Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4156/09 (K. S.)
Odluka donesena 15. 05. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4156/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 05. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. maja 2012. godine, u predmetu broj AP 4156/09, rješavajući apelaciju Karla Segata, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Karla Segata podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-09-001289 od 15. decembra 2009. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj Mal-
376/05 od 27. augusta 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Karlo Segat (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Ramiz Aljić, advokat iz Tuzle, podnio je 29. decembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-09-001289 od 15. decembra 2009. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Mal-376/05 od 27. augusta 2009. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj Mal-376/05 od 27. augusta 2009. godine obavezan je apelant da tužitelju JKP «Vodovod i kanalizacija» Tuzla (u daljnjem tekstu: tužitelj), na ime utrošene vode i usluga kanalizacije za period od 3. marta 2003. godine do 20. januara 2004. godine, isplati dug u iznosu od 236,90 KM sa zakonskom zateznom kamatom. U preostalom dijelu, preko dosuđenog, u iznosu od 1.051,20 KM za period od 1. januara 2000. godine do 3. marta 2003. godine, tužiteljev tužbeni zahtjev je odbijen kao neosnovan, te je obavezan tužitelj da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 322,86 KM. U obrazloženju presude je navedeno da je tužitelj Općinskom sudu 3. marta 2004. godine podnio prijedlog za izvršenje na osnovu vjerodostojne isprave protiv apelanta, a radi duga u iznosu od 1.494,40 KM, po kojem prijedlogu je sud dozvolio izvršenje Rješenjem broj I-12584/04 od 5. jula 2004. godine, protiv kojeg je apelant izjavio prigovor. Odlučujući o apelantovom prigovoru protiv navedenog rješenja, Općinski sud je donio Rješenje broj I-12584/04 od 5. novembra 2004. godine kojim je rješenje o izvršenju stavio van snage i predmet dostavio na redovan parnični postupak. Nakon toga tužitelj je prvobitno podneseni prijedlog za izvršenje uredio svojim podneskom od 13. septembra 2006. godine, dok je u toku postupka umanjio i precizirao tužbeni zahtjev na potraživanje od 1.288,10 KM.
3. U obrazloženju presude dalje je navedeno da je sud tokom postupka proveo dokaze uvidom u specifikacije neplaćenih računa koje je ispostavio tužitelj na apelantovo ime, kartice komitenta za 2001, 2002, 2003. i 2004. godinu, tužiteljeve račune ispostavljene apelantu za isporučenu vodu za vremenski period od 30. aprila 2003. godine do 20. januara 2004. godine, te apelantove priznanice od 17. januara do juna 2004. godine i 25. juna 2003. godine, pa je nakon izvršene ocjene navoda stranaka primjenom člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) odlučio kao u izreci presude. Na temelju izvedenih dokaza sud je ocijenio da je osnovan istaknuti prigovor zastare predmetnog potraživanja za period od 1. januara 2000. godine do 3. marta 2003. godine, jer je ocjenom dokaza utvrdio da je tužitelj prijedlog za izvršenje ovom sudu podnio 3. marta 2003. godine, pa je primjenom čl. 360. i 361, u vezi sa članom 378. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94, te «Službene novine FBiH» broj 29/03; i daljnjem tekstu: ZOO), kojim je regulirano da zastarijevaju za jednu godinu između ostalog potraživanja naknade za isporučenu vodu, zaključio da su tužiteljeva potraživanja u konkretnom slučaju zastarjela do 3. marta 2003. godine. Prema tome, Općinski sud je naveo da je odlučio kao u izreci presude, shodno odredbama člana 10. Zakona o komunalnim djelatnostima, te odredbama čl. 17. i 262. ZOO-a. Pri tome, Općinski sud je naveo da je dosudio zakonsku zateznu kamatu od dana podnošenja tužbe pa do isplate, shodno odredbama čl. 277. i 324. ZOO-a. Sud je naveo da ostale provedene dokaze (račune i priznanicu) nije posebno obrazlagao jer nisu od značaja za drugačiju odluku suda u konkretnoj pravnoj stvari. Također, neosnovani su apelantovi navodi koji se odnose na urednost i dopuštenost tužbe, njegovo protivljenje umanjenju i preciziranju tužbenog zahtjeva, te protivljenju izvođenja dokaza na glavnoj raspravi koje je predložio tužiteljev punomoćnik na pripremnom ročištu. Naime, tužitelj je dostavio uređenu tužbu 13. septembra 2006. godine, koju je u skladu sa odredbama čl. 334. i 336. ZPP precizirao na pripremnom ročištu, tj. izvršio raspolaganje sa svojim zahtjevom u skladu sa odredbom člana 3. stav 1. ZPP. Dalje, sud smatra da je tužitelj, u skladu sa odredbom člana 77. ZPP, na pripremnom ročištu iznio sve činjenice na kojima zasniva svoje zahtjeve i predložio sve dokaze koje želi izvesti u toku postupka. U pogledu odluke o troškovima postupka, Općinski sud je ukazao da tužiteljev uspjeh u predmetnoj pravnoj stvari iznosi 29,65%, dok apelantov uspjeh iznosi 70,35%, te da je, stoga, shodno odredbama čl. 383. stav 1, 386. stav 2. i 396. stav 1. ZPP i čl. 2. i 31. Zakona o sudskim taksama («Službene novine Tuzlansko-podrinjskog kantona» broj 5/09) odlučio kao u dispozitivu presude.
4. Apelant je izjavio žalbu protiv Presude Općinskog suda broj Mal-376/05 od 27. augusta 2009. godine, koju je Kantonalni sud odbio Presudom broj 003-0-Gž-09-001289 od 15. decembra 2009. godine i potvrdio prvostepenu presudu, te odbio apelantov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da je izreka presude nerazumljiva, te je istakao da je formulacija presude dovoljno jasna budući da je navedena visina duga i kamate kao posredno potraživanje, pa je odluka potpuno određena i podobna za izvršenje u skladu sa odredbom člana 191. stav 3. ZPP. Prema mišljenju Kantonalnog suda, nisu prihvatljivi apelantovi žalbeni navodi da su u konkretnom postupku povrijeđene odredbe parničnog postupka (član 79. stav 1. ZPP) kada je odbio apelantov prijedlog da se pripremno ročište odloži kako bi se mogao izjasniti o ispravama koje je iznio na pripremnom ročištu. Naime, prema stanju spisa, tužitelj je u skladu sa odredbom člana 77. ZPP na pripremnom ročištu iznio sve relevantne činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev i predložio sve dokaze koje je izveo na glavnoj raspravi, te donio sve isprave koje je i upotrijebio kao dokaz. Dakle, prvostepeni sud je nakon ocjene provedenih dokaza utvrdio da je tužitelj u spornom periodu pružao komunalne usluge, koje apelant nije platio, te da je, stoga, i ovlašten da traži od apelanta plaćanje utvrđene cijene za pružene usluge na ime duga, u skladu sa odredbom člana 10. Zakona o komunalnim djelatnostima. Kantonalni sud je istakao da apelantovi ostali žalbeni navodi nisu pravno relevantni, te ih sud, u skladu sa odredbom člana 231. ZPP, nije uzimao u razmatranje. Također, pravilno je prvostepeni sud na iznos glavnog duga dosudio zakonsku zateznu kamatu u skladu sa odredbama čl. 277. i 324. ZOO-a. Isto se, prema mišljenju drugostepenog suda, odnosi i na apelantov žalbeni prigovor o troškovima postupka, jer je prvostepeni sud pravilnom primjenom materijalnog prava, u skladu sa čl. 383. stav 1, 386. stav 2. i 396. stav 1. ZPP, donio odluku o troškovima.
5. Apelant navodi da su mu osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su mu navedena prava povrijeđena zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava. Apelant je naveo da je osporena prvostepena presuda nerazumljiva, bez obzira na to što drugostepeni sud svojom presudom opravdava ovakvu proizvoljnu presudu prvostepenog suda navođenjem da je u obrazloženju presude prvostepeni sud naveo o kakvom se potraživanju radi, budući da pravne posljedice proizvodi i pravno obavezuje samo izreka, a ne i razlozi presude, pa i kada je navedeno o kojem je tužbenom zahtjevu raspravljano u postupku. Apelant smatra da je drugostepenom presudom nepravilno opravdan propust prvostepenog suda da se odloži pripremno ročište čime je povrijeđen član 79. stav 1. ZPP, kao i da je pogrešno primijenjena odredba člana 231. ZPP kada je sud paušalno naveo da ostali apelantovi navodi nisu pravno relevantni. Apelant navodi da je na pripremnom ročištu pored materijalnih dokaza predložio da se izvedu dokazi saslušanjem njega i zakonskog zastupnika tužitelja kao stranaka na okolnosti kvaliteta vode, nedostavljanja računa i umanjenja duga, koje dokaze je sud odbio, a da to nije naveo u obrazloženju presude, čime je povrijedio odredbe člana 194. stav 4. ZPP. Apelant smatra da je nezadovoljavajući zaključak o njegovom navodnom dugu, te da u pogledu ocjene dokaza postoji «nedostatak objektivizacije subjektivne ocjene prvostepenog i drugostepenog suda, svestranom analizom i ocjenom izvedenih dokaza», što, prema apelantovom mišljenju, nije u skladu sa zahtjevima pravičnog suđenja. Pored navedenog, apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ističe da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
10. U pogledu apelantovog navoda da mu je povrijeđeno pravo iz člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća na to da u konkretnom postupku nema uvjeta za razmatranje povrede navedenog prava. Naime, povreda ovog prava je imanentna krivičnom postupku, a u konkretnom slučaju se radi o građanskom postupku.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović