Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4182/09 (D. S.)

Odluka donesena 15. 05. 2012.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4182/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 05. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. maja 2012. godine, u predmetu broj AP 4182/09, rješavajući apelaciju Džafera Smajića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Džafera Smajića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-09-

001332 od 4. decembra 2009. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 032-0-Mal-06-002 777 od 10. augusta 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Džafer Smajić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Mirza Telalović, advokat iz Tuzle, podnio je 30. decembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-09-001332 od 4. decembra 2009. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 032-0-Mal-06-002 777 od 10. augusta 2009. godine.

2. Općinski sud je, postupajući povodom tužbe DD Centralno grijanje Tuzla (u daljnjem tekstu: tužitelj) protiv apelanta, podnesene zbog duga, donio Presudu broj 032-0-Mal-06-002 777 od 10. augusta 2009. godine kojom je obavezao apelanta da tužitelju na ime isporučene toplotne energije za period od 31. decembra 2004. godine do 25. aprila 2005. godine isplati iznos od 335,60 KM sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom. U preostalom dijelu preko dosuđenog iznosa do iznosa od 508,20 KM tužiteljev tužbeni zahtjev je odbijen kao neosnovan, te je obavezan tužitelj da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 253,40 KM.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je tužitelj 12. decembra 2005. godine podnio Općinskom sudu prijedlog za izvršenje na osnovu vjerodostojne isprave protiv apelanta koji je u formi tužbe uredio podneskom od 31. jula 2007. godine. U obrazloženju presude je navedeno da je sud tokom postupka proveo materijalne dokaze stranaka pa je nakon izvršene ocjene navoda stranaka primjenom čl. 7. i 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) odlučio kao u izreci presude. Na temelju izvedenih dokaza sud je ocijenio da je osnovan istaknuti prigovor zastare predmetnog potraživanja po računu od 31. oktobra 2004. godine i računu od 30. novembra 2004. godine, jer je ocjenom dokaza utvrdio da je tužitelj prijedlog za izvršenje podnio 12. decembra 2005. godine, pa je primjenom člana 378. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94, te «Službene novine FBiH» broj 29/

03; i daljnjem tekstu: ZOO), kojim je regulirano da zastarijevaju za jednu godinu između ostalog potraživanja naknade za isporučenu toplotnu energiju, zaključio da su tužiteljeva potraživanja u konkretnom slučaju zastarjela za navedene račune. Općinski sud je naveo da je odlučio kao u izreci presude, shodno odredbama člana 10. Zakona o komunalnim djelatnostima, kojim je propisano da korisnik komunalne usluge plaća utvrđenu cijenu za pruženu komunalnu uslugu, te odredbama čl. 17. i 262. ZOO-a. Sud je istakao da je tužitelj karticom prometa za korisnika (apelanta) kao vjerodostojnom ispravom dokazao postojanje svog potraživanja. Pri tome, Općinski sud je naveo da je dosudio zakonsku zateznu kamatu od dana podnošenja tužbe pa do isplate, shodno odredbama čl. 277. i 324. ZOO-a. Sud je naveo da su neosnovani apelantovi izvedeni dokazi koji se odnose na njegov prigovor na kvalitet isporuke toplotne energije, odnosno da mu tužitelj nije uopće isporučivao toplotnu energiju. Naime, iz zapisnika o mjerenju temperatura za sezonu 2004. i 2005. godinu vidljivo je da su u apelantovoj zgradi izmjerene temperature koje su u skladu sa projektiranim temperaturama navedenim u Općim i tehničkim uvjetima za snabdijevanje toplotnom energijom. Općinski sud je naveo da je odluka o troškovima postupka donesena na osnovu čl. 383. stav 1, 386. stav 2. i 396. stav

1. ZPP, a uzimajući u obzir visinu takse na tužbu i presudu kao i tužiteljev uspjeh u parnici.

4. Apelant je izjavio žalbu protiv Presude Općinskog suda broj 032-0-Mal-06-002 777 od 10. augusta 2009. godine, koju je Kantonalni sud odbio Presudom broj 003-0-Gž-09-001332 od 4. decembra 2009. godine i potvrdio prvostepenu presudu, te odbio apelantov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da je teret dokazivanja činjenica na tužitelju (član 123. stav 1. ZPP) koji je, prema ocjeni prvostepenog suda, izdatim računima dokazao da je apelantu u spornom periodu vršio isporuku toplotne energije koju apelant do zaključenja glavne rasprave nije izmirio. Dalje se navodi da je utvrđenim činjeničnim stanjem prvostepenog suda u sporovima male vrijednosti vezan i drugostepeni sud bez ovlaštenja da ga ispituje i mijenja (član 433. stav 1. ZPP), te da apelant predloženim i izvedenim dokazima nije dokazao da je u svom stanu imao neadekvatno grijanje u spornom periodu, odnosno nije predočio pismeni zahtjev da se obraćao tužitelju ukazujući na slabije grijanje niti zapisnik tužitelja o mjerenju temperature u stanu. Također, prvostepeni sud nije počinio povredu odredaba parničnog postupka u situaciji kada je odbio apelantov prijedlog da se izvrši vještačenje odgovarajuće struke. Naime, vještak može dati svoj nalaz i mišljenje samo u vrijeme obavljenog vještačenja, odnosno ne može dati svoj nalaz i mišljenje za period u kojem je nastalo apelantovo potraživanje. Ostale apelantove žalbene navode Kantonalni sud nije ocijenio, jer su činjenične prirode i ne mogu se iznositi u žalbi u sporu male vrijednosti. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je na osnovu člana 226. ZPP odlučio kao u dispozitivu presude.

5. Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su mu navedena prava povrijeđena zbog proizvoljne i paušalne ocjene dokaza i proizvoljno izvedenih zaključaka u postupku u kojem mu je nametnuta obaveza da tužitelju na ime isporučene toplotne energije plati određen iznos duga. Apelant analizira osporene presude redovnih sudova i naglašava da se bez izvršenog vještačenja na okolnosti da nema grijanja u stanu nije mogla utvrditi visina duga u konkretnom slučaju. Naime, apelant navodi da prvostepeni sud nije prihvatio njegov prijedlog za vještačenje uz obrazloženje da se u junu mjesecu ne može određivati vještačenje grijanja koje počinje tek u oktobru, dok je obrazloženje drugostepenog suda da vještak može dati svoj nalaz i mišljenje samo u vrijeme obavljenog vještačenja a ne za znatno raniji period u kojem je nastalo sporno potraživanje. Apelant smatra da nije bilo osnova da mu se uskrati pravo na vještačenje koje je apelant predložio još u odgovoru na tužbu, a kojim bi dokazao postojanje tehničke greške u grijanju. Naime, apelant smatra da su redovni sudovi zamijenili teze na način da su prijedlog za vještačenje koji se odnosi na kvalitet grijanja shvatili kao da je riječ o prijedlogu za vještačenje mjerenjem grijanja u objektu. Ova zamjena teza, prema apelantovom mišljenju, uskratila mu je pravo na fer postupak jer je ukazao na postojanje tehničkih smetnji u isporuci energije, kako u spornom periodu, tako i sada, što predstavlja dokaz da tužitelj nije pružao komunalnu uslugu koju je dužan pružiti.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U odnosu na apelacione navode, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu. Dalje, Ustavni sud podsjeća na to da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine; i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

9. Imajući u vidu navedene stavove, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, nakon provedenog postupka, primjenom pravila o teretu dokazivanja utvrdili da je tužitelj dokazao da apelant nije izmirio svoj dug za utuženi period. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih presuda detaljno, jasno i precizno naveli zbog čega su usvojili tužiteljev tužbeni zahtjev primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4182/09 (D. S.) | Sudska praksa | Aktio