Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4186/09 (S. D.)

Odluka donesena 15. 05. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Zastara
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4186/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 05. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. maja 2012. godine, u predmetu broj AP 4186/09, rješavajući apelaciju Selvedina Durmića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Selvedina Durmića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-

08-000619 od 17. septembra 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Selvedin Durmić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vogošće, kojeg zastupa Haris Džafo, advokat iz Sarajeva, podnio je 31. decembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-08-000619 od 17. septembra 2009. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj PR:711/05 od 4. decembra 2007. godine obavezana je Federacija Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantu isplati na ime neisplaćene plaće za februar i mart 2001. godine, te na ime neisplaćenih regresa za 1999, 2000, 2001. i 2002. godinu iznose precizirane u izreci presude, odnosno ukupan iznos od 2.257,00 KM uz pripadajuću zakonsku zateznu kamatu od momenta podnošenja tužbe 4. aprila 2005. godine pa do isplate, uz troškove parničnog postupka u iznosu od 720,00 KM, sve u roku od 15 dana.

3. U obrazloženju presude je navedeno da je na okolnosti navoda tužbe Općinski sud proveo postupak i utvrdio da je apelant bio zaposlenik tužene (u Federalnom ministarstvu odbrane; u daljnjem tekstu: FMO) u vremenu za koje se traži isplata novčanih potraživanja, da je visina novčanih potraživanja, tj. plaća i regresa utvrđena apelantovom potvrdom, dakle, da je nesporna. Dalje je navedeno da su Zakonom o utvrđenju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH („Službene novine FBiH“ broj 66/04) utvrđena apelantova prava, a temeljem člana 4. stav 4. Zakona da je zakonodavac, nakon isteka roka zastare prema odredbama Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR), donio zakon prema kojem su dugovi Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: FBiH) nastali u periodu od 1. aprila 1996. godine do 31. decembra 2002. godine predviđeni kao opće obaveze, koje obuhvaćaju i obaveze na osnovu neisplaćenih plaća i dodataka FMO-a i Vojske Federacije, pa je navedenim zakonskim odredbama, prema ocjeni Općinskog suda, tužena priznala predmetni dug apelantu, odnosno odrekla se zastare u pogledu tog duga. Kako je utvrdio Općinski sud, ovaj zakon je stupio na snagu 28. novembra 2004. godine, a tužba je podnesena 4. aprila 2005. godine, dakle, od momenta stupanja na snagu ovog zakona, od kada počinje teći rok zastare, budući da se u odnosu na potraživanje koje je priznato raniji tok zastare ne računa, nije protekao rok zastare od tri godine, pa je Općinski sud usvojio apelantov tužbeni zahtjev. Nakon ovako utvrđenog stanja i činjenice da je apelant bio zaposlenik tužene koja mu nije isplatila sporne plaće za februar i mart 2001. godine, Općinski sud, postupajući u smislu člana 25. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH („Službene novine FBiH“ broj 23/00; u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor), zaključio je da je tužbeni zahtjev osnovan. Naime, kako je naveo Općinski sud, organ uprave je obavezan da isplaćuje plaću radnicima jedanput mjesečno, i to plaću za protekli mjesec, te da od jedne do druge isplate plaće ne može proći više od 30 dana. Prema tome, tužena je obavezna da isplati plaću apelantu koju je on zaradio kao zaposlenik tužene. Pri tome nije značajna eventualna okolnost da tužena nije primila sredstva za isplatu plaća za navedene mjesece. Ovaj prigovor se može isticati u izvršnom postupku kao razlog za odgađanje izvršenja. Navedeno je da je, prema odredbama Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave FBiH i Kolektivnog ugovora, tužena bila dužna isplatiti apelantu plaće za februar i mart 2001. godine, jer tužena nije osporila visinu plaća s obzirom na to da je dala potvrdu o visini, niti osporila tražene iznose za oba mjeseca, pa je sud apelantu dosudio traženi iznos. Dalje, Općinski sud je utvrdio da je apelant koristio godišnji odmor u 1999, 2000, 2001. i 2002. godini i da, s obzirom na odredbe Kolektivnog ugovora, ima pravo na regres, pa je sud primjenom člana 29. Kolektivnog ugovora udovoljio i ovom dijelu apelantovog tužbenog zahtjeva. Općinski sud je, u skladu sa odredbama člana 277. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te člana 1. Zakona o visini stope zatezne kamate, apelantu dosudio i kamate za ovaj iznos od momenta utuženja.

4. Presudom Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-08-000619 od 17. septembra 2009. godine žalba tužene je djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena tako da je odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na potraživanja za neisplaćene plaće za februar i mart 2001. godine i neisplaćeni regres za 1999, 2000. i 2001. godinu, dok je u preostalom dijelu (regres za 2002. godinu) žalba odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena. Presudom je tužena, također, obavezana naknaditi apelantu troškove parničnog postupka u iznosu od 118,37 KM.

5. Kako je naveo Kantonalni sud, prvostepeni sud je dosudio apelantu neisplaćene plaće u visini prema potvrdi koju je izdala tužena, a u skladu sa Zakonom o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH, kao i naknadu za korištenje godišnjeg odmora, u skladu sa članom 11. Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti FBiH i službenika federalnih ministarstava i drugih tijela federalne uprave, odnosno u skladu sa članom 4. Uredbe o izmjenama i dopunama navedene uredbe. Navedeno je da je, odlučujući o istaknutom prigovoru neblagovremenosti tužbe, Općinski sud ustanovio da je on neosnovan, te je kao osnovane ocijenio navode žalbe tužene da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo iz člana 106. ZOR-a. Naime, kako je naveo Kantonalni sud, iz stanja spisa proizlazi da apelant svojim tužbenim zahtjevom potražuje isplatu plaća za februar i mart 2001. godine, kao i regres za 1999, 2000, 2001. i 2002. godinu, pa, budući da je tužbu podnio sudu 4. aprila 2005. godine, dakle, nakon proteka roka od tri godine propisanog zakonom, samim tim je i nastupila zastara potraživanja, kako to osnovano ističe tužena, izuzev za regres za 2002. godinu. Tačno je da su donošenjem Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza Federacije BiH („Službene novine FBiH“ broj 66/04 ), i to odredbom člana 4. tačka 4, dugovi Federacije nastali u periodu od 1. aprila 1996. do 31. decembra 2002. godine predviđeni kao opće obaveze, koje obuhvaćaju i obaveze na osnovu neisplaćenih plaća i dodataka FMO-a i Vojske Federacije, a koje će se, prema odredbi iz člana 5. stav 2. tačka 4. istog zakona, izmiriti isplatom u gotovini, i to prema članu 7. navedenog zakona, u periodu od četiri godine počevši od fiskalne 2004. godine. Međutim, kako je zaključio Kantonalni sud: „Donošenje navedenog zakona ne predstavlja priznanje duga sa posljedicama prekidanja zastarjelosti potraživanja, jer iz sadržaja teksta Zakona ne proizlazi izričito priznanje duga [apelantu] kao povjeriocu, niti se radi o izjavi potpisanoj od lica koje je ovlašteno da zastupa dužnike […] to potraživanje [apelanta] za isplatu plaće za februar i mart 2001. godine, kao i regresa za 1999., 2000. i 2001. godinu zastarjelo je u smislu člana

106. Zakona o radu, imajući u vidu činjenicu da je tužba podnesena 4. aprila 2005. godine“. Prilikom odlučivanja o zahtjevu za isplatu regresa za 2002. godinu, Kantonalni sud je naveo da je 5. jula 2002. godine ministar donio Odluku o isplati regresa za 2002. godinu, koja je stupila na snagu danom donošenja, te je apelantovo potraživanje u ovom dijelu osnovano, imajući u vidu da je tužba podnesena 4. aprila 2005. godine, dakle u roku od tri godine od dana nastanka obaveze isplate spornog potraživanja. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u dispozitivu drugostepene presude primjenom odredaba iz člana 229. tačka 4. Zakona o parničnom postupku FBiH.

6. Apelant je naveo da su mu osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant smatra da postupci koji su prethodili podnošenju ove apelacije nisu bili pravični, te da su zakoni proizvoljno primijenjeni. Iz potvrde-uvjerenja tužene broj 29-21-17/03-49/2-297-1/03 od 10. marta 2003. godine, u kojoj se, između ostalog, kaže da Selvedinu Durmiću (…) nisu isplaćena novčana potraživanja po osnovu plaća i regresa (…) nesumnjivo proizlazi, kako je naveo apelant, da je tužena navedenim uvjerenjem pismeno priznala postojanje duga prema apelantu, kao i visinu duga i time se odrekla prava na zastarjelost. Budući da navedene dokaze koji se odnose na akte tužene o priznanju duga Kantonalni sud nije uopće ocijenio, sud je, po apelantovom mišljenju, postupio arbitrarno, odstupajući pri tome od legislativnog određenja kategorije zastarjelosti povodom primjene instituta zastare potraživanja i odricanja od zastare, te time povrijedio apelantovo pravo na pravično suđenje. Apelant smatra da je Kantonalni sud proizvoljno tumačio zakone, odnosno proizvoljno primijenio materijalno pravo kad nije primijenio član 12. ZOO-a, član 106. ZOR-a, jer iz ove odredbe jasno proizlazi da se na prekid i odricanje od zastare primjenjuju odredbe ZOO-a. Dalje, članom 387. stav 1. ZOO-a propisano je da se zastarijevanje prekida kada dužnik prizna dug, a stavom 2. da se to može učiniti ne samo izjavom nego i na posredan način, a članom 392. stav 1. ZOO-a je propisano da poslije prekida zastarijevanje počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida se ne računa u rok za zastarijevanje određen zakonom, a stavom 2. je predviđeno da zastarijevanje koje prekine dužnik počinje teći iznova od dana priznanja. Dakle, iz navedenih dokaza jasno proizlazi da je tužena, prema apelantovom mišljenju, svakim od navedenih postupaka pismeno priznala postojanje duga prema apelantu i time prekinula rok zastare u smislu člana 387. ZOO-a. Budući da su svi navedeni akti i propisi tužene utvrdili da postoji dug, te njegovu osnovu i visinu i preuzetu obavezu tužene na isplatu, to je nesporno da je navedenim postupcima i pismeno priznata obaveza.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. U okviru ispitivanja dopustivosti apelacija, a u vezi sa apelantovim navodima, Ustavni sud ukazuje na to da je u Odluci broj AP 884/07 od 22. oktobra 2009. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 884/07 od 22. oktobra 2009. godine, Odluka o dopustivosti broj AP 2136/09 od 22. februara 2011. godine i Odluka o dopustivosti broj AP 2256/09 od 23. februara 2012. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), već razmatrao isto pravno pitanje. U Odluci broj AP 884/07, u dijelu koji se odnosio na odbijanje apelantovog tužbenog zahtjeva zbog zastare potraživanja, Ustavni sud je zaključio da se stav redovnih sudova temelji na relevantnim odredbama ZOR-a i ZOO-a, te da se izvod iz poslovnih knjiga, podataka iz računovodstva kojim su potvrđene nesporne činjenice ne može smatrati priznanjem duga koje je dato u obliku propisanom u odredbi člana 387. ZOO-a. Ustavni sud je u navedenoj odluci, također, zaključio da su redovni sudovi, postupajući povodom apelantove tužbe, za dio zahtjeva koji su odbili zbog prigovora o zastari potraživanja dali logično i uvjerljivo obrazloženje za primjenu relevantnog materijalnog prava koje ni u jednom dijelu nije proizvoljno ili neprihvatljivo. Zbog toga je Ustavni sud utvrdio da su navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

11. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, u Odluci broj AP 884/07 Ustavni sud je zaključio da se apelantovi navodi o eventualnom kršenju ovih prava zasnivaju na istim navodima koji su izneseni u vezi sa pravom na pravično suđenje. S obzirom na to da je u prethodnim stavovima citirane odluke zaključeno da su navodi u vezi sa pravom na pravično suđenje očigledno neosnovani, te da apelant u odnosu na ove navode nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da, zaista, postoji povreda ustavnih prava na koja se u apelaciji poziva, Ustavni sud je smatrao da apelant nema „opravdan zahtjev“ ni u vezi sa kršenjem ovih prava, zbog čega su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. S obzirom na to da se i u predmetnom slučaju apelacija odnosi na ista činjenična i pravna pitanja, te da je Kantonalni sud u osporenoj odluci, suprotno apelantovim navodima, dao precizne i jasne razloge za zaključak da tužena donošenjem Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza Federacije BiH i izdavanjem potvrde nije, u smislu relevantnih odredaba ZOO-a, priznala dug, odnosno dao razloge za zaključak da je apelantovo potraživanje, u smislu odredbe člana 106. ZOR-a, zastarjelo, Ustavni sud u ovoj odluci neće posebno razmatrati apelantove navode, nego će se pozvati na obrazloženje i razloge date u citiranoj Odluci broj AP 884/07, imajući u vidu da se oni u cijelosti odnose i na ovu odluku. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da apelant nema opravdan zahtjev u vezi sa povredom prava na koja se pozvao, te da je apelacija očigledno (prima facie) neosnovana.

13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4186/09 (S. D.) | Sudska praksa | Aktio