Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3965/09 (N. S.)

Odluka donesena 15. 05. 2012.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3965/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 05. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. maja 2012. godine, u predmetu broj AP 3965/09, rješavajući apelaciju Nahmijasa Sarića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nahmijasa Sarića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-09-000834 od 20. augusta 2009. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj 043-0-P-06-001212 od 4. oktobra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Nahmijas Sarić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Nedžad Babić, advokat iz Zenice, podnio je 15. decembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-09-000834 od 20. augusta 2009. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 043-0-P-06-001212 od 4. oktobra 2007. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 043-0-P-06-001212 od 4. oktobra 2007. godine obavezan je apelant da Agenciji za privatizaciju Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: tužitelj) vrati iznos od 77.000,00 KM sa zateznim kamatama od 21. septembra 2006. godine do dana izvršenja, te da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.000,00 KM.

3. U obrazloženju presude je, između ostalog, navedeno da je sud nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da je na osnovu Presude Općinskog suda broj P-1439/02 od 30. maja 2005. godine, koja je djelimično preinačena Presudom Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-06-000519 od 20. juna 2006. godine, proveden izvršni postupak pod brojem broj I-1164/06 u kojem je apelantu kao tražitelju izvršenja tužitelj kao izvršenik 15. septembra i 21. septembra 2006. godine na ime naknade štete isplatio ukupan iznos od 131.283,54 KM, u kojem iznosu je sadržan iznos od 77.000,00 KM koji predstavlja kupoprodajnu cijenu koju je apelant platio tužitelju po osnovu Ugovora o kupoprodaji predmeta tendera T-11-11, broj 20-03-2056/00 od 13. septembra 2000. godine (u daljnjem tekstu: Ugovor o kupoprodaji). Također, utvrđeno je da je na osnovu Rješenja o izvršenju broj I-4/05 od 22. maja 2005. godine izvršena pljenidba novčanog iznosa od 77.000,00 KM koja se nalazila na tužiteljevom depozitnom računu, otvorenom u UPI banci d.d. Sarajevo, Filijala Zenica (u daljnjem tekstu: UPI banka), u korist UPI banke, radi namirenja potraživanja banke prema apelantu po osnovu neizmirenih kreditnih obaveza. Općinski sud je naveo da deponirana novčana sredstva u iznosu od 77.000,00 KM na računu UPI banke predstavljaju apelantova novčana sredstva, koja je apelant uplatio na ime kupoprodajne cijene po Ugovoru o kupoprodaji i koja su bila dostupna apelantu od 18. marta 2002. godine, odnosno od dana prijema obavijesti tužitelja o dostupnosti sredstava.

4. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je među parničnim strankama nesporno da je novčani iznos od 77.000,00 KM, koji predstavlja kupoprodajnu cijenu koju je apelant platio tužitelju po osnovu Ugovora o kupoprodaji, isplaćen apelantu u postupku izvršenja, kao i činjenica da je u korist UPI banke sa tužiteljevog depozitnog računa, u postupku sudskog izvršenja, izvršena pljenidba iznosa od 77.000,00 KM, koji je predstavljao kupoprodajnu cijenu po Ugovoru o kupoprodaji, a koji je apelant uplatio radi namirenja obaveze iz osnova zaključenog ugovora o kreditu.

5. Općinski sud je naveo da je među parničnim strankama sporan pravni osnov tužbenog zahtjeva. Općinski sud se pozvao na odredbu člana 210. st. 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94, te «Službene novine FBiH» broj 29/03; u daljnjem tekstu: ZOO), kojom je propisano da kad je neki dio imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu nekog drugog lica, a taj prijelaz nema svoj osnov u nekom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a kad to nije moguće, da naknadi vrijednost postignutih koristi, te na odredbu člana 212. ZOO-a, kojom je propisano da ko je isti dug platio dva puta, pa makar jednom po osnovu izvršne isprave, ima pravo tražiti vraćanje po općim pravilima o sticanju bez osnova. S obzirom na navedeno, sud je istakao da je među parničnim strankama nesporno da je tužitelj isplatio apelantu iznos od 77.000,00 KM u postupku sudskog izvršenja, koji predstavlja iznos kupoprodajne cijene po osnovu Ugovora o kupoprodaji, a zatim da je u apelantovu korist sa tužiteljevog depozitnog računa radi izmirenja apelantove obaveze po osnovu zaključenog ugovora o kreditu prema UPI banci izvršena pljenidba također iznosa od 77.000,00 KM, koji je bio deponirani iznos kupoprodajne cijene predmeta tendera. Dakle, u apelantovu korist je dva puta izvršen prijenos novčanog iznosa od po 77.000,00 KM, koji predstavlja kupoprodajnu cijenu predmeta tendera, čime je apelant bez osnova ostvario korist u visini od 77.000,00 KM, pa je, stoga, po ocjeni Općinskog suda, osnovan tužiteljev tužbeni zahtjev. Sud je naveo da je apelantu drugi put iznos od 77.000,00 KM tužitelj isplatio na temelju izvršne isprave, što temeljem citirane odredbe 212. ZOO-a tužitelju daje osnov da ovaj iznos i potražuje, pa je sud primjenom citirane odredbe člana 210. ZOO-a obavezao apelanta da tužitelju vrati neosnovano stečeni novčani iznos od 77.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Odluku o kamatama Općinski sud je zasnovao na odredbama člana 277. ZOO-a počevši od 21. septembra 2006. godine kao dana kada je apelantu izvršena isplata sredstava na temelju Rješenja o izvršenju broj I.1164/06 od 8. septembra 2006. godine.

6. Rješavajući o apelantovoj žalbi, Kantonalni sud je donio Presudu broj 004-0-Gž-07-002 324 od 29. januara 2009. godine kojom je žalbu uvažio i prvostepenu presudu preinačio na način da je odbio tužiteljev tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 77.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 21. septembra 2006. godine. Istom presudom je obavezan tužitelj da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 750,00 KM. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je Općinski sud na osnovu potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, koje među parničnim strankama nije ni sporno, izrazio pravni stav da je iznos od 77.000,00 KM apelantu drugi put isplaćen na temelju izvršne isprave, što tužitelju, po odredbi člana 212. ZOO-a, daje osnov da potražuje taj iznos, te mu je primjenom odredbe člana 210. ZOO-a ovaj iznos i dosudio, ocjenjujući da ga je apelant stekao bez osnova. Međutim, Kantonalni sud smatra da se novčani iznos isplaćen u sudskom izvršnom postupku ne smatra stečenim bez osnova, pa se kao takav ne može potraživati po tom osnovu. Naime, Kantonalni sud smatra da u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke za primjenu odredbi člana 210. stav 1. ZOO-a, s obzirom na to da je apelant 21. septembra 2006. godine u izvršnom postupku broj I-1164/06 naplatio svoje potraživanje prema tužitelju na osnovu izvršne isprave koja nikada naknadno nije ukinuta. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud smatra da tužitelj nema osnova da potražuje ono što je apelant ostvario na osnovu izvršenja jer bi se u protivnom negiralo djelovanje pravosnažne sudske odluke, a sud nije ovlašten ispitivati pravilnost izvršne isprave temeljem koje je apelantu bilo dopušteno namirenje novčanog potraživanja u iznosu od 131.283,54 KM u kojem je sadržano spornih 77.000,00 KM. Kantonalni sud je, također, naveo da bi se raspravljanjem o zahtjevu zbog neosnovanog obogaćenja na osnovu izvršne sudske odluke ponovo raspravljalo o stvari koja je pravosnažno presuđena, a to nije dopušteno.

7. Kantonalni sud je citirao odredbu člana 212. ZOO-a, na koju se pozvao i prvostepeni sud, te istakao da, ukoliko je dva puta plaćen isti dug, ali jednom dobrovoljno, a drugi put putem prinudnog izvršenja, tužitelj bi mogao zahtijevati samo povrat prvog iznosa po osnovu apelantovog neosnovanog obogaćenja, što znači iznosa kojeg je tužitelj nudio apelantu sa svog računa, a ne utuženog iznosa. Kantonalni sud je, također, naveo da ni prvi iznos nije plaćen dobrovoljno, jer je on također bio predmet pljenidbe u postupku izvršenja UPI banke prema apelantu, koji iznos nikada i nije dobrovoljno htio primiti. Kantonalni sud je ocijenio da je tužitelju ostajala mogućnost da ovu činjenicu ističe u postupku koji je prethodio donošenju pravosnažne presude, koja je izvršena isplatom spornog iznosa apelantu, pa da eventualno u toj parnici smanji apelantovo potraživanje. Imajući u vidu da sud pazi po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava, ali je u primjeni prava vezan za činjenične navode stranaka i dokaze izvedene za te činjenične navode, a budući da je tužitelj potraživao iznos isplaćen po osnovu izvršenja 21. septembra 2006. godine, od kada zahtijeva i zateznu kamatu, te dokazivao činjenice za tu isplatu, to se zahtjev ima raspraviti po odredbi člana 210. ZOO-a, prema kojoj zahtjev nije osnovan. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je zaključio da je na utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud nepravilno primijenio materijalno pravo kada je usvojio tužiteljev tužbeni zahtjev i obavezao apelanta na isplatu utuženog iznosa sa sporednim potraživanjima, zbog čega je primjenom odredbe člana 229. stav 4. Zakona o parničnom postupku žalbu uvažio i prvostepenu presudu preinačio na način da je tužbeni zahtjev u cijelosti odbio.

8. Odlučujući o reviziji koju je izjavio tužitelj, Vrhovni sud je donio Presudu broj 070-0-Rev-09-

000834 od 20. augusta 2009. godine kojom je reviziju usvojio, drugostepenu presudu preinačio, žalbu tuženog odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je revizija osnovana. Obrazlažući presudu, Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi utvrdili, što je bilo i nesporno među parničnim strankama, da je tužitelj isti dug, iznos uplaćenog gotovinskog dijela kupoprodajne cijene od 77.000,00 KM, po Ugovoru o kupoprodaji vratio apelantu dva puta. Vrhovni sud je naglasio da je drugi put dug vraćen u izvršnom postupku vođenom pod brojem I-

1164/06 od 21. septembra 2006. godine kada je izvršena pravosnažna Presuda Općinskog suda broj P-

1439/02 od 30. maja 2005. godine (djelimično preinačena Presudom Kantonalnog suda broj 004-0-

Gž-06-000519 od 20. juna 2006. godine). Dalje, Vrhovni sud je istakao da je pravilno drugostepeni sud tumačio odredbu člana 212. ZOO-a kada je konstatirao da se u slučaju dvostruke isplate duga ne smatra stečenim bez osnova iznos koji je naplaćen po osnovu izvršne isprave u sudskom izvršnom postupku, kao i kada ocijeni da tužitelj ne može tražiti povrat iznosa prinudno naplaćenog u postupku izvršenja sudske odluke (broj I-1164/06), te da bi se raspravljanjem o zahtjevu zbog neosnovanog obogaćenja na osnovu izvršne sudske odluke ponovo raspravljala stvar o kojoj je već pravosnažno presuđeno, a to nije dopušteno.

9. Međutim, Vrhovni sud smatra da je pogrešna konstatacija drugostepenog suda da je tužbenim zahtjevom za povrat dva puta plaćenog duga tužitelj tražio upravo povrat iznosa naplaćenog putem prinudnog izvršenja pravosnažne sudske odluke, pri tome zanemarivši činjenicu da je u prvostepenom postupku utvrđeno da je tužitelj, prije donošenja prvostepene presude koja je prinudno izvršena, nudio apelantu povrat uplaćenog novčanog iznosa od 77.000,00 KM, te da su ta sredstva bila na raspolaganju apelantu na tužiteljevom depozitnom računu u UPI banci o čemu je apelant bio upoznat. Vrhovni sud je naveo da se radilo o novčanim sredstvima kojima je mogao raspolagati apelant, što potvrđuje i činjenica da je pljenidbom tih sredstava provedeno prinudno izvršenje pravomoćne Presude Općinskog suda broj P-874/03 od 2. aprila 2004. godine (tražitelja izvršenja UPI banke protiv apelanta radi isplate iznosa od 82.095,64 KM duga za kredit kojim je apelant osigurao sredstva za isplatu kupoprodajne cijene po Ugovoru o kupoprodaji od 13. septembra 2000. godine). Vrhovni sud je zaključio da, s obzirom na to da su deponirana novčana sredstva u iznosu od 77.000,00 KM na računu UPI banke bila dostupna apelantu od 18. marta 2002. godine, da je tim sredstvima prinudno naplaćen apelantov dug prema banci, slijedi da se radi o apelantovim sredstvima koja mu je tužitelj vratio dobrovoljno, pa je samim tim to prvo plaćanje postalo neosnovano, iako je dug u to vrijeme postojao, jer je dug kasnije plaćen na osnovu izvršne isprave (pravosnažne sudske odluke). Vrhovni sud je naveo da je pravni osnov za prvo plaćanje, koje je bilo dobrovoljno i osnovano, zbog kasnije prinudne naplate otpao pa je stoga osnovan tužiteljev zahtjev za povrat prvog iznosa po osnovu apelantovog neosnovanog obogaćenja, što znači u banci deponiranog iznosa, a ne utuženog iznosa koji je naplaćen u sudskom izvršnom postupku.

10. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant je naveo hronologiju predmetnog postupka pred redovnim sudovima i razloge zbog kojih je, po njegovom mišljenju, tužiteljev tužbeni zahtjev neosnovan. U suštini, apelant smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. Naime, apelant ističe da su sudovi pogrešno zaključili da se radi o dvostrukoj isplati, odnosno da je u njegovu korist dva puta izvršen prijenos novčanog iznosa od 77.000,00 KM.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

13. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje i o povredi prava na imovinu, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

14. Razmatrajući apelantove navode koji se, u suštini, odnose na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u osporenim odlukama dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava (čl. 210. i 212. ZOO-a), a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

15. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi sa kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova u parničnom postupku (žalbe), kao i da je imao i koristio mogućnost da odgovori na tužiteljevu reviziju. Činjenica da je u konačnici usvojena tužiteljeva revizija i da je apelant obavezan da tužitelju vrati navedeni iznos ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da je i ovaj dio apelacije očigledno (prima facie) neosnovan.

16. Apelant je naveo da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminiran, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. S obzirom na to da apelant osim paušalnog navoda o povredi ovog prava nije ponudio bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminiran, Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju također očigledno (prima facie) neosnovanim.

17. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3965/09 (N. S.) | Sudska praksa | Aktio