Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3444/09 (N. M.)
Odluka donesena 15. 05. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 2. EK i član II/3.a) Ustava BiH (Pravo na život)
- Penzija
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o posebnim pravima dobitnika ratnih priznanja i odlikovanja i članova njihovih porodica · čl. 5
- Uredba o izmjenama i dopunama uredbe o sticanju prava na starosnu penziju pod povoljnijim uvjetima pripadnika bivše vojske Federacije Bosne i Hercegovine i državnih službenika i namještenika bivšeg federalnog ministarstva odbrane · čl. 7
- Zakon o dopuni Zakona o posebnim pravima dobitnika ratnih priznanja i odlikovanja i članova njihovih porodica
- Zakon o posebnim pravima dobitnika ratnih priznanja i odlikovanja i članova njihovih porodica
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Uredba o sticanju prava na starosnu penziju pod povoljnijim uvjetima pripadnika bivše vojske Federacije Bosne i Hercegovine i državnih službenika i namještenika bivšeg federalnog ministarstva odbrane · čl. 7
Predmeti (1)
AP-3444/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 05. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 15. maja 2012. godine, u predmetu broj AP 3444/09, rješavajući apelaciju Nedeljka
Mandića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nedeljka Mandića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 002358 08 U od 21. aprila 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nedeljko Mandić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Usore podnio je 5. novembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 U 002358 08 U od 21. aprila 2009. godine.
2. Rješenjem direktora Kantonalne administrativne službe u Mostaru broj 1131744112 od 22. septembra 2008. godine apelantu nije priznato pravo na starosnu penziju. U provedenom postupku, nakon izvedenih dokaza i njihove ocjene na osnovu člana 9. Zakona o upravnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZUPFBiH), utvrđeno je da je apelant rođen 12. aprila 1942. godine, te da je na dan podnošenja zahtjeva imao navršene 64 godine života, da ukupan apelantov mirovinski staž od 1. septembra 1963. godine do 23. decembra 1995. godine iznose 33 godine, sedam mjeseci i devet dana, da je apelant ostvario pravo na starosnu penziju prema općim propisima počev od 1. novembra 1990. godine. Pri donošenju ovog rješenja prvostepeni upravni organ se pozvao na odredbe člana 7. stav 2. Uredbe o sticanju prava na starosnu penziju pod povoljnijim uvjetima pripadnika bivše Vojske Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 75/06 i 58/07; u daljnjem tekstu: Uredba) kojom je propisano da lica koja su ostvarila pravo na mirovinu prema ranijim propisima ne mogu koristiti to pravo prema navedenoj uredbi.
3. Rješenjem Federalnog zavoda za PIO Mostar (u daljnjem tekstu: Federalni zavod) broj 01/1-
6964277319 od 7. augusta 2008. godine apelantova žalba je odbijena. Uvidom u spise predmeta Federalni zavod je prvo konstatirao da rješenjem prvostepenog organa apelantu nije priznato pravo na starosnu penziju uz obrazloženje da apelant kao korisnik penzije prema ranijim propisima ne ispunjava uvjete iz člana 7. st. 2. i 3. Uredbe. Dalje je navedeno da je Federalni zavod ustanovio da je apelant, uz zahtjev od 2. aprila 2007. godine za ostvarivanje prava na starosnu penziju prema odredbama navedene uredbe, između ostalog, priložio uvjerenje Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata - Sektor za pitanja evidencija iz oblasti vojne obveze - Odsjek za pitanja evidencija iz oblasti vojne obveze Zenica - Samostalni izvršitelj za pitanja evidencija iz oblasti vojne obveze Usora broj 07/82-03-137-1/08 od 21. aprila 2008. godine. Kako je utvrdio Federalni zavod, prema navedenom aktu, apelant je tokom domovinskog rata u vremenskom periodu od 1. decembra 1992. godine do 1. juna 1994. godine obavljao dužnost zapovjednika Centra za obuku novaka u HVO-u Usora na ustrojbenom mjestu pukovnika. Takođe je utvrđeno da je apelant ostvario pravo na starosnu penziju po općim propisima počev od 1. novembra 1990. godine. Imajući u vidu činjenicu da je apelant ostvario pravo na penziju po ranijim propisima, jasno proizlazi da, kako je zaključio Federalni zavod, nisu ispunjeni uvjeti za ostvarivanje prava na starosnu penziju shodno odredbama člana 7. stav 2. Uredbe. Dalje je navedeno da je članom 2. Uredbe o izmjenama i dopunama Uredbe, koja je stupila na snagu 3. juna 2008. godine, u članu 7. ranije donesene uredbe, između ostalog, poslije stava 2. dodat novi stav 3. koji glasi: „Izuzetno, lica koja su ostvarila pravo na penziju po ranijim propisima, a dobitnici su ratnih priznanja i odlikovanja iz člana 5. stav 3. (I grupe) Zakona o posebnim pravima dobitnika ratnih priznanja i odlikovanja i članova njihovih porodica («Službene novine Federacije BiH» br. 70/ 05 i 61/06) i lica koja imaju lični čin u Vojsci Federacije BiH brigadira ili viši mogu podnijeti zahtjev za ostvarivanje prava u skladu sa ovom uredbom u roku od 15 dana od dana stupanja na snagu ove uredbe.“ Kako je utvrdio Federalni zavod, prema dokazima predmetnog spisa, apelant nije dobitnik ratnih priznanja i odlikovanja iz člana 5. stav 3. (I grupe) navedenog zakona, niti posjeduje lični čin brigadira ili viši, pa je Federalni zavod zaključio da apelant ni prema naknadnim izmjenama i dopunama Uredbe ne može ostvariti predmetno pravo u smislu člana 7. stav 3. Uredbe.
4. Nezadovoljan navedenim drugostepenim rješenjem, apelant je podnio tužbu u upravnom sporu, pa je Presudom Kantonalnog suda broj 07 0 U 002358 08 U od 21. septembra 2009. godine tužba odbijena kao neosnovana. U obrazloženju je navedeno da je apelant tužbu podnio zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i nepravilne primjene materijalnog prava. Kantonalni sud je utvrdio da iz dokaza u spisu predmeta proizlazi da je rješenjem SIZ-a penzijskog i invalidskog osiguranja Bosne i Hercegovine od 21. novembra 1990. godine apelantu priznato pravo na starosnu mirovinu u mjesečnom iznosu od tadašnjih 821,9015 dinara počev od 1. novembra 1990. godine. Kako je dalje utvrdio Kantonalni sud, apelant ni tužbom, a ni žalbom koju je izjavio protiv rješenja prvostepenog organa nije osporavao činjenicu da je on ostvario pravo na mirovinu po ranijim propisima, jer je on osobno uz zahtjev za priznavanje prava prema Uredbi priložio rješenje o priznavanju prava na mirovinu od 21. novembra 1990. godine, te je u zahtjevu naveo da „izjavljuje da je umirovljen 1. novembra 1990. godine i da mirovinu nije prekidao tijekom cijelog rata". Utvrđujući činjenice iz predmeta, Kantonalni sud je naveo da je apelant 22. aprila 2009. godine u Kantonalnoj administrativnoj službi tuženog za Posavski kanton dao izjavu, koju je on osobno potpisao, da ne posjeduje osobni čin ni u ratu, ni poslije rata, kao ni odličje prve kategorije. Dalje, apelant ni uz zahtjev za priznavanje prava na mirovinu nije priložio dokumentaciju iz koje bi bilo vidljivo da je apelant dobitnik ratnih priznanja i odlikovanja, odnosno da ima čin brigadira ili viši čin u Vojsci Federacije BiH. Iz dokumentacije u spisu predmeta proizlazi da je apelant, kako je naveo Kantonalni sud, prema uvjerenju Odjela za obranu Usora od 21. septembra 2001. godine, bio pripadnik HVO-a u razdoblju od 28. septembra 1991. do 22. decembra 1995. godine, a prema uvjerenju Ministarstva odbrane BiH, Odjela za obranu Usora od 30. marta 2007. godine apelant je tokom domovinskog rata obavljao dužnost načelnika Općinskog štaba TO Tešanj u periodu od 7. aprila 1992. godine do 30. novembra 1992. godine, kao i druge dužnosti. Kantonalni sud je zaključio da navedene činjenice o obavljanju zapovjedne dužnosti tokom rata nisu od utjecaja na ostvarivanje prava primjenom člana 7. stav 3. Uredbe, kako je to pravilno utvrdio tuženi u obrazloženju osporenog rješenja. Prema ocjeni Kantonalnog suda, apelant u tužbi posebno neosnovano tvrdi da on ispunjava uvjete na starosnu mirovinu shodno Zakonu o pravima demobiliziranih branitelja i članova njihove obitelji, jer iz dokaza u spisu je vidljivo da apelant nije podnio zahtjev za priznavanje prava na starosnu mirovinu primjenom odredaba navedenog zakona. Osim toga, iz apelantovog zahtjeva od 2. aprila 2007. godine jasno je vidljivo da je on podnio zahtjev za priznavanje prava na mirovinu isključivo primjenom odredaba Uredbe. Na temelju izloženog, Kantonalni sud je zaključio da je tuženi pravilnom primjenom člana 7. stav 2. Uredbe o povoljnijim uvjetima za sticanje prava na starosnu mirovinu vojnih osiguranika Vojske Federacije BiH i odredaba Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju donio osporeno rješenje. S obzirom na izloženo, Kantonalni sud smatra da u konkretnoj upravnoj stvari nije povrijeđen zakon na apelantovu štetu, pa je primjenom odredbe člana 36. stav 2. Zakona o upravnim sporovima Kantonalni sud odlučio kao u izreci i odbio apelantovu tužbu kao neosnovanu.
5. Apelant je naveo da je osporenom presudom povrijeđeno njegovo pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelant navodi da je u trenutku predaje zahtjeva u potpunosti ispunjavao uvjete za penzionisanje shodno spomenutoj Uredbi a što, prema apelantovom mišljenju, proizlazi iz dokumentacije koju je dostavio a po osnovu komandne dužnosti, pogotovo imajući u vidu činjenicu da je Uredba u više navrata mijenjana. Kako je naveo apelant, Uredba je imala važnost u trenutku donošenja žalbom pobijanog rješenja, a u svom osnovnom tekstu koji je uključivao mogućnost apelantovog penzionisanja. Apelant smatra da u potpunosti ispunjava uvjete za starosnu penziju, shodno Zakonu o pravima demobiliziranih branilaca i članova njihovih porodica.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, takođe, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Apelant je, takođe, naveo da mu je povrijeđeno pravo na život. Imajući u vidu da predmetni upravni postupak za ostvarivanje prava na starosnu mirovinu nije moguće dovesti u vezu sa povredom ovog ustavnog prava, Ustavni sud smatra da je apelacija i u dijelu koji se odnosi na navode o povredi prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije (prima facie) neosnovana.
11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava, kada manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr Miodrag Simović