Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4154/09 (D. L.)

Odluka donesena 15. 05. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Povrat stana
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4154/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 05. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. maja 2012. godine, u predmetu broj AP 4154/09, rješavajući apelaciju Danice Leka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja

1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Danice Leka podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 P 003743 09 GŽ od 5. oktobra 2009. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću broj 17 0 P 003743 08 P od 3. jula 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Danica Leka (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, koju zastupa Svetozar Davidović, advokat iz Banjaluke, podnijela je 28. decembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 P 003743 09 GŽ od 5. oktobra 2009. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 17 0 P 003743 08 P od 3. jula 2009. godine.

2. Odlučujući o apelanticinom tužbenom zahtjevu protiv tuženog R. Ć. (u daljnjem tekstu: tuženi), radi iseljenja iz stana, v.sp. 1.000,00 KM, Općinski sud je donio Presudu broj 17 0 P 003743 08 P od 3. jula 2009. godine. Navedenom presudom je odbijen kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se tuženi obaveže da će iseliti iz stana koji se nalazi u Bihaću u naselju Harmani H-

16, drugi sprat, stan broj 6 (u daljnjem tekstu: predmetni stan), osloboditi stan od ljudi i stvari, te ga predati u posjed apelantici, kao i da joj nadoknadi troškove postupka. Istom presudom obavezana je apelantica da tuženom naknadi troškove postupka u ukupnom iznosu od 1.207,80 KM.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je nakon provedenog dokaznog postupka (saslušanjem svjedoka i tuženog u svojstvu stranke, te uvidom u brojne materijalne dokaze) utvrđeno da je predmetni stan Rješenjem FMO-a, Generalštab Armije BiH, broj 8/27-6-TRB-83/97 od 18. aprila 1997. godine dodijeljen tuženom na korištenje, dok je Odlukom Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: Komisija) broj 513-2908-1/1 od 8. oktobra 2002. godine potvrđeno da je apelanticin muž Mićo Leka nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu. Apelanticin muž je na osnovu odluke Komisije zatražio povrat predmetnog stana u posjed, što je vidljivo iz Zapisnika o primopredaji stana nadležnog stambenog organa broj 04-23-1155 od 1. septembra 2003. godine, međutim, tuženi je sa apelanticinim mužem zaključio pismeni ugovor o ustupanju predmetnog stana na korištenje tuženom na period od tri mjeseca (do 2. decembra 2003. godine). Sud je utvrdio da su tuženi i FMO, u skladu sa članom 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o izvršenju odluka Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (tuženi je imao pravni interes i dostavio je Komisiji dokaz da je apelanticin muž u aktivnoj vojnoj službi Vojske Jugoslavije), podnijeli zahtjev za ponovno razmatranje odluke Komisije kojom je predmetni stan vraćen apelanticinom mužu. Komisija je aktom broj 513-2908-1/1 od 12. novembra zatražila od nadležnog stambenog organa Općine Bihać da obustavi postupak izvršenja ranije odluke Komisije do donošenja odluke o zahtjevu za ponovno razmatranje. Također je utvrđeno da je apelanticin muž umro 8. jula 2005. godine, te da je apelantica putem punomoćnika dva puta tokom 2006. godine slala tuženom opomene da se iseli iz predmetnog stana. Općinski sud je na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja zaključio da je prvobitnom odlukom Komisije iz 2002. godine predmetni stan vraćen apelanticinom mužu kao nosiocu stanarskog prava, te da tuženi nije iselio iz predmetnog stana i u njemu se nalazi do danas. Sud je zaključio da apelantica ima aktivnu legitimaciju u konkretnom slučaju jer je bračni drug umrlog nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu. Međutim, Općinski sud je zaključio da je neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev, što proizlazi i iz obavještenja Komisije kojim je zatražena obustava postupka izvršenja ranije odluke Komisije o vraćanju predmetnog stana apelanticinom mužu. Naime, sud ističe da apelantica nije imala valjani izvršni naslov (novu odluku Komisije donesenu povodom ponovnog razmatranja) da u upravnom postupku zahtijeva izvršenje takve odluke i na taj način ostvari svoje pravo na predmetnom stanu zbog čega je i podnijela predmetnu tužbu. S obzirom na to da apelantica tokom postupka nije dokazala postojanje valjanog pravnog osnova za donošenje takve odluke, sud je odlučio kao u dispozitivu presude.

4. Protiv prvostepene presude apelantica je podnijela žalbu koju je Kantonalni sud Presudom broj 17 0 P 003743 09 GŽ od 5. oktobra 2009. godine odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. Istom presudom odbijen je kao neosnovan apelanticin zahtjev za naknadu troškova sastava žalbe u iznosu od 240,00 KM. U obrazloženju presude Kantonalni sud je ponovio činjenično stanje koje je pravilno i potpuno utvrđeno u prvostepenom postupku, te je zaključio da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo pri čemu je za svoju odluku dao valjane razloge, koje u cijelosti prihvata i ovaj sud. Kantonalni sud je istakao da je apelanticinom mužu priznato stanarsko pravo na predmetnom stanu Odlukom Komisije broj 513-2908-1/1 od 8. oktobra 2002. godine, protiv koje je FMO kao nosilac prava raspolaganja na predmetnom stanu podnio zahtjev za ponovno razmatranje odluke Komisije od 8. oktobra 2002. godine. Dalje, sud je citirao odredbu člana 11. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o izvršenju odluka Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica, kojim je propisano da kada Komisija dostavi obavijest o podnesenom zahtjevu za ponovno razmatranje, nadležni organ uprave obustavlja postupak izvršenja odluke Komisije dok ne primi obavijest Komisije o ishodu ponovnog razmatranja. S obzirom na to da je Komisija pismenom obaviješću zatražila od nadležnog organa uprave obustavu postupka vraćanja u posjed predmetnog stana apelanticinom mužu, kao i činjenicu da Komisija nije donijela odluku o zahtjevu za ponovno razmatranje, ne postoji pravni osnov za udovoljavanje apelanticinom tužbenom zahtjevu. Naime, apelantica će moći zahtijevati predaju u posjed predmetnog stana samo u slučaju ako Komisija zahtjev za ponovno razmatranje odbaci kao neprihvatljiv, neblagovremen ili podnesen od neovlaštenog lica, ili zahtjev odbije kao neosnovan. Također, sud je istakao da je irelevantno da li je tuženi savjestan i zakonit posjednik predmetnog stana ili se u stanu nalazi protivpravno, jer je apelantica u konkretnoj pravnoj stvari trebala dokazati da je vlasnica stana ili da ima jači pravni osnov na predmetni stan u odnosu na tuženog, što ona nije dokazala.

5. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelantica vidi u tome što su redovni sudovi u konkretnom postupku proizvoljno primijenili odredbe materijalnog prava. Naime, apelantica smatra da je prema ugovoru o ustupanju predmetnog stana na korištenje (koji su zaključili njen muž i tuženi) tuženi bio dužan da joj vrati predmetni stan u posjed istekom roka iz ugovora, te da u konkretnom postupku «ne može biti rasprave o bilo kojim drugim odnosima». Apelantica smatra da na osnovu navedenog ugovora ima jače pravo na posjed stana koji joj je tuženi dužan vratiti, a da se sva eventualna prava tuženog mogu rješavati u drugom postupku. Također, apelantica je tražila da Ustavni sud preinači osporene presude i usvoji njen tužbeni zahtjev u cijelosti, uz naknadu troškova postupka prema troškovniku koji je ispostavila u prvostepenom postupku.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ističe da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ničega što ukazuje na to da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4154/09 (D. L.) | Sudska praksa | Aktio