Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4029/09 (S. B.)
Odluka donesena 15. 05. 2012.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Penzija
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Uredba o izmjenama i dopunama uredbe o povoljnijim uvjetima za sticanje prava na starosnu mirovinu vojnih osiguranika vojske Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Uredba o povoljnijim uvjetima za sticanje prava na starosnu penziju vojnih osiguranika vojske Federacije Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-4029/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 05. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. maja 2012. godine, u predmetu broj AP 4029/09, rješavajući apelaciju Sulejmana Budakovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sulejmana Budakovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07-0-U-
002857-09-U od 4. decembra 2009. godine, Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar broj 01/1-
1980923487 od 17. marta 2009. godine i Rješenja Kantonalne administrativne službe za Hercegovačko-neretvanski kanton Mostar broj 1980923487 od 26. septembra 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Sulejman Budaković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Enver Hogić, advokat iz Tuzle, podnio je 18. decembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07-0-U-002857-09-U od 4. decembra 2009. godine, Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: Federalni zavod PIO) broj 01/1-
1980923487 od 17. marta 2009. godine i Rješenja Kantonalne administrativne službe za Hercegovačko-neretvanski kanton Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalna administrativna služba) broj 1980923487 od 26. septembra 2008. godine.
2. Rješenjem Kantonalne administrativne službe broj 1980923487 od 26. septembra 2008. godine odbijen je apelantov zahtjev za ponovno određivanje visine penzije u skladu sa odredbama Uredbe o izmjenama i dopunama Uredbe o sticanju prava na starosnu penziju pod povoljnijim uvjetima pripadnika bivše Vojske Federacije BiH i državnih službenika i namještenika bivšeg Federalnog ministarstva odbrane («Službene novine Federacije BiH» broj 31/08; u daljnjem tekstu: Uredba o izmjenama i dopunama).
3. Kantonalna administrativna služba je u obrazloženju rješenja navela da je apelant koji posjeduje čin brigadnog generala već ostvario pravo na penziju u skladu sa Uredbom o povoljnijim uvjetima za sticanje prava na starosnu penziju vojnih osiguranika Vojske Federacije BiH («Službene novine Federacije BiH» br. 18/04, 27/04 i 47/04; u daljnjem tekstu. Uredba). Osim toga, Kantonalna administrativna služba je navela da je odredbom člana 2. Uredbe o izmjenama i dopunama propisano da izuzetno, lica koja su ostvarila pravo na penziju po ranijim propisima a dobitnici su ratnih priznanja i odlikovanja iz člana 5. stav 3. (I grupe) Zakona o posebnim pravima dobitnika ratnih priznanja i odlikovanja i članova njihovih porodica i lica koja imaju lični čin u Vojsci Federacije brigadira ili viši mogu podnijeti zahtjev za ostvarivanje prava u skladu sa ovom Uredbom u roku od 15 dana od dana stupanja na snagu ove Uredbe. Budući da je navedena Uredba o izmjenama i dopunama stupila na snagu 3. juna 2008. godine, a da je apelant podnio zahtjev 26. juna 2008. godine, Kantonalna administrativna služba je zaključila da je apelantov zahtjev podnesen neblagovremeno.
4. Rješenjem Federalnog zavoda PIO broj 01/1-1980923487 od 17. marta 2009. godine odbijena je kao neosnovana žalba koju je apelant izjavio protiv Rješenja Kantonalne administrativne službe broj 1980923487 od 26. septembra 2008. godine.
5. Federalni zavod PIO je, pozivajući se na odredbe člana 2. Uredbe o izmjenama i dopunama, zaključio da je prvostepeni organ pravilno postupio kada apelantu nije priznao pravo na starosnu penziju po odredbama navedene Uredbe o izmjenama i dopunama, jer je nesporno utvrđeno da je apelant zakasnio sa podnošenjem zahtjeva. Osim toga, u pogledu apelantovih žalbenih navoda da su rokovi u Uredbi o izmjenama i dopunama prekratki i diskriminirajući, Federalni zavod PIO je istakao da je navedenu uredbu kao i sve njene izmjene i dopune donijela Vlada Federacije Bosne i Hercegovine, a da ih ovaj organ samo primjenjuje, te da apelantovi navodi nisu mogli dovesti do drugačijeg rješenja ove upravne stvari.
6. Presudom Kantonalnog suda broj 07-0-U-002857-09-U od 4. decembra 2009. godine odbijena je apelantova tužba u upravnom sporu koju je pokrenuo protiv drugostepenog rješenja Federalnog zavoda PIO broj 01/1-1980923487 od 17. marta 2009. godine.
7. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je apelant predmetni zahtjev podnio izvan roka propisanog članom 2. stav 1. Uredbe o izmjenama i dopunama, koji je prekluzivan rok, te da su osporena rješenja upravnih organa kojima je odbijen apelantov zahtjev zakonita. Osim toga, Kantonalni sud je istakao da je drugostepeni organ, suprotno apelantovim tvrdnjama, ocijenio sve bitne navode iz žalbe izjavljene protiv prvostepenog rješenja u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, te da se tom prilikom opravdano nije upuštao u vrijednosne aspekte propisa koje je primijenio u predmetnom slučaju. Prema ocjeni Kantonalnog suda, neosnovani su i apelantovi žalbeni navodi o kršenju njegovih ustavnih prava, jer je apelant, s obzirom na svoj status, čin brigadnog generala, tretiran povoljnije u odnosu na druga lica koja nemaju taj status, a bili su pripadnici bivše Vojske Federacije Bosne i Hercegovine. Dalje, Kantonalni sud je zaključio da, budući da je Uredba o izmjenama i dopunama javno objavljena u službenom glasilu, te s obzirom na objektivne mogućnosti u društvu u pogledu saznanja informacija, rok naveden u Uredbi o izmjenama i dopunama nije kratak, pa je apelant objektivno mogao da dođe do informacije o svojim pravima iz spomenute uredbe i u propisanom roku podnese zahtjev za ostvarenje svojih prava. Na koncu, Kantonalni sud je naglasio da se Uredbom o izmjenama i dopunama privremeno uređuju uvjeti, način i postupak ostvarivanja prava na starosnu penziju, pa se pretpostavlja da će se donijeti zakon kojim će se naknadno regulirati sva pitanja u vezi sa ostvarivanjem prava na starosnu penziju i druga prava za određenu kategoriju osoba u koju spada i apelant.
8. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Suština apelantovih navoda o povredi spomenutih prava se svodi na pogrešnu primjenu materijalnog prava u okviru upravnih organa i Kantonalnog suda, koji su se u osporenim odlukama pozivali na Uredbu o izmjenama i dopunama, a kojom su propisani prekratki rokovi za podnošenje zahtjeva, te da on nije mogao u roku od 15 dana saznati za svoja prava. Apelant smatra da je samo mali broj građana mogao ostvariti prava propisana Uredbom o izmjenama i dopunama, tj. navedena uredba se može primijeniti samo na pripadnike bivše Vojske Federacije Bosne i Hercegovine koji podnesu zahtjev u roku od 15 dana, te da je na taj način izvršena diskriminacija u odnosu na pripadnike Vojske koji u kratkom roku ne podnesu takav zahtjev, iako ispunjavaju uvjete iz Uredbe o izmjenama i dopunama. Apelant je istakao da je praksa domaćih i stranih sudova kao i Evropskog suda za ljudska prava «usaglašena po tom pitanju». Apelant je ukazao na to da je sve navedeno isticao ranije u postupku pred upravnim organima i sudom, ali da u vezi s tim obrazloženja pobijanih odluka ne sadrže nijedan valjan razlog.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se odnose isključivo na način na koji su upravni organi i Kantonalni sud primijenili materijalno pravo, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su upravni organi i Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke o odbijanju apelantovog zahtjeva za ostvarivanje prava na starosnu penziju na temelju odredaba Uredbe o izmjenama i dopuna, budući da su utvrdili da je apelant propustio da u roku od 15 dana od dana stupanja na snagu Uredbe o izmjenama i dopuna podnese zahtjev za ostvarenje svojih prava. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant, osim ponavljanja navoda koji su detaljno i jasno analizirani i obrazloženi u postupku pred upravnim organima i Kantonalnim sudom, ne nudi bilo kakve druge argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Dalje, apelant navodi povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na činjenicu da član
14. Evropske konvencije osigurava zaštitu od diskriminacije u pitanjima koja potpadaju pod okvir drugih članova Evropske konvencije. Ustavni sud, također, podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Evropski sud, Marckx protiv Belgije, presuda od 13. juna 1979. godine, serija A, broj 31, st. 32. i 33).
14. U konkretnom slučaju, apelant u pogledu prava na nediskriminaciju nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se zaista radi o diskriminaciji po bilo kojem osnovu, kako je navedeno u članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članu 14. Evropske konvencije, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na nediskriminaciju, te da su i njegovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović