Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-461/09 (V. S.)

Odluka donesena 15. 05. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-461/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 05. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. maja 2012. godine, u predmetu broj AP 461/09, rješavajući apelaciju Velimira Suvajca, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Velimira Suvajca podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Gž-

08-002004 od 19. decembra 2008. godine i Rješenja Osnovnog suda u Gradišci - Zemljišnoknjižna kancelarija broj 072-0-DN-08-000-1128 od 22. oktobra 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Velimir Suvajac (u daljnjem tekstu: apelant) iz mjesta Šibovska kod Prnjavora, kojeg zastupa Desimir G. Jošić, advokat iz Gradiške, podnio je 12. februara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-08-002004 od 19. decembra 2008. godine i Rješenja Osnovnog suda u Gradišci - Zemljišnoknjižna kancelarija (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 072-

0-DN-08-000-1128 od 22. oktobra 2008. godine.

2. Na temelju zahtjeva apelanta kao predlagatelja da se po osnovu Ugovora o prodaji od 8. jula 2008. godine broj OPU-286/2008, zaključenog između Opštine Srbac kao prodavca i apelanta kao kupca (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor) i po osnovu ispravke predmetnog ugovora broj OPU-

385/2008 od 16. jula 2008. godine, izvrši promjena upisa u zemljišnoj knjizi, Osnovni sud je Rješenjem broj 072-0-Dn-08-000-1128 od 11. oktobra 2008. godine, tačkom 1. dispozitiva, dozvolio otpis parcele broj 87/5, oranica «Gaj», površine 9981 m2 (predmetna parcela) iz A lista zemljišnoknjižnog uloška broj 798 k.o. Sitneši i upis predmetne parcele u A list novog elektronskog zemljišnoknjižnog uloška broj 808 iste k.o. Istim rješenjem, i to tačkom 2, dozvoljena je uknjižba prava vlasništva u listu B/1. kolona, upisi elektronskog zemljišnoknjižnog uloška broj 808 k.o. Sitneši na predmetnoj parceli u korist Republike Srpske sa dijelom 1/1, a tačkom 3. dozvoljena je uknjižba prava raspolaganja u listu C/1. kolona, upisi elektronskog zemljišnoknjižnog uloška broj 808 k.o. Sitneši na predmetnoj parceli u apelantovu korist. Tačkom 4. istog rješenja je precizirano da se briše zabilježba o otklanjanju nedostataka upisanih u B/3. kolona, upisi zemljišnoknjižnog uloška broj 798 k.o. Sitneši. U obrazloženju je navedeno da je sud, u skladu sa odredbom člana 42. Zakona o zemljišnim knjigama Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 67/03; u daljnjem tekstu: Zakon o zemljišnim knjigama), izvršio provjeru priloženih isprava sa stanjem u zemljišnoj knjizi gdje je utvrđeno da je vlasnik nekretnina upisanih u A listu zemljišnoknjižnog uloška broj 798 k.o. Sitneši Republika Srpska sa pravom raspolaganja Opštine Srbac (u daljnjem tekstu: prodavac) sa dijelom 1/1. Osnovni sud je istakao da je izvršio promjenu sastava zemljišnoknjižnog tijela, u skladu sa odredbom člana 56. Zakona o zemljišnim knjigama, na način da je otpisao predmetnu parcelu iz dosadašnjeg zemljišnoknjižnog uloška broj 798 k.o. Sitneši u novi zemljišnoknjižni uložak broj 808 iste k.o. Osnovni sud je, na kraju, istakao da se u konkretnom slučaju radi o valjanom pravnom poslu za prenos prava na nekretninama, pa je taj sud, u smislu odredbe člana 43. stav 1. Zakona o zemljišnim knjigama, odlučio kao u izreci dozvolivši provođenje predmetnog ugovora.

3. Odlučujući o apelantovoj žalbi podnesenoj protiv prvostepenog rješenja, Okružni sud je Rješenjem broj 011-0-Gž-08-002004 od 19. decembra 2008. godine žalbu odbio i osporeno prvostepeno rješenje potvrdio. U obrazloženju je navedeno da je prvostepeni sud, postupajući po apelantovom zahtjevu da se predmetni ugovor provede u zemljišnu knjigu, izvršio provjeru priloženih isprava sa stanjem u zemljišnoj knjizi, u smislu odredbe člana 42. Zakona o zemljišnoj knjizi, te je utvrdio da je vlasnik predmetne parcele u A listu, zk. ul. broj 798 k.o. Sitneši, Republika Srpska sa pravom raspolaganja na predmetnoj parceli u korist prodavca sa dijelom 1/1. Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud, nakon što je, u smislu odredbe člana 56. Zakona o zemljišnim knjigama, izvršio promjenu sastava zemljišnoknjižnog tijela, dozvolio provođenje upisa.

4. U obrazloženju je istaknuto da se apelantovim žalbenim navodima osporavaju pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja, tvrdeći da su postojali zakonski uslovi da se na predmetnoj parceli on uknjiži kao vlasnik, a ne samo da se u njegovu korist uknjiži pravo raspolaganja, jer više ne postoji institut državne svojine. Obrazlažući ove žalbene navode, drugostepeni sud se pozvao na odredbu člana 26. Zakona o zemljišnim knjigama kojom su propisana prava koja se upisuju u zemljišnu knjigu, pa tako i pravo vlasništva. Okružni sud je, dalje, pojasnio da se navedenom odredbom ne spominje pravo raspolaganja koje zajedno sa pravom korištenja i pravom upravljanja čini osnovne komponente ranijeg društvenog, a sada državnog vlasništva. U obrazloženju je još navedeno da je ranije podruštvljavanje zemljišta, pored prava korištenja, u raniji pravni sistem uvelo i pravne institute poput prava raspolaganja i prava upravljanja na imovini, odnosno sredstvima u društvenoj svojini. Prema ocjeni Okružnog suda, bez obzira na intenciju zakonodavca da se u pravnom sistemu Zakonom o stvarnim pravima (koji je još uvijek u nacrtu) odredi način transformacije iz dosadašnjeg društvenog, odnosno državnog vlasništva u jednu vrstu prava vlasništva neovisno o njegovom nositelju, kao i pretvorbe prava korištenja, raspolaganja, kao i upravljanja u pravo vlasništva titulara tih prava, pa pošto se pravo korištenja u tradicionalnom smislu i dalje dodjeljuje i stiče isto kao i pravo raspolaganja koji su zadržani u Zakonu o građevinskom zemljištu Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 112/06; u daljnjem tekstu: Zakon o građevinskom zemljištu) i dalje postoji potreba za upis ovih prava u zemljišne knjige bez obzira na tendenciju zakonodavca.

5. Okružni sud je pojasnio da je pravo raspolaganja osnovno imovinsko pravo u društvenoj (državnoj) svojini i ono predstavlja pravo društveno-pravnog lica da u pravnom prometu sa drugim pravnim licima stiče i otuđuje nekretnine pri čemu se oblik državnog vlasništva ne mijenja. U obrazloženju je još navedeno da su u konkretnom slučaju ugovorne strane po predmetnom ugovoru prodavac (Opština Srbac), sa jedne strane, i apelant, kao kupac i predlagatelj u ovom postupku, sa druge strane, a prema sadržaju zemljišnoknjižnog uloška broj 798 k.o. Sitneši, predmetna parcela je u državnom vlasništvu Republike Srpske sa pravom raspolaganja u korist prodavca. Prema mišljenju Okružnog suda, time je prodavac, kao ugovorna strana po predmetnom ugovoru, mogao prenijeti samo ono pravo koje je u njegovu korist upisano, tj. pravo raspolaganja, a ne pravo vlasništva, jer prodavac nije titular tog prava. Okružni sud je, na kraju, istakao da je prema izloženom, suprotno žalbenim navodima, prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, te pravilno primijenio materijalno pravo, pa je valjalo odbiti žalbu i odlučiti kao u izreci rješenja.

6. Apelacijom se ukazuje da je osporenim odlukama povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Suština apelacionih navoda se svodi na to da je izvršen pogrešan upis u zemljišnoj knjizi, jer je, umjesto prava vlasništva, na predmetnoj parceli na apelantovo ime uknjiženo pravo raspolaganja o čemu se sasvim jasno izjasnio u žalbi, ali Okružni sud nije ni pokušao da razumije problem, odbivši žalbu bez posebnog obrazloženja. Apelant smatra da su osporena rješenja donesena kao rezultat pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava, i to Zakona o građevinskom zemljištu i uz povrede odredaba vanparničnog postupka. U navodima apelacije se ističe da društveno-pravne osobe radi ostvarivanja prava raspolaganja prenose društvena sredstva na druge društveno-pravne osobe, otuđuju društvena sredstva iz društvenog vlasništva itd., te ako se tome doda da je posebnim Zakonom u RS sva bivša društvena imovina proglašena državnom, čime joj je određen i adekvatan status, onda treba ispravno tumačiti da nosilac prava raspolaganja na određenoj imovini može i treba ugovorom o potpunom prenosu prava svojine na novog subjekta prenijeti samo pravo svojine, te da pri tome ne može zadržati pravo raspolaganja, jer su ta dva prava izjednačena. Drugim riječima, prenosom prava svojine na fizičko lice pravo raspolaganja prelazi u pravo vlasništva i obratno. Apelant je predložio da se apelacija usvoji, osporeno rješenje Okružnog suda ukine i predmet vrati tom sudu na ponovni postupak, te da mu se, zbog nanesene materijalne štete (uključujući i izgubljenu dobit), dosudi iznos od 3.000,00 KM na teret Ministarstva pravde Republike Srpske.

7. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju od 8. juna 2009. godine naveo da u Zakonu o građevinskom zemljištu ne postoji uporište da se predmetna parcela koja je predmet kupoprodajnog ugovora na kojoj prodavac ima pravo raspolaganja uknjiži kao apelantovo vlasništvo. U odgovoru je još istaknuto da je Osnovni sud, poštujući namjeru zakonodavca da se novim Zakonom o stvarnim pravima (koji je u vrijeme rada na navedenom predmetu bio u nacrtu i još uvijek nije stupio na snagu) odredi način i jasno definiše pretvorba državnog vlasništva, kao i pretvorba prava korištenja, raspolaganja i upravljanja u pravo vlasništva nosioca, odnosno titulara tih prava, taj sud je donio rješenje kojim je apelantu naloženo da dostavi aneks predmetnog ugovora koji bi sadržavao obavezu i rokove za pribavljanje potrebne dokumentacije za građenje i rokove izgradnje. Osnovni sud je pojasnio da se tim rješenjem nastojala osigurati uknjižba apelanta kao vlasnika na predmetnoj parceli uz obavezu da pribavi potrebnu dokumentaciju za građenje, a sve u skladu sa odredbom člana 38. stav

2. Zakona o građevinskom zemljištu, jer se uknjižbom vlasništva u zemljišnoj knjizi u tom slučaju omogućava daljnje prometovanje nekretnina koje su kupljene po zaista posebnim i povoljnim uslovima. Pošto u ostavljenom roku nije dostavljen traženi aneks predmetnog ugovora, dozvoljen je upis tako da je ostalo državno vlasništvo na predmetnoj parceli, a pravo raspolaganja je preneseno na apelanta. Osnovni sud je ukazao na nedostatke i manjkavosti predmetnog ugovora, te je uz odgovor na apelaciju, između ostalog, dostavio nekoliko zemljišnoknjižnih uložaka iz kojih je vidljivo da je u identičnim predmetima izvršena uknjižba državne svojine sa pravom raspolaganja na njima u korist kupaca kako fizičkih, tako i pravnih lica.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. Ustavni sud primjećuje da apelant ukazuje da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje i imovinu isključivo zbog toga što su sudovi pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje, pogrešno primijenili odredbe materijalnog i procesnog prava, te što Okružni sud nije obrazložio svoju odluku.

11. U vezi sa navedenim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. U odnosu na apelacioni navod da Okružni sud nije obrazložio svoju odluku, Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da daju obrazloženja za svoje presude, ali to se ne može tumačiti kao obaveza da se dā odgovor na svaki navod, nego samo onaj koji ocijeni relevantnim (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Harutyunyan protiv Armenije, djelomična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03). Konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi, Evropska komisija za ljudska prava, odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, OI 25), već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda koje takvima ocijeni. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi o čemu se Okružni sud jasno i argumentovano izjasnio. Naime, Ustavni sud smatra da je Okružni sud dovoljno jasno obrazložio zbog kojih razloga nije prihvatio apelantovu žalbu, pojasnivši, između ostalog, da zakon na koji se poziva apelant u trenutku provođenja predmetnog ugovora nije stupio na snagu, te da je prodavac na apelanta mogao prenijeti samo ono pravo koje je u zemljišnoj knjizi upisano u njegovu korist, a to je pravo raspolaganja. Ustavni sud, takođe, zapaža da, suprotno apelacionim navodima, iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi da su redovni sudovi u predmetnom postupku na bilo koji način proizvoljno primijenili odredbe materijalnog i procesnog prava. Osim toga, Ustavni sud primjećuje i da apelant u apelaciji, osim paušalnih navoda, ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

13. U odnosu na apelantov zahtjev za naknadu štete, Ustavni sud podsjeća da je, prema članu 76. stav 2. Pravila, ovlašten da izuzetno odredi naknadu nematerijalne štete, kao kompenzaciju za utvrđenu povredu ustavnih prava apelanata, a pošto je u konkretnom slučaju utvrđeno da je apelacija očigledno (prima facie) neosnovana, to apelantu ne pripada pravo na kompenzaciju.

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-461/09 (V. S.) | Sudska praksa | Aktio