Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3686/09 (Č. J.)

Odluka donesena 15. 05. 2012.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3686/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 05. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. maja 2012. godine, u predmetu broj AP 3686/09, rješavajući apelaciju Čedomira Janjuševića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija Čedomira Janjuševića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08-000 022 od 7. oktobra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-Gž-07-000 005 od 9. oktobra 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju, Odjeljenje Nevesinje, broj P-125/05 od 8. novembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Čedomir Janjušević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gacka podnio je 30. novembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-

000 022 od 7. oktobra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-Gž-07-000 005 od 9. oktobra 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju, Odjeljenje Nevesinje (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-125/05 od 8. novembra 2006. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj P-125/05 od 8. novembra 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 015-0-Gž-07-000 005 od 9. oktobra 2007. godine, odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže Milan Radmilović (u daljnjem tekstu: tuženi) da mu na ime naknade nematerijalne štete isplati iznos od 20.000,00 KM i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1,090,00 KM. Istom presudom apelant je obavezan da tuženom nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.540,00 KM.

3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je apelant podnio tužbu ovom sudu protiv tuženog da mu na ime naknade nematerijalne štete koja se ogleda u duševnoj boli uzrokovanoj izjavom tuženog koju je dao kao načelnik opštine na sjednici Skupštine opštine Gacko (u daljnjem tekstu: SO Gacko) od 12. jula 2005. godine isplati iznos od 20.000,00 KM i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka. U istorijatu tužbe apelant je naveo da je tuženi na sjednici SO Gacko iznio niz neistina i uvredljivih riječi koje su se odnosile na njegovu ličnost, čime je zloupotrijebio skupštinsku govornicu, a sve je objavio Radio «Gacko», pa je tim neistinama nanio neprocjenjivu štetu njegovom ugledu i časti. Osnovni sud je u toku dokaznog postupka saslušao parnične stranke, izvršen je uvid u pismene dokaze, Poslovnik SO Gacko, Zapisnik sa sjednice SO Gacko od 12. jula 2005. godine, dopis Regulatorne agencije broj 04-07-3055-08-05 od 26. avgusta 2005. godine, preslušane su kasete na kojima je snimljen tok sjednice održane 12. jula 2005. godine, na osnovu čega je utvrđeno da nije sporno da je tuženi tom prilikom izjavio: «[...] da je [apelant] samovoljno napustio posao, da je instrumentalizovan od strane odbornika opozicije [...] žao mi je čovjeka, stvarno mi je žao, jer onako se normalan čovjek ne može ponašati kako se on ponaša [...] eto toliko o Čedi Janjuševiću, mislim ako ga neko progoni, neki vanzemaljac van ove opštine moguće[...]». Ocjenjujući utvrđeno činjenično stanje, Osnovni sud je utvrdio da je tuženi na SO Gacko kao odgovorni funkcioner, načelnik opštine, izražavao svoje mišljenje, koje je dao u okviru svojih ovlašćenja i odgovornosti, što mu je dužnost i obaveza, te da on nije poručio radio ili novinarskim službama da snime i prenose zbivanja u skupštini. Dakle, prema ocjeni suda, namjera tuženog nije bila klevetanje apelanta nego da mu je namjera i dužnost bila da kao funkcioner u SO Gacko iznese svoje mišljenje na temu koja je bila na dnevnom redu a koja se ticala i samog apelanta pa je stoga odgovornost tuženog isključena i apelantov tužbeni zahtjev je odbijen kao neosnovan prema odredbama člana 200 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).

4. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da je, ispitujući osporenu presudu u granicama apelantovih žalbenih navoda, a imajući u vidu stanje spisa, odlučio kao u izreci presude jer smatra da se riječi tuženog izrečene na sjednici SO Gacko u vezi sa apelantom i njegovo mišljenje ne mogu smatrati klevetom u smislu odredbi Zakona o zaštiti od klevete («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 37/01). Okružni sud smatra da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je zaključio da su izgovorene riječi tuženog na pomenutoj sjednici samo iznošenje mišljenja tuženog, koje je ovaj dao u okviru svojih ovlašćenja i odgovornosti, koje nisu prouzrokovale nikakvu štetu apelantu. Prema stanju spisa, Okružni sud smatra da je tuženi kao funkcioner u skupštini izlagao i iznosio svoje mišljenje, što mu je bila dužnost i obaveza, te da tuženi nije poručio radio ili novinarskim službama da snime i prenose zbivanja u skupštini. Dakle, namjera tuženog nije bila klevetanje apelanta, nego da mu je kao funkcioneru u SO Gacko bila dužnost da iznese svoje mišljenje na temu koja je bila na dnevnom redu koja se ticala samog apelanta, odnosno da je kao načelnik opštine bio dužan da se očituje na postavljeni zahtjev. Ovo izražavanje tuženi je iznio na sjednici SO Gacko i po ocjeni Okružnog suda nije odgovoran za prenošenje njegove izjave javnosti putem medija. Sem toga, Okružni sud smatra da je mišljenje tuženog bilo razumno, pa stoga nije mogao da prihvati apelantov tužbeni zahtjev da se u radnjama tuženog ostvarilo klevetanje na njegov račun, a niti da je apelant usljed toga pretrpio štetu, zbog čega je zaključio da je prvostepeni sud na osnovu potpuno pravilno utvrđenog činjeničnog stanja pravilno primijenio materijalno pravo našavši da tuženi svojim radnjama nije oklevetao apelanta niti mu je nanio štetu, pa je na osnovu člana 226 Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07; u daljnjem tekstu: ZPP) odlučio kao u izreci presude.

5. Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Rev-08-000 022 od 7. oktobra 2009. godine apelantovu reviziju odbio kao neosnovanu, zaključivši da ponašanje tuženog pri navedenom izražavanju na sjednici SO Gacko nema karakter klevete kako je definiše odredba člana 5 stav 1 Zakona o zaštiti od klevete, kojom je propisano da je svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, odgovorno za klevetu ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika, ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na drugi način efikasno kontrolisalo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje. Prema tome, po ocjeni Vrhovnog suda, ponašanje tuženog nije apelantu prouzrokovalo duševnu bol zbog povrede ugleda i časti, o kojima govori odredba člana 200 ZOO-a, čije postojanje takođe apelant ničim nije dokazao, što bi opravdalo traženi iznos na ime nematerijalne štete u vidu novčane satisfakcije. Iz navedenog slijedi da osporena presuda nema nedostataka na koje ukazuje apelant u izjavljenoj reviziji, zbog čega je njegova revizija na osnovu člana 248 ZPP odbijena kao neosnovana.

6. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ističe da su sudovi u osporenim presudama pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili materijalno pravo. Apelant je naveo da su neosnovane tvrdnje sudova da u konkretnom slučaju nije bilo klevete, jer je tuženi jako dobro znao da je velika neistina da je samovoljno napustio posao, jer je obavljao funkciju sekretara SO koju je morao napustiti kada je izabrano novo lice, da je isto tako dobro znao da je neistina da je njegov moralni i intelektualni nivo takav da su ga drugi instrumentalizovali i da ga mogu instrumentalizovati toliko da napusti posao, da je neistina da je neradnik, da želi da prima platu a da ne radi. Čak i da izjava tuženog nije prenesena putem Radio «Gacka», tvrdi da je namjera tuženog bila svjesna radi iznošenja neistina o njemu kao i mišljenja u kojima nema ni minimum realnog uporišta, koji za njega predstavljaju uvrede i zbog kojih je pretrpio duševnu bol, pa smatra da je osnovano njegovo potraživanje naknade nematerijalne štete.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je nepotrebno da se ispituje meritum apelacije .

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema sopstvenoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije , odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi jasno obrazložili svoje odluke u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, takođe, ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, sem što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedozvoljena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3686/09 (Č. J.) | Sudska praksa | Aktio