Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3756/09 (ZZ «Agroslavija» Bajinci)
Odluka donesena 15. 05. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prekršajni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3756/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 05. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. maja 2012. godine, u predmetu broj AP 3756/09, rješavajući apelaciju ZZ «Agroslavija» Bajinci i Luke Mitrakovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija ZZ «Agroslavija» Bajinci i Luke Mitrakovića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Pžp-09-000681 od 16. oktobra 2009. godine i Rješenja Osnovnog suda u Gradišci broj 072-0-Pr-08-000 778-3 od 2. maja 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. ZZ «Agroslavija» Bajinci, koju zastupa zakonski zastupnik, direktor Luka Mitraković, i Luka Mitraković (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Srpca, dostavili su 20. novembra 2009. godine podnesak Vrhovnom sudu Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud). Vrhovni sud je 1. decembra 2009. godine navedeni podnesak dostavio Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), koji je registrovan kao apelacija pod brojem AP 3756/09, protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Pžp-09-000681 od 16. oktobra 2009. godine i Rješenja Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 072-0-Pr-08-000 778-3 od 2. maja 2009. godine. Apelanti su 13. septembra 2009. godine dopunili apelaciju.
2. Rješenjem Osnovnog suda broj 072-0-Pr-08-000 778-3 od 2. maja 2009. godine, u prekršajnom postupku protiv okrivljenih, odnosno prvoapelanta kao pravnog lica, i drugoapelanta kao odgovornog lica kod prvoapelanta, apelanti su proglašeni odgovornim za prekršaj iz člana 66 stav 1 Zakona o vodama («Službeni glasnik RS» broj 50/06), koji su počinili na način i u vrijeme kako je opisano u dispozitivu navedenog rješenja, pa je sud primjenom odredbi člana 210 st. 1 i 2 tačka z) navedenog zakona, prvoapelantu izrekao novčanu kaznu u iznosu od 10.000,00 KM, a drugoapelantu novčanu kaznu u iznosu od 1.000,00 KM, te je prvoapelantu kao pravnom licu izrekao mjeru oduzimanja imovinske koristi pribavljene izvršenjem prekršaja, u iznosu od 23.000,00 KM, uz obavezu apelanata da plate troškove prekršajnog postupka u iznosu od po 150,00 KM. U obrazloženju rješenja prvostepeni sud je, između ostalog, istakao da su u toku dokaznog postupka na usmenom pretresu održanom 24. marta 2009. godine sprovedeni, kako dokazi koje je predložio ovlašćeni organ, tako i dokazi drugoapelanta, te da je na osnovu tih dokaza prvostepeni sud nesporno utvrdio da su apelanti učinili predmetni prekršaj i to u mjestu, u vrijeme i na način kako je navedeno u dispozitivu predmetnog rješenja, zbog čega ih je primjenom člana 56 Zakona o prekršajima («Službeni glasnik RS» broj 34/06) proglasio odgovornim i izrekao im novčane kazne i mjeru oduzimanja imovinske koristi pribavljene izvršenjem predmetnog prekršaja, te odredio obavezu apelanata da nadoknade troškove prekršajnog postupka, sve kao u dispozitivu predmetnog rješenja.
3. Rješenjem Okružnog suda broj 011-0-Pžp-09-000681 od 16. oktobra 2009. godine žalba drugoapelanta, odgovornog lica kod prvoapelanta, odbijena je kao neosnovana, dok je žalba prvoapelanta kao pravnog lica uvažena i preinačeno Rješenje Osnovnog suda broj 072-0-Pr-
08-000 778-3 od 2. maja 2009. godine u pogledu odluke o sankciji, tako da je prvoapelantu izrečena novčana kazna u iznosu od 7.000,00 KM, zbog prekršaja iz člana 66 stav 1 Zakona o vodama, za koji prekršaj je osporenim rješenjem proglašen odgovornim. Isto tako, predmetnim rješenjem je navedeno da u preostalom dijelu osporeno rješenje ostaje neizmijenjeno. U obrazloženju rješenja drugostepeni sud je, između ostalog, naveo da su navodi apelanata vezani za pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje nedozvoljeni, jer je odredbom člana 61 Zakona o prekršajima propisano da se rješenje o prekršaju može osporavati zbog bitnih povreda prekršajnog postupka, zbog povrede materijalnog propisa o prekršajima i zbog odluke o sankciji, zaštitnoj mjeri, oduzimanju imovinske koristi, troškovima prekršajnog postupka i imovinsko-pravnom zahtjevu. Dakle, iz navedene zakonske odredbe nesporno proizilazi da pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje kao žalbeni osnov nije predviđeno pomenutim članom 61 Zakona o prekršajima, pa je stoga i drugostepeni sud konstatovao da žalbeni navodi apelanata, vezani za pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, nisu dozvoljeni.
4. Zatim, drugostepeni sud je istakao da su neosnovani navodi apelanata vezani za povredu materijalnog propisa o prekršajima. Naime, sud je konstatovao da iz spisa prvostepenog suda proizilazi da se apelantima stavlja na teret da su bez vodoprivrednog akta-vodoprivredne saglasnosti kao validne dozvole za vađenje pijeska iz korita rijeke Save, u prvoj polovini maja 2008. godine, iz korita te rijeke izvadili i na desnoj obali rijeke, u mjestu Orahova, deponovali 2.300,00 m³ pijeska, a tu količinu deponovanog pijeska je zatekao inspektor Uprave za inspekcijske poslove Republike Srpske, Banja Luka, Vodna inspekcija, Odjeljenje Prijedor, 14. i 15. maja 2008. godine, i tim radnjama počinili prekršaj iz člana 66 stav 1 Zakona o vodama, kažnjiv po članu 210 st. 1 i 2 tačka z) tog zakona. Drugostepeni sud je istakao da navedene činjenice nesporno proizilaze iz dokaza izvedenih u prvostepenom postupku, a koje je prvostepeni sud pravilno utvrdio i ocijenio. Takođe, drugostepeni sud je naveo da je odredbom člana 66 stav 1 Zakona o vodama propisano da su dislokacija i vađenje materijala u koritima i vodnom zemljištu dozvoljeni samo u obimu i na način kojim se uređuje korito i vodno zemljište ili ako to služi sprovođenju mjera zaštite, a u skladu sa posebnim elaboratima i projektima i na osnovu njih izdatim vodoprivrednim aktima, na način koji bitno ne mijenja prirodne procese, ne remeti prirodnu ravnotežu ekosistema ili ne pospješuje djelovanje voda, kao i da je odredbom člana 210 stav 1 tačka z) tog zakona propisano da će se pravno lice kazniti novčanom kaznom u iznosu od 7.000,00 KM do 17.000,00 KM za prekršaj ukoliko preduzima radnje suprotno odredbama člana 66 Zakona o vodama, dok je odredbom člana 210 stav 2 tog zakona propisano da će se za prekršaj iz tog člana kazniti i odgovorno lice u pravnom licu kaznom u iznosu od 500,00 KM do 1.500,00 KM.
5. Drugostepeni sud je konstatovao da u činjeničnom stanju utvrđenom u toku prekršajnog postupka nema uporišta tvrdnji apelanata da je rješenje Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede Republike Srpske od 13. septembra 2007. godine za apelante važeći vodoprivredni akt-vodoprivredna saglasnost. Naime, sud je naveo da je predmetno rješenje vodoprivredna saglasnost za formiranje deponije frakcionisanog riječnog agregata na lokaciji «Orahova», ali nije vodoprivredni akt-vodoprivredna saglasnost za vađenje pijeska iz korita rijeke Save, niti za druge radnje u koritu te rijeke, na koje bi apelanti bili ovlašćeni. Isto tako, drugostepeni sud je istakao da je neosnovano pozivanje apelanata na rješenje navedenog ministarstva od 2. maja 2007. godine kojim je agenciji «Alorg» data privremena vodoprivredna dozvola za održavanje riječnog korita rijeke Save na lokalitetu Orahova, na period od tri mjeseca, tj. do 26. jula 2007. godine, vađenjem količine od 2.574,50 m³ pijeska, jer je važnost tog rješenja istekla oko 10 mjeseci prije utvrđenog prekršaja, koji se apelantima stavlja na teret. Zatim, sud je naveo da na ocjenu izvršenja prekršaja nije uticala ni činjenica da je okrivljeno pravno lice bilo registrovano za poslove vađenja i prometovanja vodnim materijalima, da je raspolagalo potrebnom opremom za te poslove i vodilo uredne evidencije, s obzirom na to da je za vađenje pijeska iz korita rijeke, u vrijeme i u mjestu izvršenja prekršaja, okrivljeno pravno lice, tj. prvoapelant, moralo imati odgovarajuće rješenje-vodoprivrednu saglasnost, a koje očito nije dobilo od nadležnog organa, u smislu člana 66 stav 1 Zakona o vodama. S obzirom na navedeno, sud je istakao da je neosnovana i tvrdnja apelanata da je prvostepeni sud počinio bitne povrede prekršajnog postupka i da nije ocijenio dokaze apelanata, već da je neosnovano i neargumentovano ocijenio dokaze na njihovu štetu i proglasio ih odgovornim. Konačno, drugostepeni sud je konstatovao da iz spisa predmeta proizilazi da je prvostepeni sud ocijenio validne dokaze, da ih je u osporenom rješenju naveo i dao valjano obrazloženje o njihovoj ocjeni pojedinačno i u sveukupnoj međusobnoj vezi, kao i da je pravilno postupio i na zakonit način odlučio o izricanju mjere oduzimanja protivpravne imovinske koristi pribavljene izvršenjem prekršaja i prvoapelanta obavezao da plati novčani iznos od 23.000,00 KM, za što je dao potpuno i valjano obrazloženje, koje je u cijelosti prihvatio i taj sud.
