosno navode da Sud BiH u odluci o pritvoru nije te razloge konkretizovao. Naime, Ustavni sud zapaža da je apelantima produžen pritvor zbog postojanja posebnih pritvorskih razloga iz člana 132. stav 1. tač. b) i c) ZKPBiH, ali da apelanti izričito osporavaju samo postojanje posebnog pritvorskog razloga iz tačke b) koji se odnosi na postojanje naročitih okolnosti koje ukazuju na to da će osumnjičeni ometati krivični postupak uticajem na svjedoke. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH jasno obrazložio da je za postojanje pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH dovoljno da iz okolnosti konkretnog slučaja proizlazi razumna i jasna sumnja da bi do uticaja na svjedoke moglo doći, odnosno da bi osumnjičeni mogli ostvariti korist od takvog uticaja, dok konkretan uticaj nije potrebno dokazivati. Naime, Sud BiH je ukazao da je svrha zadržavanja osumnjičenih u pritvoru upravo sprječavanje takvih radnji kojima bi se izvršio uticaj na svjedoke u situaciji kada postoje okolnosti koje ukazuju na osnovanu bojazan da će do uticaja doći. U vezi s tim, Sud BiH je naveo da u konkretnom slučaju postoji ozbiljan rizik od uticaja na svjedoke (kao i saučesnike), koji se zasniva na konkretnim okolnostima, a koje u ovom slučaju nesumnjivo proizlaze iz prirode i načina izvršenja krivičnih djela. Ustavni sud smatra da je Sud BiH, pri donošenju osporenih rješenja, dao detaljno obrazloženje u pogledu postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH, koje, prema mišljenju Ustavnog suda, nije ni proizvoljno niti neprihvatljivo samo po sebi. Naime, Ustavni sud ukazuje da je Sud BiH dao detaljne i jasne razloge zbog čega je opravdano daljnje zadržavanje apelanata u pritvoru, tako da okolnosti konkretnog slučaja upućuju na postojanje važnog i značajnog opšteg interesa koji preteže nad principom poštivanja prava na slobodu pojedinca. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelanti navode, tj. apelanti nemaju "opravdan zahtjev" da se pozivaju na kršenje prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. stav 3. Evropske konvencije. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi apelanata očigledno (prima facie) neosnovani.
13. U pogledu navoda apelanata da im je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije, Ustavni sud primjećuje da, osim paušalnih navoda, apelanti nisu ponudili bilo kakve argumente, niti su dostavili bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju navedenog prava u predmetnom postupku. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije, takođe, očigledno (prima facie)neosnovani.
Pravo na pravično suđenje – pretpostavka nevinosti
14. Apelanti su, takođe, naveli da im je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije kojem odgovara član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud podsjeća na to da se garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije odnose na krivični postupak u cijelosti, te da se odgovor na pitanje da li je neka od ovih garancija prekršena ne može dati dok postupak traje, jer eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedeći to, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi, Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A broj 146, stav 68, Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od
27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03).
15. U konkretnom slučaju Ustavni sud ukazuje da osporena rješenja ne predstavljaju odluku koja je rezultat cjelokupnog krivičnog postupka protiv apelanata, u smislu utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv njih, jer je istim riješeno samo jedno proceduralno pitanje, odnosno odlučeno o jednoj fazi postupka. S obzirom na to, a imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije preuranjena (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 120/10. od 20. aprila 2011. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
16. U odnosu na zahtjev apelanata za naknadu štete, Ustavni sud podsjeća da je, prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, ovlašten da izuzetno odredi naknadu nematerijalne štete, kao kompenzaciju za utvrđenu povredu ustavnih prava apelanata. Međutim, kako je u konkretnom slučaju utvrđeno da je apelacija očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno preuranjena, Ustavni sud ukazuje da apelantima ne pripada pravo na kompenzaciju.
17. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. S obzirom da je apelantima, neposredno nakon podnošenja zahtjeva za donošenje privremene mjere, ukinut pritvor u postupku pred Sudom BiH, Ustavni sud ukazuje da je samim tim prestao da postoji osnov za razmatranje prijedloga apelanata za donošenje privremene mjere u postupku pred Ustavnim sudom.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr Miodrag Simović