Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3570/09 (D. Ć.)
Odluka donesena 15. 05. 2012.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Vlasničko-pravni odnosi
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 40
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama Zakona o vlasničko-pravnim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3570/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 05. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. maja 2012. godine, u predmetu broj AP 3570/09, rješavajući apelaciju Dželala Ćeranića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dželala Ćeranića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-09-002488 od 17. juna 2010. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009 0 GŽ 07 002318 od 9. septembra 2009. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu, Zemljišnoknjižnog ureda, Odsjek KPU, broj DN.I: 1442/2005 od 27. juna 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dželal Ćeranić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Kadrija Kolić, advokat iz Ilidže, podnio je 16. novembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009 0 GŽ 07 002318 od 9. septembra 2009. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu, Zemljišnoknjižnog ureda, Odsjek KPU (u daljnjem tekstu: Zemljišnoknjižni ured), broj DN.I: 1442/2005 od 27. juna 2007. godine. Apelant je dopunio apelaciju 13. jula 2010. godine na način što je dostavio Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-09-002488 od 17. juna 2010. godine kojim je odbačena njegova revizija koju je izjavio protiv drugostepenog rješenja.
2. Apelant je putem punomoćnika 28. februara 2005. godine Zemljišnoknjižnom uredu podnio prijedlog za upis prava vlasništva na osnovu Ugovora o kupoprodaji ovjerenog u Općinskom sudu u Sarajevu pod brojem Ov: 4635/2004 od 23. novembra 2004. godine. Rješenjem Zemljišnoknjižnog ureda broj DN.I: 1442/2005 od 27. juna 2007. godine odbačen je navedeni apelantov prijedlog i izvršena zabilježba odbačenog prijedloga u podulošku broj 1428 Općina Vogošća. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelant podnio zahtjev za upis prava vlasništva na stanu u ulici Omladinska broj 64, Općina Vogošća, po osnovu kupoprodajnog ugovora koji je apelant kao kupac zaključio sa M.B. kao prodavcem. Od apelanta je, prema obrazloženju Zemljišnoknjižnog ureda, 22. maja 2007. godine zatraženo da dopuni prijedlog tako što će dostaviti uvjerenje o državljanstvu ili ovjerenu kopiju CIPS-ove lične karte. S tim u vezi, Zemljišnoknjižni ured je naveo da apelant nije postupio po nalogu suda, odnosno nije dopunio prijedlog za upis prava vlasništva, pa je sud primjenom člana 40. stav 1. Zakona o zemljišnim knjigama FBiH («Službene novine FBiH» br. 19/03 i 54/04) odbacio njegov prijedlog.
3. Odlučujući o apelantovoj žalbi izjavljenoj protiv prvostepenog rješenja, Kantonalni sud je Rješenjem broj 009 0 GŽ 07 002318 od 9. septembra 2009. godine odbio žalbu i potvrdio prvostepeno rješenje. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelant uz žalbu tom sudu dostavio dopise Ministarstva vanjskih poslova BiH, Ministarstva pravde BiH i Federalnog ministarstva pravde o postojanju reciprociteta između FBiH i Srbije i Crne Gore u pogledu stjecanja prava vlasništva. S tim u vezi, Kantonalni sud je obrazložio da je reciprocitet osnovni uvjet određen članom 91. Zakona o vlasničkopravnim odnosima («Službene novine FBiH» br. 6/98 i 29/03; u daljnjem tekstu: ZVPO) da bi strano lice moglo steći pravo vlasništva na nekretninama u FBiH ali da pored tog uvjeta postoje i posebni uvjeti koji moraju biti ispunjeni da bi se pravo vlasništva steklo u FBiH. U obrazloženju je istaknuto da sve i da se prihvati tačnom apelantova tvrdnja o postojanju mogućnosti «direktnog» upisa predlagača kao stranog fizičkog lica u zemljišne knjige (iako dopis bilo kojeg organa, pa tako ni Federalnog ministarstva pravde, ne obavezuje sud), to nije dovoljno za upis prava vlasništva na predmetnom stanu. Naime, odredbom člana 89. ZVPO-a propisano je da strano fizičko lice koje je stalno nastanjeno u Federaciji BiH može biti nosilac prava vlasništva na stanu i stambenoj zgradi kao i na građevinskom zemljištu na kome su navedeni objekti izgrađeni ili će biti izgrađeni. S obzirom na to da apelant nije dostavio prvostepenom sudu dokaze svog prebivališta u Federaciji BiH, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno primijenio relevantne zakonske propise kada je njegov prijedlog odbacio kao nepotpun.
4. Rješenjem Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-09-002488 od 17. juna 2010. godine odbačena je kao nedopuštena apelantova revizija izjavljena protiv drugostepenog rješenja. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da prema Zakonu o vanparničnom postupku, koji se primjenjuje u konkretnom slučaju, za ovakav pravni spor nije propisan vanredni pravni lijek – revizija.
5. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant smatra da su sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo i u prilog tome ističe dopis Federalnog ministarstva pravde u kojem je jasno navedeno postojanje reciprociteta. Dalje, apelant ukazuje na to da je pogrešan zaključak drugostepenog suda da on nije dostavio dokaze da su ispunjeni uvjeti iz čl. 88. ili 89. ZVPO-a. U vezi s tim, apelant ističe da od njega nikada nisu traženi dokazi u smislu navedenih zakonskih odredbi, odnosno da je prvostepeni sud tražio samo dokaz o državljanstvu a ne i dokaz o obavljanju djelatnosti ili dokaz o stalnoj nastanjenosti. Apelant smatra i da je postupak u njegovom predmetu trajao nerazumno dugo budući da je od dana podnošenja prijedloga za uknjižbu pa do donošenja prvostepene odluke čekao nešto više od dvije godine, a isto toliko i na odluku o žalbi.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. U odnosu na primjenu člana 6. Evropske konvencije na postupke uknjižbe prava vlasništva, Ustavni sud podsjeća na to da je u predmetu broj AP 2706/06 izrazio stav da: «S obzirom na to da su garancije prava na pravično suđenje, prema praksi Evropskog suda, primjenjive u svim postupcima uknjižbe prava vlasništva, Ustavni sud će pružiti iste garancije u postupcima povodom apelacija podnesenih ovom sudu» (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2706/06 od 14. oktobra 2008. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 99/08, tačke 19-23).
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje i imovinu zbog pogrešne primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da sudovi nisu odbacili zahtjev za uknjižbu zbog, kako apelant navodi, pogrešne primjene zakonskih odredaba o reciprocitetu, jer postojanje reciprociteta sudovi nisu ni doveli u pitanje, već zbog toga što apelant nije pružio dokaze da ispunjava uvjete za stjecanje vlasništva koji su predviđeni zakonom. Ustavni sud, dalje, zapaža da od apelanta nije traženo pribavljanje saglasnosti za stjecanje vlasništva, kao ni druga dokumentacija, već su sudovi utvrdili da reciprocitet postoji, ali da to ne znači da apelant ne mora ispuniti uvjete predviđene zakonom radi stjecanja prava vlasništva. Osim toga, Ustavni sud ističe da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da su na bilo koji način povrijeđeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati.
11. U vezi sa apelantovim navodom da nije imao suđenje u razumnom roku, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju apelant propustio da sudu dostavi potrebnu dokumentaciju, čime je i sam utjecao na dužinu predmetnog postupka. Stoga, Ustavni sud smatra da činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija u vezi sa ovim navodima očigledno ne predstavljaju povrede prava na pravično suđenje u razumnom roku u okviru značenja člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
12. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da apelant nije eksplicitno naveo u vezi sa kojim pravima smatra da postoji povreda prava iz člana 13. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o povredi ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova u vanparničnom postupku. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom u vanparničnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da je i ovaj dio apelacije očigledno (prima facie) neosnovan.
13. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović