Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3940/09 („Bagrem“ d.o.o. Jablanica)
Odluka donesena 15. 05. 2012.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3940/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 05. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. maja 2012. godine, u predmetu broj AP 3940/09, rješavajući apelaciju „Bagrema“ d.o.o. Jablanica, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Bagrema“ d.o.o. Jablanica podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Ps 902018 09 Rev od 10. septembra 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-PŽ-07-000 020 od 19. septembra 2008. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 07 58 Ps 902018 05 Ps od 6. oktobra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Bagrem“ d.o.o. Jablanica (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Esad Hrvačić, advokat iz Sarajeva, podnio je 15. decembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Ps 902018 09 Rev od 10. septembra 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-PŽ-07-000 020 od 19. septembra 2008. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 Ps 902018 05 Ps od 6. oktobra 2006. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 07 58 Ps 902018 05 Ps od 6. oktobra 2006. godine utvrđeno je da je apelant kao tuženi, na ime duga za izvedene radove po Ugovoru o građenju JAB-03/03 od 29. septembra 2003. godine, dužan platiti tužitelju „Babić“ d.o.o. Jablanica (u daljnjem tekstu: tužitelj) iznos od 34.246,69 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od 8. septembra 2006. godine kao dana presuđivanja pa do isplate, te isplatiti tužitelju iznos od 30.000,00 KM na ime duga po pozajmici, sa zakonskom zateznom kamatom od 19. januara 2005. godine kao dana podnošenja tužbe pa do isplate, uz naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 8.677,60 KM. Dio tužiteljevog tužbenog zahtjeva iznad dosuđenog iznosa je odbijen. Istom presudom tužitelj je obavezan, na ime duga, isplatiti apelantu iznos od 15.395,50 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 27. decembra 2005. godine kao dana podnošenja protutužbenog zahtjeva do isplate, te troškove parničnog postupka u iznosu od 6.130,00 KM . Dio apelantovog protutužbenog zahtjeva iznad dosuđenog iznosa je odbijen.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je nakon ocjene provedenih dokaza (uvidom u materijalne dokaze; dokumentaciju, saslušanjem stranaka u svojstvu parničnih stranaka, saslušanjem svjedoka, saslušanjem i uvidom u nalaze i mišljenje vještaka građevinske i finansijske struke, te uviđajem na licu mjesta), ocjenjujući svaki dokaz pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi, naveo da je nesporno među parničnim strankama da su zaključile Ugovor o građenju broj JAB-03/03 od 29. septembra 2003 godine, te da je predmetom tog ugovora ugovoreno izvođenje građevinskih radova na poslovnom objektu „Bagrem“ (restoran) sa vrstom i obimom radova specificiranim u investiciono-tehničkoj dokumentaciji objekta. Općinski sud je konstatirao da je iz nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke od 21. aprila 2006. godine vidljivo, a što nije ni sporno među parničnim strankama, da su prema ugovoru o građenju od 29. septembra 2003. godine, te ponudi od 5. septembra 2002. godine, koja je sastavni dio ugovora, parnične stranke ugovorile izvođenje radova na apelantovom poslovnom objektu (restoran „Bagrem“) za ukupnu cijenu od 177.207,50 KM. Iz istog nalaza i mišljenja vještaka je vidljivo, kako je to naveo Općinski sud, da je vještak izvršio obračun izvedenih radova, obračunao ih po jedinici količine, stvarno izvedenih radova, cijene za radove po ponudi a naknadne radove po prosječnim tržišnim cijenama, te da su ukupno izvedeni i urađeni radovi u vrijednosti od 211.454,19 KM. Dalje je navedeno da je sud posebno ocijenio da su parnične stranke sačinile i Okončanu situaciju od 1. jula 2004. godine, koja je ovjerena i koju su potpisale ovlaštene osobe naručitelja gradnje – apelanta, izvođača radova i nadzornog organa, u kojoj su utvrdili apelantovu obavezu po Okončanoj situaciji u visini od 83.555,65 KM. Kako je u toku postupka, na temelju iskaza zakonskih zastupnika u svojstvu parničnih stranaka, saslušanih svjedoka i nadzornog organa, utvrđeno da su parnične stranke usaglasile sve vrste radova, da su radovi stvarno izvedeni, to je sud ocijenio da je opravdan i osnovan tužiteljev tužbeni zahtjev za naknadu, kako je to i utvrđeno u nalazu vještaka građevinske struke u visini od 34.246,69 KM. Također, Općinski sud je utvrdio da je tužitelj apelantu isplatio iznos 30.000,00 KM zaključno sa 21. oktobrom 2003. godine, iznos od 23.000,00 KM sa 3. februarom 2004. godine, te iznos od 7.000,00 KM, što je potvrđeno i izdatkom tužitelja prema apelantu, koji su potpisale parnične stranke i ovjerile pečatima pravnih osoba, a isto je potvrđeno i nalazom vještaka finansijske struke od 22. marta 2006. godine, te iskazima saslušanih zakonskih zastupnika parničnih stranaka. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da je ovaj iznos i sud tretirao kao pozajmicu i obavezao apelanta-protutužitelja da isti iznos vrati tužitelju za zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe. U odnosu na protutužbeni zahtjev apelanta-protutužitelja, sud je našao da je on djelomično osnovan zato što je dokumentiran apelantovim računima o nabavci materijala koje je tužitelj ugradio u predmetni poslovni objekt, a u visini od 15.395,50 KM. Dalje je u obrazloženju navedeno da u toku postupka nije utvrđeno da su izvođač radova-tužitelj ili apelant kao investitor pismeno isticali bilo kakve pismene prigovore i primjedbe na kvalitet i količinu izvedenih radova, pa stoga, posebno ocjenjujući činjenicu da su kompletni radovi odobreni, građevne knjige i dnevnici potpisani, Okončana situacija potpisana od ovlaštenih osoba parničnih stranaka, te da je odobren i izvršen tehnički prijem objekta „Bagrem“ d.o.o. Jablanica, što potvrđuje Rješenje Općine Jablanica broj 10-25-411/04 od 11. augusta 2004. godine, sud je odlučio kao u dispozitivu ove presude temeljem odredbi čl. 15. i 17, člana 264. stav 3. i člana 265. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), a odluku o kamatama je donio temeljem odredbi člana 277. istog zakona. Odluku o troškovima sud je donio na osnovu odredbe člana 386. stav l, člana 387. i člana 396. stav l. Zakona o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP) i prema Advokatskoj tarifi.
4. Presudom Kantonalnog suda broj 007-0-PŽ-07-000 020 od 19. septembra 2008. godine apelantova žalba je odbijena kao neosnovana, a žalba tužitelja uvažena, te prvostepena presuda Općinskog suda od 6. oktobra 2006. godine preinačena i apelant obavezan da isplati tužitelju iznos od 83.555,65 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od 1. jula 2004. godine pa do isplate, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 6.717,49 KM. Apelantu kao protutužitelju je odbijen protutužbeni zahtjev da se tužitelj-protutuženi obaveže da mu naknadi iznos od 50.451,00 KM sa kamatama i troškovima postupka. Presudom je apelant obavezan da isplati tužitelju iznos od 724,80 KM na ime troškova drugostepenog postupka.
5. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da je među parničnim strankama nesporno da su zaključile Ugovor o građenju broj JAB - 03/03 od 29. septembra 2003. godine o izvođenju građevinskih radova na poslovnom objektu „Bagrem“ u Jablanici, ali da je među njima sporno o kakvom se ugovoru radi, te samim tim kakve je pravne posljedice mogao proizvesti; da li se radilo o ugovoru zaključenom sa klauzulom „ključ u ruke“, a što podrazumijeva da „ugovorena cijena obuhvata i vrijednost nepredviđenih radova i viškova radova...“ (član 640. stav 2. ZOO-a), ili se radilo o uobičajenom ugovoru o građenju koji je dopuštao povećanje ugovorene cijene za naknadne radove i viškove radova. S tim u vezi, Kantonalni sud je istakao da je jasno da predmetni ugovor nije zaključen sa klauzulom „ključ u ruke“ jer takve odredbe nema, a ni iz ostalih odredbi to ne proizlazi, te da iz stanja spisa na nesumnjiv način proizlazi da je tužitelj imao odobrenje apelanta kao naručioca da mijenja ugovorene radove, što proizlazi i iz zatečenog stanja sa lica mjesta i iz nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke, kao i potpisanih građevinskih knjiga i dnevnika (pismena saglasnost), pa stoga nisu ni povrijeđene odredbe člana 633. stav 1. ZOO-a. Dalje je navedeno da su, prema odredbi člana 12. ZOO-a, u zasnivanju obligacionih odnosa i ostvarivanju prava i obaveza iz tih odnosa, učesnici dužni da se pridržavaju načela savjesnosti i poštenja, a da prema odredbi člana 15. ZOO-a u zasnivanju dvostranih ugovora učesnici polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja, a po članu 17. ZOO-a, učesnici u obligacionom odnosu dužni su da izvrše svoju obavezu i odgovorni su za njeno ispunjenje. S tim u vezi, Kantonalni sud je zaključio da iz stanja spisa jasno proizlazi da je apelant prekršio ove odredbe, jer su svi njegovi prigovori na tužbu i protutužbu bili usmjereni na neispunjenje obaveze iz Ugovora. Naime, prema utvrđenju drugostepenog suda, nesporno je među parničnim strankama da su po okončanju radova sačinili Okončanu situaciju od 1. jula 2004. godine, koju su potpisali svi relevantni faktori i potvrdili pečatima i jedna i druga stranka, te Društvo za projektiranje, građevinarstvo i usluge PRIN Konjic i da je iz tih razloga treba i prihvatiti, imajući u vidu da je ona odražavala pravu volju stranaka, iako ju je apelant u toku cijelog postupka osporavao i isticao brojne prigovore (da je ona bila fiktivna i da je potpisana samo zbog toga da bi se moglo prezentirati BOR banci d.d. Sarajevo radi dobivanja kreditnih sredstava, da je građevinski dnevnik potpisalo lice koje on nijeimenovao za nadzorni organ, da naknadne radove apelant nije odobrio, niti je nadzorni organ, shodno zaključenom ugovoru, imao nadležnosti da odobrava naknadne radove, da je on izvršio pribavljanje određenog materijala i da to treba odbiti od duga tužitelja zbog čega je on podnio protutužbu itd.). Uostalom, kako je to naveo drugostepeni sud, ako bi se i prihvatila apelantova tvrdnja da je špekulirao radi dobivanja novčanih sredstava od BOR banke, onda on treba da snosi i posljedice tih špekulacija. Isto tako, ako je on sam, kako je izjavio na glavnoj raspravi, ovlastio Fuada Habibija da potpiše u cijelosti dnevnik rada i građevinske knjige kao nadzorni organ, onda se on saglasio sa svim onim što tamo piše i nema prava da prigovora, jer se nije ponašao sa pažnjom dobrog domaćina (član 18. stav 1. ZOO-a) i sam treba da snosi posljedice takvog ponašanja. Imajući u vidu odnos uzajamnih davanja iz već citiranog člana 15. ZOO-a, Kantonalni sud je zaključio da je jasno da apelant treba da plati adekvatnu vrijednost izvedenih radova, a to je upravo iznos od 83.555,65 KM, prema Okončanoj situaciji. Također, Kantonalni sud je istakao da činjenica da prvostepeni sud nije saslušao predložene svjedoke nije bitna, jer njihovo saslušanje ne bi bilo od utjecaja na drugačije rješenje ove pravne stvari.
6. Na kraju, Kantonalni sud je u obrazloženju naveo da je tužitelj opravdano podnio zahtjev za kamate od dana donošenja Okončane situacije, tj. od 1. jula 2004. godine, jer je od tog dana apelant imao saznanje koliki mu je dug prema tužitelju, pa je tada i pao u docnju (član 324. ZOO-a). Iz tih razloga, a u smislu odredbe člana 277. ZOO-a, drugostepeni sud je obavezao apelanta da tužitelju naknadi kamate od tog dana, a ne kako je to odlučio prvostepeni sud. S obzirom na to da je Kantonalni sud našao da su Okončanom situacijom od 1. jula 2004. godine parnične stranke regulirale sve svoje obaveze i da apelant nije dokazao nikakve pozajmice tužitelju, a što je jasno utvrdio i vještak finansijske struke, odlučeno je kao u dispozitivu presude, u smislu odredbe člana 229. stav 1. tačke 2. i 4. ZPP. Kako je tužitelj uspio u sporu, to je drugostepeni sud, u smislu odredbe člana 397. stav 1. ZPP, preinačio i odluku o troškovima na način što je tužitelju dosudio troškove koje je tražio, ali ne u traženoj visini. Budući da je tužitelj uspio sa žalbom, drugostepeni sud mu je po istom principu, a na ime sastava žalbe od
16. novembra 2006. godine, priznao ukupan iznos od 724,18 KM. Premda je tužitelj tražio veće iznose od dosuđenih, drugostepeni sud je odbio njegov zahtjev za troškove prvostepenog i drugostepenog postupka preko označenih iznosa. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu drugostepene presude.
7. Presudom Vrhovnog suda broj 58 0 Ps 902018 09 Rev od 10. septembra 2009. godine odbijena je kao neosnovana apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude Kantonalnog suda od 19. septembra 2009. godine.
8. U obrazloženju je revizijski sud naveo da je drugostepeni sud pravilno ocijenio i obrazložio svoje odluke o kakvom se ugovoru radi i pravilno primjenjujući odredbe člana 99. i čl. 630-648. ZOO-a, ocjenjujući nalaz vještaka Nenada Krčuma prema kojem su, osim ugovorenih radova koji su iznosili 177.207,50 KM, stvarno izvedeni daljnji radovi do ukupne protuvrijednosti od 211.454,19 KM. Dalje je navedeno da je drugostepeni sud pravilno ocijenio da je tužitelj za ove radove imao odobrenje apelanta kao naručioca da mijenja ugovorene radove, te da su stranke po okončanju radova sačinile Okončanu situaciju od 1. jula 2004. godine, koju su potpisali svi relevantni faktori i potvrdili pečatima obje strane, te Društva za projektiranje, građevinarstvo i usluge PRIN Konjic. Neosnovani su, prema mišljenju Vrhovnog suda, apelantovi revizijski prigovori dati na Okončanu situaciju u smislu da je ona bila fiktivna, da je građevni dnevnik potpisalo lice koje nije imenovao nadzorni organ, da on nije odobrio naknadne radove, da je tuženi izvršio pribavljanje određenog materijala i da to treba odbiti od duga tužitelja, zbog čega je on podnio protutužbu, a na što je pravilno odgovorio drugostepeni sud. Također, neosnovan je apelantov prigovor revizije da je sud u hitnom roku donio pogrešnu presudu pogrešnom primjenom odredbe člana 229. ZPP, te da na taj način osujećuje protuizvršenje, odnosno vraćanje tog iznosa u izvršnom postupku, pa da bi trebao u novom postupku ovaj predmet rješavati Kantonalni sud u Sarajevu. Naprotiv, drugostepeni sud je, prema mišljenju revizijskog suda, pravilno primijenio odredbu člana 229. stav 1. tačka 2. ZPP, kojom je propisano da sud može preinačiti presudu ako je na sjednici vijeća drugačijom ocjenom isprava kao dokaza već izvedenih pred prvostepenim sudom utvrdio drugačije činjenično stanje nego ono u prvostepenoj presudi. Vrhovni sud je istakao da pravilno drugostepeni sud smatra da Okončana situacija datira od 1. jula 2004. godine, a što je najvažnije, ovaj dokaz je izveden pred prvostepenim sudom, pa je drugostepeni sud pravilnom primjenom materijalnog prava i odredaba parničnog postupka u sjednici vijeća drugačijom ocjenom ovog dokaza utvrdio drugačije činjenično stanje, i po ocjeni ovog suda, zadovoljavanjem i procesne pretpostavke iz člana 229. stav 1. tačka 2. ZPP donio pravilnu i zakonitu odluku, dajući pravilno i potpuno obrazloženje o svim apelantovim žalbenim prigovorima, koji su ujedno i revizijski progovori. Također, neosnovan je apelantov revizijski prigovor da sud nije ocijenio njegove dokaze, zbog čega je odbio protutužbeni zahtjev. Drugostepeni sud je, prema mišljenju Vrhovnog suda, već po takvom žalbenom prigovoru pravilno ocijenio da upravo zbog toga što su stranke Okončanom situacijom regulirale sve svoje obaveze, a što apelant nije dokazao nikakve pozajmice tužitelju, pa je pravilno odbijen apelantov protutužbeni zahtjev. Neosnovan je, također, apelantov revizijski prigovor da sud nije saslušao njegove predložene svjedoke, što je bilo neophodno, jer je, prema mišljenju Vrhovnog suda, drugostepeni sud pravilno ocijenio da ovo saslušanje nije bilo bitno, navodeći da nije moglo utjecati na drugačije rješenje ove pravne stvari. Kako ne stoje razlozi zbog kojih je apelantova revizija izjavljena, a nema ni povrede odredaba materijalnog prava i odredaba parničnog postupka na koje sud pazi po službenoj dužnosti (član 241. ZPP), odlučeno je kao u dispozitivu revizijske presude primjenom odredbe člana 248. ZPP.
9. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo da ne bude diskriminiran iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, zbog načina na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo u konkretnom slučaju. Povreda navedenih prava se, prema apelantovim navodima, ogleda u činjenici da su sudovi u osporenim odlukama ocijenili valjanost dokaza koji nisu ni izvedeni, prihvatajući Okončanu situaciju od 1. jula 2004. godine kao izvršnu ispravu koja se ne može pobijati. Također, apelant je naveo da je evidentna bitna povreda postupka zbog činjenice da, iako je prvostepeni sud dopustio izvođenje saslušanjem svjedoka, isti sud na glavnoj raspravi nije dopustio izvođenje tog dokaza. Dalje je apelant istakao da Kantonalni sud u osporenoj drugostepenoj presudi „ni u jednoj rečenici ne ističe zbog čega je odbio apelantov protutužbeni zahtjev, koji je prvostepeni sud djelimično usvojio“. U odnosu na presudu Vrhovnog suda, apelant je konstatirao da je ona samo potvrdila drugostepenu presudu i da je na taj način Vrhovni sud ignorirao i slijepo prihvatio stav drugostepenog sud“. Slijedom navedenog, apelant je predložio Ustavnom sudu da osporene odluke ukine i predmet vrati na ponovni postupak.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
13. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Naime, procjenu navoda iznesenih u apelaciji koji se odnose na utvrđeno činjenično stanje, primjenu materijalnih propisa i procjenu pojedinih dokaza, apelant je iznosio u postupku pred redovnim sudovima (Općinskim i Kantonalnim sudom) i u postupku pred Vrhovnim sudom po vanrednom pravnom lijeku, i sudovi su povodom tih navoda detaljno izvršili procjenu činjenica i dokaza i na osnovu te procjene primijenili materijalno pravo. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
14. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi sa kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova u parničnom postupku. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom u parničnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da je i ovaj dio apelacije očigledno (prima facie) neosnovan.
15. Apelant, također, navodi da mu je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminiran ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. S obzirom na to da apelant osim paušalnog navoda o povredi ovog prava nije ponudio bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminiran, Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovanim.
16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović