Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4213/10 (B. H.)
Odluka donesena 15. 05. 2012.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Krivični postupak
- Apelacija preuranjena
- Pritvor
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja utjecaja na svjedoke
- Trajanje pritvora
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4213/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 05. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. maja 2012. godine, u predmetu broj AP 4213/10, rješavajući apelaciju Bahrudina Helaća, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 14. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Bahrudina Helaća podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Goraždu broj 45 0 K 016336 10 Kz od 6. septembra 2010. godine, rješenja Općinskog suda u Goraždu broj 45 0 K 016336 10 Kv od 3. septembra 2010. godine i broj 45 0 K 016336 10 Kpp 2 od 6. augusta 2010. godine u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Bahrudina Helaća podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Goraždu broj 45 0 K 016336 10 Kz od 6. septembra 2010. godine, rješenja Općinskog suda u Goraždu broj 45 0 K 016336 10 Kv od 3. septembra 2010. godine i broj 45 0 K 016336 10 Kpp 2 od 6. augusta 2010. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
1. Bahrudin Helać (u daljnjem tekstu: apelant) iz Goražda, koga zastupa Ragib Hadžić, advokat iz Goražda, podnio je 29. septembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 45 0 K 016336 10 Kz od 6. septembra 2010. godine, rješenja Općinskog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 45 0 K 016336 10 Kv od 3. septembra 2010. godine i broj 45 0 K 016336 10 Kpp 2 od 6. augusta 2010. godine.
2. Rješenjem sudije za prethodni postupak Općinskog suda broj 45 0 K 016336 10 Kpp 2 od 6. augusta 2010. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Vanraspravnog vijeća ovog suda broj 45 0 K 016336 10 Kv od 13. augusta 2010. godine, apelantu je određen pritvor u trajanju od jedan mjesec, koji se računa od dana i sata lišenja slobode pa nadalje ili do nove odluke suda.
3. U obrazloženju rješenja Općinskog suda je navedeno da je ovaj sud, rješavajući povodom prijedloga Kantonalnog tužilaštva Goražde (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) za određivanje pritvora broj T 05 KT 0000390 10 od 6. augusta 2010. godine, u krivičnom predmetu protiv apelanta kao osumnjičenog (ostali osumnjičeni Armin Mašić i Aleksandar Škripina), zbog krivičnog djela učestvovanja u grupi ljudi koja čini krivična djela iz člana 341. st. 1. i 2. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH), u vezi sa krivičnim djelom paljevine iz člana 301. stav 1. i krivičnim djelom izazivanja opće opasnosti iz člana 325. stav 1. navedenog zakona, u skladu sa odredbom člana 148. stav 1. Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH) i u vezi sa članom 146. stav 1. tačka b) navedenog zakona, odredio pritvor apelantu kao osumnjičenom kao u izreci rješenja. Kantonalno tužilaštvo je u prijedlogu navelo da osnovana sumnja proizlazi iz izvještaja Federalne uprave policije iz Sarajeva, zapisnika inspektora za zaštitu od požara, iskaza svjedoka i drugih materijalnih dokaza, i da pritvor apelantu treba odrediti zbog bojazni da će puštanjem na slobodu osumnjičeni utjecati na svjedoke da promijene svoje iskaze koje su dali pred ovlaštenim službenim licima, jer su već svjedoci (Sanjin Plakalo i Muhamed Ćurevac) u svojim iskazima izrazili bojazan da bi apelant puštanjem na slobodu mogao ugroziti njihovu ličnu sigurnost, s obzirom na to da se radi o licu koje je počinilo veći broj krivičnih djela, a što ukazuje na opasnost u pogledu budućeg slijeda događaja i utjecaja na predmetni krivični postupak. Na osnovu izvještaja o počinjenom krivičnom djelu koji je priložio predlagač proizlazi da se apelant sumnjiči da je u noći 29. aprila 2010. godine, zajedno sa ostala dva osumnjičena, zapalio zgradu u čijem se prizemlju nalazi kafe-bar «Horse», koji koriste Ervin Vranj i Nedžad Zuko, usljed čega je pričinjena veća materijalna šteta na objektu, te izazvana ozbiljna opasnost od širenja požara, odnosno ugroženost, kako imovine odnosno objekata koji se naslanjaju na spomenutu zgradu, tako i lica koja žive u toj zgradi i bližoj okolini. Općinski sud je na temelju izvršenog uvida u ostale optužnice podignute protiv apelanta u ovom sudu, tj. optužnica zbog krivičnog djela lihvarstva i samovlašća u predmetu T 0 5 KT 0000301 09, oštećeni prilikom davanja izjave jasno naveo da su ga zbog duga apelant i Meho Pljevljak istukli i zaprijetili da će ga ubiti ukoliko ne vrati dug, nakon čega je oštećeni u tom predmetu promijenio iskaz navodeći da osumnjičeni nisu počinili to djelo, što je dalje u konkretnom predmetu okolnost koja opravdava bojazan da bi apelant ukoliko bi bio pušten na slobodu mogao utjecati na svjedoke. Vanraspravno vijeće ovog suda na osnovu sudskih spisa i prezentiranih činjenica smatra da je sudija za prethodni postupak pravilno postupio kada je primjenom člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH apelantu odredio pritvor u trajanju od 30 dana. Slijedom izloženog Vijeće ovog suda je u dijelu odluke o određivanju pritvora potvrdilo odluku sudije za prethodni postupak i odlučilo kao u izreci Rješenja broj 45 0 K 016336 10 Kv na osnovu člana 148. stav 4. ZKPFBiH zbog postojanja razloga za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH. Vijeće Općinskog suda osim toga ukazuje na razloge koji ukazuju da je pravilna odluka ovog suda, na što ukazuje kriminalna prošlost apelanta kao osumnjičenog, te samo njegovo postupanje, zbog čega smatra da bi puštanjem na slobodu mogao zloupotrijebiti svoju slobodu tako što će održavati postojeću mrežu kontakata, zbog čega je nužno spriječiti događaje koji mogu ometati pravilan tok krivičnog postupka, budući da se radi o višestrukom povratniku.
4. Vanraspravno vijeće Općinskog suda je, rješavajući povodom prijedloga Kantonalnog tužilaštva za produženje pritvora iz Optužnice broj T 05 KT 0000390 10 od 2. septembra 2010. godine, u skladu sa odredbama člana 149. stav 2. ZKPFBiH a u vezi sa članom 146. stav 1. tačke b) i
c) navedenog zakona, Rješenjem broj 45 0 K 016336 10 Kv od 3. septembra 2010. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj 45 0 K 016336 10 Kz od 6. septembra 2010. godine, produžilo pritvor apelantu za dva mjeseca, koji se računa od 3. septembra 2010. godine od 16,00 sati i koji će trajati najduže do 2. novembra 2010. godine do 16.00 sati.
5. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Kantonalno tužilaštvo 2. septembra 2010. godine ovom sudu podnijelo Optužnicu broj T 05 KT 0000390 10, 2 sa prijedlogom za produženje mjere pritvora apelantu iz razloga navedenih u članu 146. stav 1. tačke b) i c) ZKPFBiH, u skladu sa članom 149. stav 2. navedenog zakona, zbog osnovane sumnje da je počinio krivično djelo paljevine iz člana 301. stav 1. KZFBiH u vezi sa podstrekavanjem i pomaganjem iz čl. 32. i 33. navedenog zakona i supočiniteljstvom iz člana 31. istog zakona. Uvidom u spise predmeta ovog suda (broj 45 0 K 015341 10 Kz, broj T 05 0 KT 0000461 10, broj T 05 0 Kt 0000302 09, dokaze Federalnog ministarstva unutrašnjih poslova broj 09-13/5-2-04-3-2535/10 od 12. augusta 2010. godine), kao i druge materijalne i nematerijalne dokaze, utvrđeno je da je apelant i u ranijem periodu bio optuživan i osuđen za veći broj krivičnih djela (lihvarstvo, rasturanje droge i dr.), tako da se može reći da se radi o višestrukom povratniku. Dakle, s obzirom na to da je osumnjičeni lice sa kriminalnom prošlošću, da je osuđivan i optužen za veći broj krivičnih djela, a imajući u vidu prirodu tih djela, kao i okolnosti konkretnog slučaja, osnovano se može sumnjati da bi apelant mogao ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, iz kojih razloga su, prema ocjeni suda, ispunjeni zakonski razlozi za produženje pritvora apelantu iz člana 149. stav 2. ZKPFBiH a u vezi sa članom 146. stav 1. tačke b) i
c) ZKPFBiH.
6. U obrazloženju rješenja Kantonalnog suda je navedeno da je ovaj sud odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu i potvrdio rješenje Općinskog suda od 3. septembra 2010. godine. Ovaj sud je odlučio kao u izreci rješenja iz razloga što prema podacima iz spisa predmeta proizlazi da su svjedoci Sanjin Plakalo i Muhamed Ćurevac u iskazima izrazili veliku bojazan da bi apelant kao osumnjičeni puštanjem na slobodu mogao ugroziti njihovu sigurnost i sigurnost njihovih porodica, jer se radi o licu koje je počinilo veći broj krivičnih djela i što spomenute izjave ukazuju na osnovanu bojazan da bi apelant ukoliko mu se ne bi produžio pritvor ometao krivični postupak u fazi glavnog pretresa utjecajem na svjedoke a s ciljem izbjegavanja krivične odgovornosti, pa je zbog toga odbijen kao neosnovan apelantov prigovor da tužitelj nije pružio nikakve dokaze u smislu osobitih okolnosti koje ukazuju na to da bi puštanjem na slobodu ometao krivični postupak. Kantonalni sud je osim toga istakao da iz spisa predmeta Općinskog suda proizlazi da je pritvor apelantu određen rješenjem sudije za prethodni postupak od 6. augusta 2010. godine iz razloga propisanih članom 145. stav 1. tačka b) ZKPFBiH zbog osnovane bojazni da će osumnjičeni utjecajem na svjedoke utjecati i ometati krivični postupak.
7. Apelant ukazuje na povredu prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1. Evropske konvencije, zatim na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelant smatra da mu je pritvor produžen bez postojanja relevantnih i dovoljnih razloga koji opravdavaju odluku za produženje pritvora, budući da nije dokazano da će apelant nastaviti sa vršenjem kaznenih djela. Apelant smatra da se naročitim okolnostima ne može smatrati njegova ranija osuđivanost, te da njegovim puštanjem na slobodu postoji opasnost da će ponoviti krivično djelo, te da je ovakvo obrazloženje suda u suprotnosti sa članom 5. stav 3. Evropske konvencije. S tim u vezi, apelant smatra da razlozi i činjenice nisu takvi da bi on trebao ostati u pritvoru. Navodi da mu pritvor nije mogao biti produžen jer je Optužnica Kantonalnog tužilaštva broj T 05 Kt 0000390 10 potvrđena tek 8. septembra 2010. godine, a da mu je pritvor po prethodnom rješenju Općinskog suda trebao trajati do 6. septembra 2010. godine, pa je mišljenja da se nisu stekli zakonski uvjeti za produženje pritvora, odnosno da je njegovo zadržavanje u pritvoru nakon 8. septembra 2010. godine nezakonito, zbog čega smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u vezi sa krivičnim postupkom.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 2. i 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. st. 2. i 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (14) apelacija je preuranjena;
Pravo na ličnu slobodu i sigurnost
9. U konkretnom slučaju, apelant smatra da mu je osporenim rješenjima o produženju pritvora povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije. S tim u vezi, sloboda ličnosti ubraja se u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, a član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva ZKPFBiH, koji je primijenjen u konkretnom slučaju, koji uz to mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije.
10. Ustavni sud ukazuje na to da odredba člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da lice bude lišeno slobode shodno članu 5. stav 1.c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje «zakonito» u smislu navedenog člana, a obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštivanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje utemeljene sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo koje mu se stavlja na teret conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Ali, to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja, koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, usprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštivanja slobode pojedinca.
11. Ustavni sud nalazi da je pritvor apelantu produžen iz osnova koji propisuje odredba člana 146. stav 1. tačka c). ZKPFBiH, kojom je propisano da ukoliko postoji osnovana sumnja da je određeno lice počinilo krivično djelo, pritvor protiv tog lica može se odrediti ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili će dovršiti pokušano krivično djelo ili će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta se krivična djela može izreći kazna zatvora najmanje pet godina ili teža kazna.
12. Ustavni sud uočava da je u obrazloženju rješenja Vanraspravnog vijeća Općinskog suda, koji stav je Kantonalni sud ocijenio pravilnim i zakonitim, razmatrajući prijedlog nadležnog tužilaštva, utvrđeno da su kumulativno ispunjeni i opći i posebni uvjeti za produženje pritvora apelantu. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u odnosu na posebne okolnosti izvršenja krivičnog djela u konkretnom slučaju naveli da je apelant višestruki povratnik, te da postoji osnovana bojazan zasnovana na temelju iskaza svjedoka da bi njegovim puštanjem na slobodu bila ugrožena njihova lična sigurnost kao i sigurnost njihovih porodica, da će ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke prisilom ili na drugi način, da će ponoviti krivično djelo ili će dovršiti pokušano, ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti svjedocima za koja djela mu se može izreći kazna zatvora u trajanju od najmanje pet godina ili teža. Navedene okolnosti, prema ocjeni redovnih sudova, ukazuju na ličnost apelanta kao lica čije dosadašnje ponašanje opravdava bojazan da bi boravkom na slobodi ponovio krivično djelo za koje se vodi postupak. Dakle, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi ocijenili da navedene okolnosti ukazuju da bi puštanje apelanta na slobodu rezultiralo ometanjem daljnjeg vođenja krivičnog postupka kao i stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda.
13. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nalazi da je pritvor protiv apelanta odredio i produžio organ sudske vlasti u postupku propisanom zakonom, što je u saglasnosti sa zahtjevom iz člana 5. stav 1. Evropske konvencije. Dalje, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali detaljne i jasne razloge zbog čega je pritvor apelantu produžen, te da okolnosti konkretnog slučaja upućuju na postojanje važnog i značajnog općeg interesa koji preteže nad načelom poštivanja prava na slobodu pojedinca. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. apelant nema «opravdan zahtjev» da se poziva na kršenje prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1. i 3. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
14. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća da se garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije odnose na krivični postupak u cijelosti, te da se odgovor na pitanje da li je neka od ovih garancija prekršena ne može dati dok postupak traje, jer eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka, mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68; Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. jula 2003. godine, tačka 18, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 38/03).
15. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje na to da osporena rješenja ne predstavljaju odluku koja je rezultat cjelokupnog krivičnog postupka protiv apelanta, u smislu utvrđivanja utemeljenosti krivične optužbe protiv njega, jer je tim rješenjima riješeno samo jedno proceduralno pitanje, odnosno odlučeno o jednoj fazi postupka. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije preuranjena.
16. Imajući u vidu odredbu člana 16. st. 2. i 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović