Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4022/09 (I.Dž.)

Odluka donesena 15. 05. 2012.

Nema povrede
Član 2. Protokola 4 uz EK i član II/3.m) Ustava BiH (Sloboda kretanja)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prekršaj
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4022/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 05. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, suci Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. svibnja 2012. godine, u predmetu broj AP 4022/09, rješavajući apelaciju I. DŽ., na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. alineja

1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64 /08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija I. DŽ. podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 008-0-Pžp-09-000 076 od 10. studenoga 2009. godine i Rješenja Općinskog suda u Ljubuškom broj 063-0-Pr-08-000 281 od 23. lipnja 2009. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. I. DŽ. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vitine podnio je 18. prosinca 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 008-0-Pžp-09-000 076 od 10. studenoga 2009. godine i Rješenja Općinskog suda u Ljubuškom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 063-0-Pr-08-000 281 od 23. lipnja 2009. godine. Apelant je podneskom od 13. ožujka 2012. godine dopunio apelaciju.

2. Rješenjem Općinskog suda broj 063-0-Pr-08-000 281 od 23. lipnja 2009. godine apelant je proglašen odgovornim što je 30. svibnja 2008. godine, oko 9,00 sati u mjestu Ljubuškom, upravljajući teretnim automobilom marke «Mercedes», na način pobliže opisan u izreci presude, izazvao prometnu nezgodu, čime je počinio prekršaj iz odredbe članka 36. stavak 1. Zakona o osnovama sigurnosti prometa na cesti («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 6/06, 75/06 i 44/07; u daljnjem tekstu: Zakon o sigurnosti prometa), pa je, shodno navedenom, apelant kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 130,00 (sto trideset) KM. Izrekom istog rješenja je precizirano da se novčana kazna treba isplatiti u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti rješenja, a ako apelant u određenom roku ne isplati novčanu kaznu, kazna će biti izvršena, sukladno odredbama čl. 79-82. Zakona o prekršajima Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije BiH» broj 31/06; u daljnjem tekstu: Zakon o prekršajima), a na temelju odredbe članka 236. stavak 2, a u vezi sa stavkom 1. točka 4. Zakona o sigurnosti prometa apelantu je određen i jedan kazneni bod, uz obvezu naknade troškova prekršajnog postupka.

3. U obrazloženju je navedeno da je MUP, Odjel prometne policije, podnio zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka protiv apelanta, zbog prekršaja iz odredbe članka 36. stavak 1. Zakona o sigurnosti prometa. Na usmenom javnom pretresu apelant je u svoju obranu izjavio da je išao iz smjera kružnog toka sa namjerom da skrene lijevo u ul. K. Zvonimira i nakon što se uvjerio da iza njega na lijevoj traci nema vozila, dao je žmigavac i otpočeo radnju skretanja. U svom iskazu apelant je još dodao da je došavši na raskrsnicu začuo škripu i jak udarac sa bočne strane vozila, tako da je apelantovo vozilo odbačeno desno za otprilike jedan metar, dodavši da je lijevi pokazivač smjera dao na udaljenosti od oko 20 metara, dok je preglednost ulice u pravcu kružnog toka nekih 100 metara i da, i pored toga što je promatrao prometnu traku iza, nije uočio vozilo.

4. Općinski sud je u dokaznom postupku pročitao Izvješće o izvršenom prekršaju Odjela PP Ljubuški od 18. lipnja 2008. godine, te je izvršio uvid u fotodokumentaciju sačinjenu u Odjelu PP Ljubuški. Kako je u obrazloženju istaknuto, iz provedenih dokaza je vidljivo da je do prometne nezgode došlo u ul. K. Zvonimira, na raskrsnici sa ul. K. Trpimira, te da je tom prilikom na lijevoj polovici kolnika došlo do sudara lijeve bočne, više prednje strane vozila kojim je upravljao apelant i prednjeg desnog dijela vozila kojim je upravljao J. Z., da je na vozilima nastupila manja materijalna šteta, da je ul. K. Zvonimira široka 7,00 m i da se u tom dijelu pruža u pravcu, te da nije podijeljena na lijevu i desnu kolničku traku.

5. Ocjenjujući provedene dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, Općinski sud je utvrdio da je apelant počinio prekršaj koji mu je stavljen na teret, dok radnja koja je apelantu stavljena na teret ima sva obilježja bića prekršaja iz odredbe članka 36. stavak 1. Zakona o sigurnosti prometa. Općinski sud je istakao da je tijekom prekršajnog postupka, na temelju iskaza apelanta i drugih provedenih dokaza, došao do nesumnjivog utvrđenja da je apelant dao lijevi pokazivač smjera na udaljenosti od oko 20 metara prije vršenja radnje skretanja ulijevo, da je otpočeo radnju skretanja ulijevo, da je došlo do sudara lijeve, više bočne prednje strane apelantovog vozila i prednjeg desnog dijela vozila kojim je upravljao J. Z., da se sudar dogodio na lijevoj polovici kolnika, te da je uslijed sudara na vozilima pričinjena manja materijalna šteta.

6. Općinski sud je apelantovu obranu da je promatrao prometnu situaciju iza sebe prije nego je dao pokazivač smjera za skretanje ulijevo i prije nego je otpočeo radnju skretanja ocijenio neprihvatljivom, nelogičnom i sračunatom na izbjegavanje osobne odgovornosti, jer, po ocjeni tog suda, s obzirom na preglednost ulice koja je u tom dijelu oko 100 metara, što je i sam apelant u svom iskazu i naveo, da je apelant promatrao prometnu situaciju iza vozila kojim je upravljao mogao je uočiti vozilo «Nissan» koje ga je pretjecalo, osim ako se to vozilo nije nalazilo u mrtvom uglu, što se u konkretnom slučaju nije dogodilo. Općinski sud je u vezi s tim pojasnio da se vozilo «Nissan» nalazilo u mrtvom uglu, u tom slučaju ne bi došlo do oštećenja prednjeg dijela «Nissana» već njegove desne bočne strane, jer bi se nalazilo na lijevoj polovici kolnika, bliže vozilu kojim je upravljao apelant. Osim toga, Općinski sud nije prihvatio apelantovu obranu da je od jačine sudara njegovo vozilo odbačeno otprilike jedan metar ocijenivši je nelogičnom i neprihvatljivom, jer je njegova obrana oborena drugim provedenim dokazima na koje u tom dijelu apelant nije imao nikakvih primjedbi iz kojih je više nego jasno proizašlo da iza prednjeg dijela vozila kojim je upravljao apelant na kolniku nije ostao trag od guranja, jer prema ocjeni suda, da je došlo do odbacivanja apelantovog vozila na kolniku bi na navedenoj daljini sigurno ostao trag, a posljedice takvog sudara bi sigurno bile znatno veće.

7. Na temelju provedenih dokaza, Općinski sud je zaključio da je apelant prouzrokovao prometnu nezgodu jer je poduzeo radnju skretanja ulijevo, a da se prethodno nije uvjerio da to može učiniti bez opasnosti po druge sudionike u prometu, što je bio dužan učiniti, jer je bio u mogućnosti, s obzirom na to da se na tom dijelu cesta pruža u pravcu, jer samo davanje lijevog pokazivača smjera, bez promatranja lijeve polovice kolnika, odnosno prometne situacije iza, nije dovoljno kao sigurnosna mjera. U vezi sa navedenim u obrazloženju je još istaknuto da je drugi sudionik prometne nezgode već bio u fazi pretjecanja, što je očito, s obzirom na mjesto sudara vozila i mjesta na vozilima na kojima je do sudara došlo. Općinski sud je još pojasnio da je iz svih provedenih dokaza vidljivo da je drugi sudionik u prometnoj nezgodi bježao ulijevo izbjegavajući sudar, a da drugi sudionik nije bio u fazi pretjecanja i da je bio na lijevoj polovici kolnika, po ocjeni tog suda, on bi, nakon što bi uočio radnju skretanja apelanta ulijevo, instinktivno bježao u desnu stranu od prijeteće opasnosti.

8. Općinski sud je pri odmjeravanju novčane kazne ocijenio težinu počinjenog prekršaja, dok je od olakšavajućih okolnosti taj sud ocijenio apelantove materijalne i obiteljske prilike, odnosno da je apelant lošeg imovnog stanja, da je otac troje djece, kao i njegovo dosadašnje nekažnjavanje, smatrajući da će se izrečenom novčanom kaznom ostvariti svrha kažnjavanja, a na temelju odredbe članka 236. stavak 2, u vezi sa odredbom članka 1. točka 4. Zakona o sigurnosti prometa, apelantu je određen i jedan kazneni bod jer je on propisan kao obvezan za počinjeni prekršaj.

9. Odlučujući o apelantovoj žalbi podnesenoj protiv prvostupanjskog rješenja, Kantonalni sud je Rješenjem broj 008-0-Pžp-09-000 076 od 10. studenoga 2009. godine odbio žalbu kao neutemeljenu i potvrdio pobijano prvostupanjsko rješenje. U obrazloženju je navedeno da je apelant pobio prvostupanjsko rješenje zbog bitne povrede prekršajnog postupka, povrede materijalnog propisa o prekršajima, te odluke o sankciji i troškovima prekršajnog postupka. Kantonalni sud je naveo da je apelant u navodima žalbe istakao da se pobijano rješenje temelji na pretpostavkama i mišljenjima, da je sud pogrešno zaključio da nije promatrao prometnu situaciju iza sebe, odnosno da nije promatrao lijevu kolničku traku, da se odluka suda ne može temelji na pretpostavkama, već na čvrstim dokazima, da je sud neutemeljeno odbacio apelantovu izjavu da je vozilo kojim je upravljao odbačeno jedan metar, da je sud trebao imati na umu da je teret dokazivanja na ovlaštenom organu, te da, prema apelantovoj ocjeni, ovlašteni organ nije dokazao da je počinio prekršaj koji mu je stavljen na teret.

10. Kantonalni sud je naveo da je, ocjenjujući pobijano rješenje u granicama žalbenih navoda, zaključio da je to rješenje pravilno i zakonito, a žalba neosnovana. U obrazloženju je navedeno da je iz prvostupanjskog spisa vidljivo da je Općinski sud svoju odluku donio temeljem provedenih dokaza i to izvještaja o izvršenom prekršaju s prometnom nezgodom, uvida u fotodokumentaciju, apelantovog iskaza, te temeljem zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka. Osvrćući se na žalbene navode, Kantonalni sud je istakao da su neutemeljeni apelantovi navodi da podnositelj zahtjeva nije dokazao da je apelant počinio navedeni prekršaj, te da je morao na navedene okolnosti predložiti i prometno vještačenje. Prema ocjeni Kantonalnog suda, apelant je bio na usmenom pretresu pred prvostupanjskim sudom i imao je mogućnost negirati učinjeni prekršaj koji mu se stavlja na teret, te predložiti provođenje prometnog vještačenja, kao i rekonstrukciju na licu mjesta, što nije učinio.

11. Kantonalni sud je istakao da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je apelant počinio prekršaj koji mu se stavlja na teret, jer je iz svih provedenih dokaza i taj sud došao do zaključka da je apelant dao pokazivač smjera na udaljenosti oko 20 metara prije vršenja radnje skretanja ulijevo, da je otpočeo radnju skretanja, da je došlo do sudara više prednje strane vozila kojim je upravljao i prednjeg desnog dijela vozila kojim je upravljao J. Z., te da se sudar vozila dogodio na lijevoj polovici kolnika. Kantonalni sud je naveo da je iz stanja spisa vidljivo, s obzirom na preglednost ulice (i po apelantovoj izjavi oko 100 metara), da je apelant u takvim okolnostima promatrao prometnu situaciju iza vozila kojim je upravljao, morao bi uočiti vozilo «Nissan», a isto tako, da je promatrao prometnu situaciju i neposredno prije poduzimanja radnje skretanja, mogao je uočiti vozilo koje ga je u tom trenutku pretjecalo. Kantonalni sud je pojasnio da to ne bi bilo moguće jedino da se vozilo «Nissan» nalazilo u mrtvom uglu, a što nije bio slučaj, jer da se vozilo «Nissan» nalazilo u mrtvom uglu, tada ne bi moglo doći do oštećenja prednjeg desnog dijela «Nissana», već njegove desne bočne strane, jer bi se vozilo tada nalazilo na lijevoj polovici kolnika, a bliže vozilu kojim je upravljao apelant, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud.

12. Prema mišljenju Kantonalnog suda, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je apelantova obrana da je od jačine sudara njegovo vozilo odbačeno oko jedan metar nelogična i neprihvatljiva zato što je takva obrana oborena drugim provedenim dokazima, kao što su podaci iz izvješća o izvršenom prekršaju s prometnom nezgodom i fotodokumentacijom. Naime, kako je u obrazloženju navedeno, iz provedenih dokaza je očito da iza prednjeg dijela vozila kojim je upravljao apelant nije ostao nikakav trag guranja, jer bi u slučaju odbacivanja, odnosno guranja vozila, na kolniku zasigurno ostao trag, a i same posljedice sudara bi u tom slučaju bile mnogo veće.

13. U vezi sa izrečenom kaznom, Kantonalni sud je istakao da je ona adekvatna, budući da je prvostupanjski sud, odmjeravajući navedenu novčanu kaznu, ocijenio težinu počinjenog prekršaja imajući u vidu olakšavajuće okolnosti jer i po ocjeni tog suda izrečenom novčanom kaznom će se ostvariti svrha kažnjavanja koja je propisana zakonom, a prema ocjeni tog suda prvostupanjski sud je pravilno primijenio i odredbu članka 236. stavak 2, u vezi sa stavkom 1. točka 4. Zakona o sigurnosti prometa kada je apelantu odredio i kazneni bod zato što je on propisan kao obvezan za počinjeni prekršaj.

14. Apelant smatra da su mu pobijanim rješenjima povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, kao i pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz članka II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 2. Protokola broj 4 uz Europsku konvenciju. Apelant ukazuje da su pobijana rješenja zasnovana na pretpostavkama, instinktu i mišljenju, a ne na čvrstim materijalnim dokazima, te da je teret dokazivanja bio na nadležnom organu. Apelant smatra da drugostupanjsko rješenje ne zadovoljava standard prava na pravično suđenje. Ovakvim postupanjem Kantonalnog suda povrijeđeno je i apelantovo pravo na imovinu, budući da je obvezan snositi troškove postupka i plaćanje kazne, a pored toga ugrožena mu je i sloboda kretanja jer je apelant neutemeljeno kažnjen i sa kaznenim bodom koji povlači za sobom, uz odgovarajuće uvjete, i oduzimanje vozačke dozvole, zbog čega mu je ugrožena sloboda kretanja. Apelant je još dodao da je sumnju u pogledu činjenica trebalo riješiti na način koji je povoljniji za okrivljenog, jer ako postoji sumnja u odnosu na činjenice, one se ne mogu uzeti kao utvrđene. Apelant je naglasio i to da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje ističući da svako miješanje u pravo prema drugom mora biti predviđeno zakonom i služiti legitimnom cilju, te da se nositelji prava se ne smiju podvrgavati «proizvoljnom tretmanu» te se, u tom kontekstu, pozvao na presude Europskog suda za ljudska prava Sunday Times protiv Velike Britanije od 26. travnja 1979. godine, te Malone protiv Velike Britanije od 2. kolovoza 1984. godine.

15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni će sud odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku ustvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

16. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

17. Apelant smatra da mu je pobijanim rješenjima, između ostalog, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, pa se u vezi s tim, kao prvo, nameće pitanje primjenjivosti članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno je li riječ o «kaznenoj» optužbi protiv apelanta.

18. Ocjena je li neka optužba «kaznena» u smislu značenja iz članka 6. Europske konvencije daje se na temelju kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne (vidi Europski sud za ljudska prava, Engel i dr. protiv Nizozemske, presuda od 8. lipnja 1976. godine). Ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterija: obujam prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni.

19. Apelant je proglašen odgovornim i kažnjen zbog djela koje je klasificirano kao prekršaj prema Zakonu o sigurnosti prometa. To znači da optužba nije klasificirana kao kaznena. Međutim, to nije odlučujuće da bi se primijenile garancije iz članka 6. Europske konvencije. Što se tiče prirode prekršaja, da bi se radilo o «kaznenoj» optužbi, obujam prekršajne norme mora biti općenit, a svrha sankcije mora biti odvraćajuća i kažnjiva. U konkretnom slučaju, norma kojom je propisan prekršaj odnosi se na sve sudionike u prometu, ona ima opći karakter i ne primjenjuje se samo na neku specifičnu skupinu, profesiju ili sl. S druge strane, stegovne sankcije uglavnom se ustanovljavaju kako bi se osiguralo da pripadnici određenih skupina poštuju određena pravila (vidi Europski sud za ljudska prava, Weber protiv Švicarske, presuda od 22. svibnja 1990. godine). Što se tiče svrhe kazne, ona je općenito i u prekršajnom postupku usmjerena na sprječavanje djelatnosti kojima se vrši povreda javnog poretka, sprječavanje učinitelja da čini prekršaje i njegov preodgoj, odgojni utjecaj na druge da ne čine prekršaje, jačanje morala i utjecaj na razvijanje odgovornosti i stege građana. U konkretnom slučaju, svrha kazne, prema Zakonu o sigurnosti prometa, jeste omogućavanje sigurnosti prometa na javnim putovima, što je u javnom interesu. Ustavni sud smatra da sve ovo upućuje na zaključak da se radi o «kaznenoj» optužbi, a ne o stegovnoj sankciji.

20. S obzirom na to da je Ustavni sud utvrdio, na temelju kriterija prirode prekršaja, da se radi o «kaznenoj» optužbi, priroda i strogost kazne nisu više relevantne (vidi Europski sud za ljudska prava, Őzturk protiv Savezne Republike Njemačke, presuda od 21. veljače 1984. godine). Ipak, Ustavni sud smatra značajnom i činjenicu da je u konkretnom slučaju propisana novčana kazna, kao i da se izrečena novčana kazna pod okolnostima određenim zakonom može zamijeniti kaznom zatvora, što, također, upućuje na zaključak da se radi o «kaznenoj» optužbi.

21. Apelant smatra da je pobijanim rješenjima došlo do povrede njegovog pravo na pravično suđenje i imovinu, zbog toga što su sudovi pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje, te pogrešno primijenili odredbe materijalnog i procesnog prava.

22. U vezi sa navedenim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije, odnosno je li prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

23. U konkretnom slučaju, navodi apelacije svode se, u biti, na iste prigovore koje je apelant isticao u postupku pred redovitim sudovima. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da se Kantonalni sud o identičnim navodima očitovao u svom rješenju, dajući za svoju odluku jasno i argumentirano obrazloženje, koje Ustavni sud, niti u jednom dijelu, suprotno apelacionim navodima, ne smatra proizvoljnim. Apelacioni prigovor da su sudovi trebali primijeniti institut iz kaznenog prava in dubio pro reo Ustavni sud smatra očito (prima facie) neutemeljenim, jer iz obrazloženja pobijanih rješenja ne proizlazi da su sudovi imali bilo kakve sumnje pri utvrđivanju apelantove prekršajne odgovornosti. Upravo suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud na temelju provedenih dokaza (apelantov iskaz, zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka, izvješće o izvršenom prekršaju s prometnom nezgodom i fotodokumentacija), ocjenjujući ih posebno i u njihovoj međusobnoj vezi, na nesumnjiv način utvrdio apelantovu odgovornost, a sa kojim odlučivanjem se u potpunosti suglasio u žalbenom postupku Kantonalni sud, a što sve jasno proizlazi iz obrazloženja pobijanih rješenja. Teret dokazivanja da je apelant počinio prekršaj je bio na ovlaštenom organu, koji je u vezi s tim i prezentirao svoje dokaze, koji su za sud bili sasvim dovoljni za utvrđivanje apelantove odgovornosti za učinjeni prekršaj, ali je isto tako odredba članka 48. točka

5. Zakona o prekršajima omogućavala apelantu da ponudi svoje dokaze, te da traži provođenje prometnog vještačenja, što apelant nije učinio. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant ni u apelaciji, osim paušalnih navoda, ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka.

24. Stoga, imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju očito (prima facie) neutemeljeni.

25. Apelantov prigovor da mu je pobijanim rješenjima povrijeđeno i pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz članka II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 2. Protokola broj 4 uz Europsku konvenciju, Ustavni sud smatra očito (prima facie) neutemeljenim, jer se navedena povreda ne može dovesti u vezu sa predmetnim prekršajnim postupkom.

26. Apelantovo pozivanje na praksu Europskog suda usvojenu u odlukama citiranim u navodima apelacije, Ustavni sud smatra očito proizvoljnim, jer je u tim odlukama Europski sud utvrdio povredu članka 10. Europske konvencije (Sunday Times protiv Velike Britanije), odnosno povredu članka 8. Europske konvencije (Malone protiv Velike Britanije), u činjenično i pravno potpuno drugačijim predmetima, koji se ni na koji način ne mogu dovesti u kontekst predmetnog prekršajnog postupka.

27. Sukladno navedenome, a imajući u vidu odredbe članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očito (prima facie) neutemeljena, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

28. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4022/09 (I.Dž.) | Sudska praksa | Aktio