6. Najzad, drugostepeni sud je naveo da je, razmatrajući odluku o sankciji, zaključio da će se izricanjem novčane kazne, u najnižem iznosu propisanom zakonom, tj. 7.000,00 KM, prema prvoapelantu, postići svrha kažnjavanja, s obzirom na olakšavajuće okolnosti koje su navedene u prvostepenom rješenju i istaknute u žalbi, a u smislu člana 10 stav 2 Zakona o prekršajima, te je zbog toga odlučio da se odluka o novčanoj kazni prvoapelantu preinači i umjesto prvostepenim rješenjem izrečene novčane kazne u iznosu od 10.000,00 KM, prvoapelantu izrekne novčana kazna u iznosu od 7.000,00 KM. Isto tako, sud je istakao da smatra da je prvostepeni sud pravilno ocijenio sve okolnosti drugoapelanta, ne nalazeći olakšavajuće okolnosti, smatrajući da je drugoapelant kao odgovorno lice kod prvoapelanta, već kažnjavan za istovrsne i slične prekršaje, a nije se ostvarila svrha kažnjavanja, te da zbog toga i drugostepeni sud smatra da će se izvršenjem prvostepenim rješenjem izrečene novčane kazne ostvariti svrha kažnjavanja predviđena zakonom, kako generalna, tako i specijalna prevencija.
7. Apelanti smatraju da su im osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na rad i privređivanje. Takođe, apelanti ukazuju na povrede materijalnog prava i pogrešnu primjenu sankcija, detaljno iznoseći činjenice, navode i dokaze na kojim se zasniva apelacija. Apelanti, između ostalog, ističu da sav postupak ukazuje na samovolju odnosno zloupotrebu «vodnog inspektora» B. V., koja je ucjenjivala apelante tražeći mito koje joj apelanti nisu htjeli dati, tako da ih je svakodnevno šikanirala, te često pisala razne prekršajne naloge protiv njih, a bez valjanog osnova, kao što je slučaj i u konkretnom predmetu, zloupotrebljavajući funkciju koju je obavljala.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je nepotrebno da se ispituje meritum apelacije.
9. Imajući u vidu da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku, Ustavni sud ističe da se, s tim u vezi, prvenstveno postavlja pitanje primjenljivosti člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno pitanje da li se radi o «krivičnoj» optužbi protiv apelanata u smislu člana 6 Evropske konvencije. Ocjena da li je neka optužba «krivična» u smislu značenja iz člana 6 Evropske konvencije daje se na osnovu kriterijuma: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne i ovi kriterijumi ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterijuma: obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni da bi se radilo o «krivičnoj optužbi». Polazeći od do sada usvojene prakse kao i navedenih kriterijuma, Ustavni sud zaključuje da se, u konkretnom slučaju, s obzirom na obim prekršene norme i svrhu sankcije, radi o «krivičnoj optužbi», odnosno da je u konkretnom slučaju član 6 Evropske konvencije primjenljiv.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema sopstvenoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa navodima apelanata o povredi prava na pravično suđenje, koji se u suštini zasnivaju na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije , odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su Osnovni sud i Okružni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje da apelanti ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, sem što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelanti nemaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
13. U odnosu na navode apelanata da im je povrijeđeno pravo na rad i privređivanje, koji se u suštini odnose na utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, odnosno na pravičnost postupka koji je okončan osporenim rješenjem, što je zaštićeno standardima prava na pravično suđenje, Ustavni sud ističe da neće posebno razmatrati ove navode apelacije, s obzirom na to da je navode o pravičnom suđenju u okviru prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije već razmotrio.
14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr Miodrag Simović