Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4140/09 (D. B.)
Odluka donesena 15. 05. 2012.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Ništavost
- Član porodičnog domaćinstva
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo · čl. 103
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o parničnom postupku · čl. 387
- Ispravka Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Zakon o dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima · čl. 6
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima · čl. 103
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 103
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
Predmeti (1)
AP-4140/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 05. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, suci Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. svibnja 2012. godine, u predmetu broj AP 4140/09, rješavajući apelaciju Danice Bilopavlović, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Danice Bilopavlović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 900612 08 Rev od 24. rujna 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 900612 07 Gž od 7. veljače 2008. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 07 58 P 900612 04 P od 14. lipnja 2007. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Danica Bilopavlović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Nenad Gvozdić Nino, odvjetnik iz Mostara, podnijela je 28. prosinca 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 900612 08 Rev od 24. rujna 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 900612 07 Gž od 7. veljače 2008. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 P 900612 04 P od 14. lipnja 2007. godine. Apelantica je, također, podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio prinudno izvršenje Presude Općinskog suda broj 07 58 P 900612 04 P od 14. lipnja 2007. godine i Presude Kantonalnog suda broj 58 0 P 900612 07 Gž od 7. veljače 2008. godine do donošenja odluke o apelaciji. Svojom odlukom o privremenoj mjeri od 8. lipnja 2011. godine Ustavni sud je odbio zahtjev za donošenje privremene mjere.
2. Odlučujući o tužbenom zahtjevu Izeta Gačanice (u daljnjem tekstu: tužitelj) protiv tuženih – apelantice-protutužiteljice, «Urbing» d.o.o Mostar (u daljnjem tekstu: davatelj stana na korištenje) i Grada Mostar (u daljnjem tekstu: prodavalac stana), radi poništenja ugovora i predaje u posjed stana povodom tužbe tužitelja i poništenja ugovora povodom protutužbe apelantice, v.sp. 20.000,00 KM, Općinski sud je donio Presudu broj 07 58 P 900612 04 P od 14. lipnja 2007. godine. Navedenom presudom je utvrđeno da je apsolutno ništav Ugovor o korištenju stana ev. br. 1019/2 od 1. rujna 2000. godine zaključen između apelantice i davatelja stana na korištenje, kao i da je apsolutno ništav Ugovor o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo ov. br. 5915/00 od 25. listopada 2000. godine. Stavkom III dispozitiva presude odbijen je dio tužbenog zahtjeva kojim je tužitelj tražio da sud naloži apelantici iseljenje iz dijela stana precizno označenog u presudi, koji se nalazi u Mostaru u ulici Zagrebačka broj 1 (u daljnjem tekstu: predmetni stan), a koji dio je površine od 27 m², da stan slobodan od ljudi i stvari preda u posjed tužitelju, te da sud naloži prodavaocu stana da sa tužiteljem kao kupcem zaključi aneks ugovora o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo u površini od 27 m², za kupoprodajnu cijenu u iznosu od 5.000,00 KM, te da dâ izričitu privolu da se tužitelj može upisati kao vlasnik sa dijelom 1/1 na predmetnom dijelu stana, kao i zajednički vlasnik na zajedničkim dijelovima i uređajima zgrade koje služe zgradi kao cjelini, te kao zajednički vlasnik na zemljištu ispred zgrade koji služi njezinoj redovitoj upotrebi u roku od 30 dana, a u protivnom će takav ugovor zamijeniti predmetna presuda. Stavkom IV dispozitiva presude odbijen je apelantičin protutužbeni zahtjev kojim je tražila da sud utvrdi da je apsolutno ništav Ugovor o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo ov. br. 37/04 zaključen 8. siječnja 2004. godine između tužitelja kao kupca i DP «Rudnik mrkog uglja» Mostar kao prodavca, kao i da se zabrani i obustavi daljnja uknjižba po ovom nezakonitom ugovoru. Stavkom V dispozitiva presude obvezana je apelantica da naknadi troškove postupka tužitelju, dok je stavkom VI tužitelj obvezan naknaditi troškove postupka prodavaocu.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u toku postupka nesporno utvrđeno da su Hurem Gačanica (u daljnjem tekstu: pravni prednik tužitelja) i Stojan Raguž (u daljnjem tekstu: apelantičin pravni prednik) bili sustanari na predmetnom stanu i to prednik tužitelja na temelju Ugovora o korištenju stana ev. br. 1019-01 od 5. srpnja 1967. godine na dijelu stana površine 40 m², a apelantičin pravni prednik na temelju Ugovora o korištenju stana ev. br. 1019-02 od 5. srpnja 1967. godine na dijelu stana u površini od 27 m². Također, Općinski sud je naveo da je pravni prednik tužitelja umro 20. kolovoza 1992. godine, a njegova supruga, tužiteljeva majka, 11. svibnja 1992. godine. Općinski sud je naveo da je apelantičin prednik 15. veljače 1996. godine zaključio Ugovor o korištenju stana ev. br. 1019/2 sa Javnim poduzećem za obnovu i izgradnju Mostara na ukupnoj površini predmetnog stana od 67 m² jer je istim ugovorom izvršeno pripajanje dijela stana tužiteljevog prednika od 40 m² dijelu stana apelantičinog prednika površine od 27 m². Dalje, Općinski sud je utvrdio da je apelantičin prednik umro tijekom 2000. godine, te da je apelantica nakon njegove smrti, a na temelju odluke o davanju suglasnosti za prijenos stanarskog prava «Rudnika mrkog uglja» Mostar od 8. rujna 2000. godine, zaključila ugovor o korištenju stana 1. rujna 2000. godine na ukupnu površinu stana od 67 m², a nakon toga i Ugovor o kupoprodaji stana ov. br. 5915/2000 od 25. listopada 2000. godine. Također, Općinski sud je utvrdio da je pravosnažnim rješenjem Službe graditeljstva, imovinskopravnih i stambenih poslova i zaštite okoliša Općine Mostar – Jugozapad (u daljnjem tekstu: Služba graditeljstva) broj 07/II-3-207/99 od 3. rujna 2000. godine tužitelju utvrđen status člana obiteljskog kućanstva njegovog prednika kao ranijeg nositelja stanarskog prava na dijelu stana u površini od 40 m². Također, Općinski sud je utvrdio da je istim rješenjem apelantici utvrđen status privremenog korisnika predmetnog stana kao i prestanak njezinog prava privremenog korištenja bez obveze osiguranja alternativnog smještaja budući da je u postupku utvrđeno da je apelantica 30. travnja 1991. godine imala prebivalište u Posušju, na adresi Fra Grge Martića b.b., te da i dalje živi na toj adresi. Osim toga, Općinski sud je naveo da iz Zapisnika o primopredaji Službe graditeljstva broj 07/II-3-207/99 od 19. rujna 2003. godine proizlazi da je tužitelj uveden u posjed dijela stana površine 40 m², a na kojem je njegov pravni prednik u svojstvu sustanara bio nositelj stanarskog prava.
4. Općinski sud je istakao da je člankom 2. stavak 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03, 29/03 i 81/09; u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) propisano da svako stanarsko pravo ili ugovor o korištenju stana zaključen u razdoblju od 1. travnja 1992. godine do 7. veljače 1998. godine prestaje važiti, te da se osoba koja živi u stanu na temelju tako stečenog stanarskog prava ima smatrati privremenim korisnikom. Imajući u vidu navedene odredbe kao i nespornu činjenicu da je 15. veljače 1996. godine zaključen Ugovor o korištenju stana broj 1019/2 na ime apelantičinog prednika i to na ukupnu površinu stana od 67 m², a na temelju kojeg je i apelantica 1. rujna 2000. godine zaključila Ugovor o korištenju stana ev. br. 1019/2 od 1. rujna 2000. godine, također na ukupnu površinu 67 m², Općinski sud je zaključio da je ugovor o korištenju stana od 1. rujna 2000. godine, u smislu odredbe članka 2. stavak 3. Zakona o prestanku primjene, protivan prinudnim propisima, te je sukladno odredbi članka 103. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85 i 57/89, «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94, te «Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» broj 29/03; u daljnjem tekstu: ZOO) proglašen ništavim. Dalje, budući da je Ugovor o korištenju stana od 1. rujna 2000. godine bio osnova zaključenja Ugovora o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo ov. br. 5915/2000 od 25. listopada 2000. godine između DP «Rudnika mrkog uglja» Mostar kao prodavatelja, s jedne strane, i apelantice kao kupca, s druge strane, Općinski sud je također u smislu odredbe članka 103. ZOO-a, a u vezi sa člankom 8. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07, 51/07, 72/08, 23/09 i 5/10; u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova) utvrdio ništavost i Ugovora o kupoprodaji od 25. listopada 2000. godine.
5. Na temelju iskaza svjedoka A. K., E. Ž. i M. R., Općinski sud je utvrdio da je apelantica u trenutku smrti svoga prednika imala, u smislu odredbe članka 6. stavak 2. Zakona o stambenim odnosima («Službeni list RBiH» br. 14/84, 12/87 i 36/89, te «Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99), svojstvo člana obiteljskog kućanstva prednika kao nositelja stanarskog prava na dijelu stana površine 27 m². Stoga, Općinski sud je zaključio da apelantici, sukladno odredbama članka 21. istog zakona, pripada pravo trajnog i nesmetanog korištenja tog dijela stana i poslije smrti njezinog prednika kao nositelja stanarskog prava na tom dijelu stana. S obzirom na navedeno, Općinski sud je zaključio da je neutemeljen dio tužbenog zahtjeva kojim je traženo iseljenje apelantice iz predmetnog dijela stana, a s tim u vezi i zahtjev za zaključenje aneksa ugovora o kupoprodaji dijela predmetnog stana u površini od 27 m². S obzirom na to da je tužitelju rješenjem Službe graditeljstva od 3. rujna 2003. godine priznat status člana obiteljskog kućanstva njegovog prednika kao ranijeg nositelja stanarskog prava na dijelu stana u površini od 40 m², Općinski sud je zaključio da se tužitelj, u smislu odredbe članka 6. Zakona o stambenim odnosima, ima smatrati faktičkim korisnikom navedenog dijela predmetnog stana. Budući da je i apelantica imala status člana obiteljskog kućanstva svoga prednika kao ranijeg nositelja stanarskog prava na dijelu stana u površini od 27 m², Općinski sud je zaključio da navedeni status apelantice i tužitelja (član obiteljskog kućanstva) isključuje mogućnost da bi se njihov međusobni odnos mogao regulirati zasnivanjem novog sustanarstva u smislu odredaba članka 71. stavak 4. Zakona o stambenim odnosima, budući da se radi o već stečenim pravima. Odluku o troškovima postupka Općinski sud je zasnovao na odredbi članka 386. stavak 2. i članka 387. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP).
6. Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 P 900612 07 Gž od 7. veljače 2008. godine djelomično je uvažena tužiteljeva žalba, te je prvostupanjska presuda djelomično preinačena u stavku III dispozitiva prvostupanjske presude (u odbijajućem dijelu tužbenog zahtjeva) i u stavku V (troškovi postupka) tako što je apelantica obvezana da iseli iz dijela predmetnog stana površine od 27 m², te da stan slobodan od ljudi i stvari preda u posjed tužitelju. Također, odbijen je kao preuranjen dio tužbenog zahtjeva kojim je tužitelj tražio da sud naloži prodavaocu stana da sa tužiteljem kao kupcem zaključi aneks ugovora o kupoprodaji stana na način kako je precizno navedeno u dispozitivu presude. Istom presudom odbijena je kao neutemeljena apelantičina žalba i potvrđena prvostupanjska presuda, te je obvezana apelantica tužitelju naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.953,10 KM i troškove žalbenog postupka u iznosu od 1.056,68 KM.
7. U obrazloženju presude Kantonalni sud je ponovio činjenično stanje koje je utvrđeno u prvostupanjskom postupku, te je zaključio da je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da je Ugovor o korištenju stana ev. br. 1019/2 od 1. rujna 2000. godine i Ugovor o kupoprodaji stana ov broj 5915/00 od 25. listopada 2000. godine ništavan, te kada je odbio apelantičin protutužbeni zahtjev prihvaćajući kao jasne i pravilne razloge prvostupanjskog suda, jer su, prema mišljenju Kantonalnog suda, dani sukladno izvedenim dokazima i imaju uporište u odredbama materijalnog prava. Kantonalni sud je utvrdio da je prvostupanjski sud pogrešnom primjenom materijalnog prava odbio tužiteljev zahtjev za iseljenje apelantice i predaju u posjed dijela stana od 27 m². S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da se, prema odredbama članka 71. stavak 4. Zakona o stambenim odnosima, novi sustanarski odnosi ne mogu zasnivati ni u useljenim stanovima. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da apelantica ne ispunjava uvjete iz članka 78. ovog Zakona jer ne spada u krug osoba predviđen stavkom 1. navedenog članka koje je njezin otac mogao primiti u svoj dio stana bez suglasnosti drugog sustanara. Također, Kantonalni sud je naveo da je odredbom članka
78. Zakona o stambenim odnosima propisano da sustanar ne može bez pristanka drugih sustanara izdati stambeni prostor podstanarima, odnosno ne može u taj dio stana uzeti drugu osobu osim svog bračnog druga, bračnog druga člana obiteljskog kućanstva ili osobe koje je dužan izdržavati prema zakonu. S tim u vezi, Kantonalni sud je zaključio da apelantica ne spada ni u jednu od navedenih kategorija. Salje, pozivajući se na odredbu članka 78. stavak 2. navedenog zakona, Kantonalni sud je naveo da sustanar može bez pristanka drugih sustanara primiti u svoj dio stana osobu koja mu je neophodno zbog pružanja njege, te da se na tu osobu primjenjuju odredbe članka 54. st. 3. i 4. Zakona o stambenim odnosima, a koje se odnose na podstanare i status kakav imaju podstanari. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je zaključio da apelantica nije mogla zakonito zasnovati zajednicu života sa ocem u dijelu stana na kojem je on bio sustanar, pa joj se nije mogao ni dati na korištenje taj dio stana, a pogotovo ne dio na kojem je sustanarstvo imao tužiteljev pravni prednik. S tim u vezi, Kantonalni sud je zaključio da je apelantica osoba koja se u smislu odredbi članka 54. stavak 7. Zakona o stambenim odnosima smatra nezakonito useljenom osobom. Također, Kantonalni sud je utvrdio da je prvostupanjski sud pogrešno izveo zaključak da je apelantica, u smislu članka 6. stavak 2. Zakona o stambenim odnosima, imala svojstvo člana obiteljskog kućanstva, jer to ne proizlazi iz provedenih dokaza (podaci Federalnog zavoda za statistiku o popisu stanovništva, pravomoćno rješenje upravnog organ). Također, imajući u vidu da je, sukladno odredbama članka 73. stavak 2. Zakona o stambenim odnosima, prestao sustanarski odnos apelantičinog pravnog prednika kao ranijeg nositelja stanarskog prava, Kantonalni sud je zaključio da tužitelj kao nositelj stanarskog prava na dijelu stana površine od
40 m² ima pravo na proširenje u dio stana površine od 27 m², jer je, prema mišljenju suda, tužitelj stanarsko pravo na ovaj dio stekao poslije smrti apelantičinog prednika kao sustanara na dijelu stana u površini od 27 m².
8. U odnosu na tužiteljeve žalbene navode u pogledu odbijajućeg dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na zaključenje Ugovora o prodaji stana površine 27 m², Kantonalni sud je naveo da prvostupanjski sud nije pravilno postupio kada je ovaj dio tužbenog zahtjeva odbio, jer bi se u tom slučaju radilo o presuđenoj stvari, pa tužitelj ne bi bio u mogućnosti da ponovno podnese zahtjev za otkup tog dijela stana. S tim u vezi, Kantonalni sud je obrazložio da, prema odredbama članka 7. stavak 1. Zakona o prodaji stanova, a u vezi sa člankom 8. istog zakona, tužitelj može nakon uvođenja u posjed i tog dijela stana podnijeti zahtjev za kupovinu. Kantonalni sud je na kraju zaključio da nisu utemeljeni apelantičini žalbeni navodi u pogledu statusa tužitelja na predmetnom stanu. Naime, pravo tužitelja i njegov status člana obiteljskog kućanstva je utvrđen pravomoćnim i konačnim rješenjem nadležne Službe graditeljstva od 3. rujna 2003. godine, a odluke nadležnog upravnog organa su obvezujuće za sud kako je to, prema mišljenju Kantonalnog suda, pravilno zaključio prvostupanjski sud, te je tužitelj na temelju odluke navedene službe uveden u posjed predmetnog dijela stana. S obzirom na navedeno i status apelantice kao privremene korisnice i nezakonito useljene osobe, Kantonalni sud je zaključio da je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbe članka 103. ZOO-a kada je utvrdio da su ugovor o korištenju stana od 1. rujna 2000. godine i ugovor o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo od 25. listopada 2000. godine ništavni jer su protivni prinudnim propisima – Zakonu o stambenim odnosima i Zakonu o prestanku primjene.
9. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantičinoj reviziji protiv drugostupanjske presude, donio Presudu broj 58 0 P 900612 08 Rev od 24. rujna 2009. godine kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je također ponovio utvrđeno činjenično stanje nižestupanjskih sudova i zaključio da je Kantonalni sud na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, te da je u obrazloženju svoje odluke dao valjane i jasne razloge koje je u cijelosti kao pravilne prihvatio i taj sud. Vrhovni sud je istakao da je neutemeljen apelantičin revizijski navod koji se odnosi na povredu odredaba parničnog postupka zaključivši da nižestupanjski sudovi nisu povrijedili članak 8. ZPP. Naime, drugostupanjski sud je svoju odluku donio na temelju utvrđenog činjeničnog stanja i izvedenih dokaza iz prvostupanjskog postupka koje je u cijelosti prihvatio, s tim da je u odnosu na prvostupanjski sud izveo drugačiji zaključak u pogledu apelantičinog pravnog statusa u predmetnom stanu, za što, prema ocjeni Vrhovnog suda, suprotno apelantičinim žalbenim navodima, nije bilo potrebno zakazivati raspravu pred tim sudom. Neutemeljeni su apelantičini revizijski prigovori da je smrću prednika tužitelja prestao sustanarski odnos na predmetnom stanu i da je apelantičin otac, sukladno članku 73. stavak 2. Zakona o stambenim odnosima, stekao pravo da se proširi na dio stana na kojem je prednik tužitelja bio nositelj stanarskog prava. Naime, utemeljen je revizijski navod da u situaciji kada u dijelu stana na kojem je nositelj stanarskog prava prednik tužitelja nema nikoga (prednik tužitelja umro a tužitelj nije u stanu zbog ratnih okolnosti) apelantičin pravni prednik, sukladno članku 78. stavak 1. Zakona o stambenim odnosima, nije imao mogućnost tražiti pristanak drugog sustanara da u svoj dio stana useli apelanticu. Pravilan je zaključak drugostupanjskog suda da u navedenim okolnostima, s obzirom na to da apelantica ne spada u krug osoba koje je njezin prednik mogao primiti u svoj dio stana bez pristanka drugog sustanara (članak 78. stavak 2. Zakona o stambenim odnosima), apelantičin pravni prednik nije postupio nezakonito kada ju je primio u svoj dio stana. Međutim, apelantičin status, sukladno navedenoj zakonskoj odredbi, izjednačen je sa statusom podstanara i ona se, sukladno članku 54. stavak 7. Zakona o stambenim odnosima, nakon smrti svoga oca (pravnog prednika) smatra nezakonito useljenom osobom, dok je tužitelj kao preostali sustanar nakon smrti apelantičinog oca, sukladno članku 73. stavak 2. Zakona o stambenim odnosima, stekao pravo da se proširi i na taj dio predmetnog stana. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je na temelju članka 248. ZPP odlučio kao i dispozitivu presude.
10. Apelantica smatra da su joj pobijanom presudom povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelantica vidi u tome što su redoviti sudovi pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje u konkretnom slučaju, te smatra da su pobijane presude posljedica pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava. Apelantica smatra da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio odredbe članka 54. stavak 7. Zakona o stambenim odnosima, te pogrešno zaključio da je ona imala status podstanara u dijelu stana svoga oca, a da se «nakon smrti oca smatra nezakonito useljenom osobom». Apelantica, također, smatra da je po istom kriteriju, po kojem je njoj oduzeto pravo da bude član obiteljskog kućanstva svog oca, trebalo to svojstvo oduzeti i tužitelju. Također, apelantica smatra da tužitelj nije mogao crpiti svoja sustanarska prava iz odluke organa uprave, koja ga je tretirala kao «obično» stanarsko pravo. S tim u vezi, apelantica je navela da nije moglo doći do njegovog povrata u posjed dijela stana na kojem je njegov otac imao sustanarski odnos «bez ponovnog uspostavljanja sustanarskog prava u postupku povrata». Stoga, apelantica smatra da je nedostajao «suštinski uvjet» da bi se moglo pristupiti otkupu stana, te da je s tim u vezi Ugovor o otkupu broj 37/04 od 8. siječnja 2004. godine apsolutno ništav pravni posao. S obzirom na to da živi u predmetnom stanu, apelantica je navela da «za nju mogu nastati dalekosežne posljedice u vidu nenadoknadive štete ukoliko bude iseljena iz predmetnog stana».
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni će sud odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku ustvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
13. U vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, prava na dom i prava na imovinu, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadaća ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadaća redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadaća Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije, odnosno jesu li prekršeni pravo na dom i pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
14. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redoviti sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njezinu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, prava na dom i prava na imovinu, a naročito ne ukazuje na bilo kakvu procesnu nepravičnost, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, prava na dom i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, prava na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije i prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju očito (prima facie) neutemeljeni.
15. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović