Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4163/09 (I. D.)

Odluka donesena 15. 05. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Pravo na rad
  • Otkaz
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4163/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 05. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. maja 2012. godine, u predmetu broj AP 4163/09, rješavajući apelaciju Ilije Dolića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ilije Dolića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-001368 od 24. septembra 2009. godine i Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 010-0-GŽ-08-000249 od 10. juna 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ilija Dolić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Livna, kojeg zastupa Goran Bradarić, advokat iz Livna, podnio je 28. decembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-001368 od 24. septembra 2009. godine, i Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 010-0-GŽ-08-000249 od 10. juna 2008. godine.

2. Odlučujući o apelantovom tužbenom zahtjevu protiv «Euroservisa» d.o.o. Livno (u daljnjem tekstu: tuženi), radi poništenja odluke, v.sp. 10.100,00 KM, Općinski sud u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je donio Presudu broj 068-0-P-07-000 199 od 7. februara 2008. godine. Navedenom presudom Općinski sud je utvrdio da je nezakonita Odluka tuženog broj 10-03-04 od 9. marta 2004. godine kojom je apelantu, raspoređenom na poslove kontrolora tehničkih pregleda, otkazan ugovor o radu i raskinut radni odnos bez otkaznog roka, te je obavezan tuženi da omogući apelantu povrat na posao i prizna mu sva prava iz ugovora o radu na neodređeno vrijeme. Istom presudom obavezan je tuženi da apelantu na ime naknade plaća za period od 9. marta 2004. godine do 30. septembra 2006. godine isplati iznos od 11.033,58 KM, a od 1. oktobra 2006. godine pa do konačnog povrata na posao mjesečni iznos od 329,59 KM sa pripadajućim zateznim zakonskim kamatama, kao i da mu naknadi troškove postupka u iznosu od 5.940,00 KM.

3. U obrazloženju presude je navedeno da je nakon izvođenja dokaza apelanta i tuženog među strankama nesporno utvrđeno da je apelant potpisao administrativnu zabranu u ime ovlaštene i odgovorne osobe, te da je upotrijebio pečat koji mu je bio dostupan i koji upotrebljava za tehničke preglede vozila. Također je nesporno utvrđeno da apelant nije obavijestio tuženog da je sam potpisao administrativnu zabranu u ime ovlaštene i odgovorne osobe, te da je tuženi za to saznao kada je trebalo postupiti po administrativnoj zabrani. Iz iskaza svjedoka proizlazi da na apelantov rad nije bilo ni više ni manje primjedbi nego na druge uposlenike, te da su F. B. i D. G. dizale robu za koju je administrativnu zabranu potpisao apelant. Dalje, iz iskaza punomoćnika tuženog proizlazi da je apelant više puta usmeno upozoravan zbog izbivanja sa radnog mjesta, da apelantovo potpisivanje administrativne zabrane može biti loš primjer ostalim radnicima da i oni učine nešto slično ukoliko bi apelant prošao bez posljedica, te da apelantovom navedenom radnjom nisu nastupile štetne posljedice za tuženog. Sud je, dalje, naveo da je otkaz tuženog nezakonit jer je odredbom člana 62. Pravilnika o radu tuženog predviđeno da otkazni rok ne može biti kraći od 14 dana u slučaju da poslodavac otkazuje ugovor o radu, da se otkaz daje u pismenom obliku, te da je odredbom člana 63. navedenog Pravilnika određeno koje su teže povrede radne obaveze. S obzirom na to da tuženi nije apelantu ostavio otkazni rok od 14 dana, niti je u svojoj odluci naveo određeni razlog i zakonske odredbe na kojima temelji otkaz ugovora o radu, već se poziva na svih četrnaest taksativno nabrojanih povreda radnih obaveza bez preciziranja koje apelantovo ponašanje predstavlja povredu radne obaveze iz člana 63. Pravilnika, otkaz tuženog je neopravdan. Pozivanje tuženog na odredbe člana 88. stav 1. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR) sud ne smatra pravilnim zato što se ne može zaključiti da li se apelantu otkazuje ugovor o radu zbog kršenja obaveze iz radnog odnosa ili zbog neispunjavanja obaveza iz ugovora o radu, tako da je tuženi alternativno postavio razloge otkaza ugovora o radu što također čini nezakonitim predmetni otkaz. Ocjenjujući apelantovu izjavu u kojoj je priznao da je u ime direktora potpisao administrativnu zabranu koja glasi na njegovo ime, da se ne radi o velikom iznosu koji će apelant plaćati, odnosno koji je već isplatio, te da nije imao namjeru oštetiti tuženog koji je priznao da za njega nije nastala nikakva šteta, sud je zaključio da je predmetni otkaz tuženog nezakonit. Sud je naveo da je članom 40. ZOR-a propisano da ako sud utvrdi da je otkaz nezakonit može poslodavca obavezati da uposlenika vrati na posao, na njegov zahtjev, na poslove na kojima je radio ili druge odgovarajuće poslove i isplati mu naknadu plaće u visini plaće koju bi zaposlenik ostvario da je radio i nadoknadi mu štetu. Sud je dosudio apelantu zakonsku zateznu kamatu na osnovu člana 279. Zakona o obligacionim odnosima, dok je troškove postupka dosudio na osnovu člana 386. stav 1. Zakona o parničnom postupku. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je odlučio kao u dispozitivu presude.

4. Presudom Kantonalnog suda broj 010-0-GŽ-08-000249 od 10. juna 2008. godine uvažena je žalba tuženog i preinačena je prvostepena presuda tako što je odbijen u cijelosti apelantov tužbeni zahtjev, te je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je odluka tuženog kojom je apelantu raskinut radni odnos bez otkaznog roka donesena na osnovu člana 86. stav 1. tačka 5. i člana 88. stav 1. ZOR-a i čl. 59. i 63. Pravilnika o radu tuženog. Dalje se navodi da je odredbom člana 88. stav 1. ZOR-a propisano da poslodavac može otkazati ugovor o radu uposleniku bez obaveze poštivanja otkaznog roka u slučaju da je uposlenik odgovoran za teži prijestup, ili za težu povredu radnih obaveza iz ugovora o radu, a koji su takve naravi da ne bi bilo osnovano očekivati od poslodavca da nastavi radni odnos, te da je isto propisano i odredbom člana 59. stav 1. Pravilnika o radu tuženog. Također, iz stanja predmetnog spisa nesporno proizlazi da je apelant neovlašteno u ime ovlaštene i odgovorne osobe potpisao administrativnu zabranu, za čiju je ovjeru neovlašteno koristio pečat koji služi za ovjeravanje tehničkog pregleda, što je potvrdio i apelant u svojoj izjavi. Dakle, pravilno je odlučio tuženi kada je donio odluku kojom je otkazao ugovor o radu apelantu zbog povreda radnih obaveza iz ugovora o radu, uz pravilno pozivanje na citirane zakonske propise i Pravilnik o radu tuženog, zbog čega je Kantonalni sud odlučio kao u dispozitivu presude.

5. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj reviziji protiv drugostepene presude, donio Presudu broj 070-0-Rev-08-001368 od 24. septembra 2009. godine kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio utvrđeno činjenično stanje nižestepenih sudova i zaključio da je Kantonalni sud na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, te da je u obrazloženju svoje odluke dao valjane i jasne razloge koje je u cijelosti kao pravilne prihvatio i taj sud. Vrhovni sud je istakao da je neosnovan apelantov revizioni navod koji se odnosi na povredu odredaba parničnog postupka zaključivši da drugostepeni sud nije povrijedio član 191. stav 4. u vezi sa članom

8. ZPP. Naime, drugostepeni sud je, prema mišljenju Vrhovnog suda, ocijenio i izložio samo navode koji su od odlučnog značaja za predmetni slučaj, u skladu sa članom 231. ZPP. Također, prilikom razrješenja spornog odnosa drugostepeni sud je imao uporište u pravilima materijalnog prava na koja se pozvao u obrazloženju svoje odluke, zbog čega su neosnovani i apelantovi revizioni navodi da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Vrhovni sud ističe da iz apelantovih predmetnih radnji proizlazi da je njihova posljedica da tuženi gubi povjerenje u apelanta kao uposlenika tako da nastavak radnog odnosa nije moguć, što opravdava donošenje njegove odluke o otkazu ugovora o radu bez obaveze poštivanja propisanog otkaznog roka zbog teže povrede radne obaveze u smislu citiranih pravila materijalnog prava. Također, Vrhovni sud smatra da su bez pravnog značaja činjenice da apelantovim radnjama nije pričinjena šteta tuženom, da je apelant u prethodnom periodu bio uzoran uposlenik, da li je pečat koji je upotrijebio apelant bio pogodan za ovjeru, te da je to učinjeno samo «pro forme», što ukazuje apelant u revizionim navodima. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je na osnovu člana 248. ZPP odlučio kao i dispozitivu presude.

6. Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, pravo na rad iz člana 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, te pravo iz člana 23. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima. Povredu navedenih prava apelant vidi u tome što su Kantonalni i Vrhovni sud u konkretnom postupku proizvoljno primijenili odredbe materijalnog prava. Naime, apelant smatra da je prvostepeni sud pravilno ocijenio utvrđeno činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo u konkretnom postupku kada je usvojio njegov tužbeni zahtjev. Apelant analizira osporene presude redovnih sudova i naglašava da je odredba ZOR-a «koja regulira pitanje materije otkaza ugovora o radu bez poštivanja otkaznog roka i drugih prava uposlenika veoma rastezljivo postavljena u korist poslodavca koji faktički sam, bez nekih posebnih kriterija, odlučuje što je to za njega povreda radne dužnosti zbog koje on ne bi bio obavezan da poštiva odredbe i o otkaznom roku i pravu uposlenika-radnika (pravo na rad)». Također, apelant je citirao odredbu člana 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima i člana 23. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, te naveo da mu osporenim odlukama nije osigurana zaštita prava na rad, odnosno da je odlukom poslodavca i osporenim odlukama diskriminiran.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su Kantonalni i Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ističe da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Također, vezano za povredu prava na nediskriminaciju, Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminiran ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na pravično suđenje. S obzirom na to da apelant osim paušalnog navoda o povredi ovog prava nije ponudio bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminiran, Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovanim.

12. U vezi sa apelantovim navodima da mu je povrijeđeno pravo na rad, Ustavni sud zapaža da je ovo prava garantirano članom 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1996) koji se, prema Aneksu I na Ustav Bosne i Hercegovine, primjenjuje u Bosni i Hercegovini. S obzirom na to da se, u suštini, navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, što je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa pravom na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nema potrebe ulaziti u ispitivanje apelantovih navoda o kršenju prava iz člana 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, pa su i ovi navodi također, očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Također, u vezi sa navodima o povredi prava iz člana 23. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, Ustavni sud podsjeća na to da je Deklaracija drukčijeg pravnog karaktera i nema ustavnopravni status u Bosni i Hercegovini (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 17/00 od 4. maja 2001. godine, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 17/01; Ustavni sud, Odluka broj U 149/03 od 28. novembra 2003. godine, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 24/04). Imajući u vidu navedeno, slijedi da Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima nije primjenjiva u konkretnom slučaju, odnosno da je neosnovano apelantovo pozivanje na odredbe Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima.

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4163/09 (I. D.) | Sudska praksa | Aktio