Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-748/09 (Zemljoradnička zadruga „Brka“ Brčko)
Odluka donesena 15. 05. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanska prava i obaveze - utvrđivanje i spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-748/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 05. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. maja 2012. godine, u predmetu broj AP-748/09, rješavajući apelaciju Zemljoradničke zadruge „Brka“ Brčko, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zemljoradničke zadruge „Brka“ Brčko, podnesena protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 097-0-Pž-08-000175 od 23. decembra 2008. godine i presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 096-0-Mals-06-000126 od 4. jula 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zemljoradnička zadruga „Brka“ Brčko (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupa Šaćir Rahman, advokat iz Brke, podnio je 12. marta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem testu: Apelacioni sud) broj broj 097-0-Pž-08-000175 od 23. decembra 2008. godine i presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 096-0-Mals-06-000126 od 4. jula 2008. godine.
2. Osnovni sud je presudom broj 096-0-Mals-06-000126 od 4. jula 2008. godine odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta protiv tuženog Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tuženi) kojim je tražio da se utvrdi založno pravo (hipoteka) u korist apelanta na nekretninama preciznije označenim u izreci presude radi obezbjeđenja ugovora o kreditu broj 148 zaključenog 23. juna 1998. godine između USAID BUSINESS FINANCE i Zemljoradničke zadruge «Ratar» Brka (u daljnjem tekstu: ZZ «Ratar») i Ugovora o kreditu broj 068 od 13. juna 1997. godine zaključenog između On-Lending Management Unit (OMU kasnije USAID) i DJL «Agrozem» Gračanica. Presudom je dalje odbijen dio tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio da na osnovu te presude Zemljišno knjižni ured Osnovnog suda izvrši upis založnog prava – hipoteke na navedenim nekretninama, a radi obezbjeđenja navedenih ugovora o kreditu, te da ukoliko ZZ «Ratar» u stečaju ne ispuni svoje obaveze po ugovorima o kreditu da će apelant na osnovu te presude moći zahtijevati prodaju založenih nekretnina u izvršnom postupku sve do potpunog namirenja glavnog duga, kamata, sudskih troškova i drugih potraživanja po osnovu navedenih ugovora o kreditu. Istom presudom je odbačen protivtužbeni zahtjev tuženog-protivtužioca kojim je tražio da se utvrdi da su ništavi i da ne proizvode nikakvo pravno dejstvo Sporazum zaključen između BRFF On-Lending Management Unit Tuzla s jedne strane i DJL «Agrozem» Gračanica i ZZ «Ratar» s druge strane broj Ip-39/97 i Rješenje Općinskog suda u Brčkom- Privremeno sjedište u Maoči broj Ip-39/97 od 23. septembra 1997. godine, kao i Sporazum zaključen između USAID BUSINESS FINANCE (ranije BRFF/OMU) s jedne strane i ZZ «Ratar» s druge strane broj Ip-48/98 i Rješenje Općinskog suda u Brčkom-
Privremeno sjedište u Maoči broj Ip-48/98 od 29. maja 1998. godine.
3. Osnovni sud je u toku postupka utvrdio da je rješenjem Vijeća za izlaganje podataka o nekretninama Brčko Distrikta BiH od 27. juna 2006. godine apelant upućen da pokrene parnicu radi utvrđivanja prava zaloga na predmetnim parcelama obzirom da je od strane tuženog osporen upis založnog prava na predmetnim nekretninama, a rješenjem istog vijeća od 15. juna 2006. godine ZZ «Ratar» tada u likvidaciji upućen je da pokrene parnicu radi utvrđivanja vlasništva na predmetnim parcelama. Osnovni sud je dalje utvrdio da su potraživanja po navedenim ugovorima o kreditu br. 068 i 148 bila obezbijeđena zasnivanjem založnog prava na nekretninama ZZ «Ratar». Međutim, u ugovorima i rješenjima Općinskog suda u Brčkom-Privremeno sjedište Maoča o zasnivanju založnog prava nisu navedeni zemljišno knjižni podaci za predmetne nekretnine nego samo katastarski podaci, a iz dokumenata spisa proizilazi da je na predmetnim nekretninama ZZ «Ratar» u vrijeme zasnivanja založnog prava bila upisana kao posjednik društvene svojine. Osnovni sud je također, naveo da iz nalaza sudskog vještaka geodetske struke proizilazi da su predmetne nekretnine u zemljišnoj knjizi upisane kao društvena svojina, odnosno opšte-narodna imovina, a na nekim parcelama i svojina fizičkih lica sa određenim suvlasničkim dijelovima.
4. Osnovni sud se pozvao na odredbe Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko Distrikta BiH kojima su propisani uslovi za zasnivanje založnog prava, te istakao da je na isti način regulisano zasnivanje hipoteke i po Zakonu o osnovnim svojinsko pravnim odnosima («Službeni list SFRJ» broj 6/80) i Zakonom o vlasničko pravnim odnosima («Službene novine FBiH» br. 6/98 i 29/03). Osnovni sud je istakao da su uslovi za valjan upis hipoteke u zemljišnoj knjizi da je osoba protiv koje postoji pravna osnova za zasnivanje hipoteke na čijoj se nekretnini treba upisati hipoteka, upisana kao vlasnik nekretnine koja se namjerava opteretiti hipotekom ili da je kao takva barem u zemljišnoj knjizi predbilježena, da postoji valjana tabularna isprava na temelju koje se može izvršiti pravovaljan upis hipoteke u zemljišnoj knjizi koja treba da sadrži pravnu osnovu upisivanja prava zaloga na temelju koje vjerovnik ima pravo na dotično pravo zaloge, kao i tačne oznake nekretnine po zemljišnoj knjizi.
5. Osnovni sud je utvrdio da u konkretnom slučaju kasnijim ugovorima o prenosu, odnosno ustupanju potraživanja, predmetna potraživanja iz ugovora o kreditu su na kraju prenesena u korist apelanta. Time je apelant postao povjerilac i svoje potraživanje je prijavio u stečajnom postupku pokrenutom nad ZZ «Ratar» koji je bio u toku u vrijeme donošenja predmetne presude i u kome je apelantu bio priznat glavni dug na osnovu predmetnih ugovora. Međutim, prenosom potraživanja na apelanta, obzirom da nisu bili ispunjeni zakonski uslovi, apelant nije stekao i hipoteku na predmetnim nekretninama da bi mogao osnovano tražiti upis hipoteke u zemljišnoj knjizi, jer ZZ «Ratar» nije bio vlasnik predmetnih nekretnina, niti je to sada, zbog čega rješenja Općinskog suda u Brčkom-
Privremeno sjedište Maoča br.Ip-39/97 i Ip-48/98 ne proizvode pravna dejstva upisa u zemljišnu knjigu. Pored toga takav upis navedenim rješenjima nije ni određen, nego je rješenjem broj Ip-48/98 samo utvrđeno zasnivanje založnog prava na osnovu sporazuma stranaka na navedenoj parceli, a rješenjem broj Ip-39/97 određeno je zasnivanje založnog prava i zabilježba o popisu nekretnina u katastru u rubrici primjedbe.
6. Osnovni sud je istakao da se hipoteka može prenijeti na drugoga samo zajedno sa prenosom potraživanja koje je hipotekom obezbijeđeno, kako je to propisano odredbama člana 133. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko Distrikta BiH, međutim u konkretnom slučaju apelant kao povjerilac po navedenim ugovorima nije stekao založno pravo – hipoteku na predmetnim nekretninama. Navedeno je da, iako nije potreban pristanak dužnika za prenos potraživanja, ugovorom o prenosu potraživanja u konkretnom slučaju nije ni moglo biti preneseno založno pravo, koje ni ustupitelj nije stekao obzirom da nekretnine nisu vlasništvo založnog dužnika nego su društvena svojina, a sada svojina Brčko Distrikta shodno odredbama Zakona o upisu stvarnih prava na nekretninama u vlasništvu Brčko Distrikta BiH. Prema članu 2. navedenog zakona Osnovni sud će po službenoj dužnosti izvršiti upis prava vlasništva na nekretninama upisanim u zemljišnim knjigama na kojima je do stupanja na snagu tog zakona kao vlasništvo bila upisana opštenarodna imovina, društveno vlasništvo, državno vlasništvo, vlasništvo zemljišnog fonda agrarne reforme i kolonizacije, vlasništvo društveno političkih organizacija, mjesnih zajednica i drugih pravnih lica u društvenom ili državnom vlasništvu ili bilo koji drugi oblik vlasništva osim privatnog. Osnovni sud je naveo da se, shodno članu 3. istog zakona, upisi prava upravljanja, korištenja i raspolaganja na nekretninama iz člana 2. bez obzira na vrstu i oblik organizovanja titulara tih prava brišu se po službenoj dužnosti, a shodno članu 4. navedene odredbe primjenjuju se i na promjene stanja u katastarskom operatu u kome je ZZ «Ratar» upisana kao posjednik društvene svojine. Pored toga u odnosu na predmetne nekretnine na kojima su upisana kao vlasnici fizička lica sa određenim suvlasničkim dijelovima, Osnovni sud je utvrdio da je u vlasničkom listu zemljišno knjižnog uloška upisana društvena svojina odnosno opštenarodna imovina, dok je u teretnom «C» listu upisano pravo korištenja u korist ZZ «Brka» i drugih. Kako ZZ «Ratar» nije vlasnik predmetnih nekretnina, nije ni mogla hipotekom obezbijediti potraživanje iz ugovora o kreditu, a rješenjima suda o zasnivanju založnog prava uzeti su u obzir samo katasratski podaci, pa stoga hipoteka nije ni stečena na zakonom propisani način uknjižbom u zemljišnoj knjizi niti su ispunjeni uslovi koji bi naknadno opravdali pretpostavke potrebne za upis hipoteke.
7. U odnosu na protivtužbeni zahtjev tuženog Osnovni sud ga je u potpunosti odbacio, jer tuženi kako je zaključio Osnovni sud nema pravnog interesa za postavljanje takvog zahtjeva, budući da je u postupku utvrđeno da sporazumi i rješenja navedeni u protivtužbi nisu ni proizveli pravno dejstvo u smislu sticanja prava hipoteke na predmetnim nekretninama.
8. Apelant se žalio protiv prvostepene presude Apelacionom sudu koji je presudom broj 097-0-
Pž-08-000175 od 23. decembra 2008. godine žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.
9. U obrazloženju presude Apelacioni sud je naveo da je u konkretnom slučaju prvostepeni sud pravilno utvrdio da nisu ispunjene zakonske pretpostavke za nastanak hipoteke u skladu s odredbama čl. 128, 130. i 132. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima u Brčko Distriktu, odnosno čl. 61-
69. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ broj 6/80), odnosno čl. 66-
75. Zakona o vlasničko pravnim odnosima F BiH. Pretpostavke koje trebaju biti ispunjene u skladu s navedenim zakonskim odredbama da bi se osnovalo založno pravo (hipoteka) na nekretnini su: dužnikovo vlasništvo na nekretnini, valjan pravni osnov za osnivanje založnog prava na njoj i čin upisa u zemljišnoj knjizi založnog prava radi osiguranja određenog potraživanja. Vlasnik stvari je taj koji bi mogao svoju stvar opteretiti založnim pravom, a za vlasnika stvari se smatra osoba (pravna ili fizička) koja je u zemljišnim evidencijama upisana kao vlasnik stvari. Iz njegovog prava vlasništva nekretnine izvest će se u korist određenog potraživanja založno pravo (hipoteka) kao teret na toj nekretnini. ZZ «Ratar» kao korisnik kredita, kako je naveo Apelacioni sud, u vrijeme zaključenja ugovora nije bila vlasnik predmetnih nekretnina, niti je po sporazumu stranaka navedenim rješenjima suda broj Ip-39/97 i Ip-48/98 hipoteka upisana u zemljišnoj knjizi, dok je u sudskom postupku koji je pokrenut po tužbi založnog dužnika ZZ «Ratar» odbijen njegov zahtjev radi utvrđivanja da je vlasnik predmetnih nekretnina. I po ocjeni Apelacionog suda, obzirom da u vrijeme zasnivanja založnog prava po sporazumu stranaka ZZ «Ratar» nije bila vlasnik opterećene nekretnine koja je upisana kao društveno vlasništvo ili opštenarodna imovina, a jednim dijelom kao suvlasništvo fizičkih lica, niti je navedenim izvršnim rješenjima suda takav upis određen, prvostepeni sud je odbio tužbeni zahtjev pravilnom primjenom materijalnog prava. Prigovor apelantove žalbe da je po čl. 36. i 37. Zakona o zadrugama predmetna imovina postala zadružna svojina ne može se prihvatiti „jer je odredbom člana 15. stav 3. navedenog zakona propisano da zemljište i druga sredstva u društvenoj svojini mogu se prenijeti na zadrugu kao sredstvo u društvenoj svojini“. Odredbom člana 205. stav 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima propisano je da stupanjem na snagu tog zakona Distrikt postaje vlasnik poljoprivrednog i šumskog zemljišta koje je bilo u društvenom-državnom vlasništvu. Dalje prema čl. 2. i 3. Zakona o upisu stvarnih prava na nekretninama u vlasništvu Brčko Distrikta BiH pravo vlasništva u korist Distrikta se upisuje po službenoj dužnosti, a upis prava upravljanja, korištenja i raspolaganja na tim nekretninama, bez obzira na vrstu i oblik organizovanja titulara tih prava, se po službenoj dužnosti brišu. Pored toga Apelacioni sud je naveo da je apelant mogao u vrijeme zaključivanja ugovora o ustupanju potraživanja (od 1. odnosno 17. decembra 2004. godine) uvidom u zemljišnoj knjizi provjeriti da li su predmetne nekretnine radi obezbjeđenja potraživanja koje je preneseno na njega opterećene založnim pravom.
10. Apelant je naveo da mu je osporenim odlukama sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Istakao je da je pravosnažnim rješenjem Općinskog suda u Brčkom-Privremeno sjedište u Maoči broj Ip-
39/97 od 23. septembra 1997. godine i Ip-48/98 od 29. maja 1998. godine pravosnažno utvrđeno zasnivanje založnog prava u korist pravnog prednika apelanta (USAID-BF Sarajevo) na nekretninama za koje je u katastru nekretnina za katastarsku općinu Brka bilo upisano pravo posjeda u korist ZZ «Ratar». Dalje je naveo da je presudom Višeg suda u Tuzli broj Ps-345/96 od 25. aprila 1997. godine na osnovu priznanja bilo utvrđeno da je ZZ «Ratar» posjednik predmetnih nekretnina. Gruntovni podaci za predmetne nekretnine su se u to vrijeme nalazili na teritoriju Republike Srpske, te su isti s toga bili nedostupni Višem sudu u Tuzli jer u navedeno vrijeme još uvijek nije bila uspostavljena saradnja između sudova Federacije BiH i RS. Izreke navedenih rješenja o utvrđivanju založnog prava su iz navedenih razloga sadržavale samo podatke po novom katastarskom premjeru, a ne i podatke iz gruntovnice. Apelant dalje ističe da je ZZ «Ratar» kao založni dužnik stekao pravo vlasništva na predmetnim nekretninama najmanje po dva pravna osnova. Prvi pravni osnov je dosjelost propisana članom 32. Zakona o vlasničko pravnim odnosima Federacije BiH («Službene novine FBiH» broj 6/98), koji je važio na području naselja Brka, sve do donošenja Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko Distrikta BiH. Drugi pravni osnov po mišljenju apelanta sadržan je u odredbama člana 36. Zakona o zadrugama («Službeni list SFRJ» broj 3/90) kojim je propisano da «imovina zadruga nastala radom i poslovanjem tih zadruga poslije 1. jula 1953. godine postaje zadružna svojina». Apelant smatra da se u konkretnom slučaju radi o pretvorbi društvenog u zadružno vlasništvo, kao posebnoj vlasničkoj kategoriji. Također, je naveo da je u svakom slučaju založni dužnik ZZ «Ratar» nesporni pravni sljednik knjižnog nosioca prava korištenja na predmetnim nekretninama, te da iz niza javnih isprava proističe da je od zemljoradničke zadruge osnovane 1946. godine preko niza promjena naziva, oblika organizovanja, različitih tranzicijskih promjena u «vrijeme socijalizma» zadržao istovjetan pravni subjektivitet. U prilog svojim tvrdnjama apelant se pozvao na odluku Ustavnog suda broj AP-1808/05 od 18. novembra 2006. godine u kojoj je konstatovano da bi imovina koja je predmet spora postala (temeljem člana 94. Općeg zakona o zadrugama BiH) imovina ZZ «Ratar» bez obzira na prelazne i završne odredbe Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko Distrikta BiH da je ZZ «Ratar» dokazao da je predmetna imovina zasnovana na valjanom pravnom osnovu, te da je ZZ «Ratar» pravni sljednik nosioca prava korištenja koji je upisan u zemljišnim knjigama. Apelant smatra da je zbog arbitrarne primjene materijalnog prava od strane redovnih sudova povrijeđeno njegovo pravo na imovinu koju je stekao kupovinom založnog potraživanja od ranijeg založnog povjerioca na predmetnim nekretninama. Apelacioni sud je činjenicu da je po sili Zakona o zadrugama SFRJ imovina ZZ «Ratar» pretvorena iz društvene u zadružnu svojinu anulirao arbitrarnom primjenom i tumačenjem odredaba člana 205. stav 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko Distrikta BiH i članova 2. i 3. Zakona o upisu stvarnih prava na nekretninama u vlasništvu Brčko Distrikta BiH, koji ukidaju zakonito stečeno pravo korištenja na poljoprivrednom zemljištu, te direktno zadiru u imovinu založnog dužnika, a posredno i u imovinu apelanta kao založnog povjerioca.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
13. U vezi navoda apelanta o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji je utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
14. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Apelacioni sud ocijenio da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio odredbe Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima u Brčko Distriktu, odnosno Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima («Službeni list SFRJ» broj 6/80), odnosno Zakona o vlasničko pravnim odnosima («Službene novine FBiH» br. 6/98 i 29/03), zatim Zakon o upisu stvarnih prava na nekretninama u vlasništvu Brčko Distrikta BiH, imajući u vidu i konačnu odluku Arbitražnog tribunala za spor oko međuentitetske granice za oblast Brčko od 5. marta 1999. godine i Aneks odluke od 18. augusta 1999. godine. Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih odluka ne sadrže elemente proizvoljnosti jer sadrže argumentirano i jasno obrazloženje da u konkretnom slučaju apelant kao povjerilac potraživanja iz ugovora o kreditu nije stekao pravo hipoteke na predmetnim nekretninama, obzirom da hipoteka nije niti pravno konstituirana, jer za to nisu bile ostvarene zakonske pretpostavke.
15. Ustavni sud također, zapaža da u odluci Ustavnog suda broj AP-1808/05 na koju se apelant pozvao odbijene su kao neosnovane apelacije ZZ «Ratar», podnesene zbog navodnih povreda prava na pravično suđenje i imovinu sa obrazloženjem da apelant u tom predmetu nije dokazao da je pravni slijednik nosioca prava korištenja koji je upisan u zemljišno-knjižnim evidencijama, zbog čega je Apelacioni sud je zaključio da je pozivanje apelanta njegovo na član 94. Općeg zakona o zadrugama bilo neosnovano, Ustavni sud je u toj odluci utvrdio da su redovni sudovi u osporenim presudama primijenili član 22. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima kao i član 2. Zakona o upisu stvarnih prava na nekretninama prema kojem je, inter alia, po službenoj dužnosti izvršen upis prava vlasništva u korist tuženog Brčko Distrikta, na svim nekretninama koje su bile društveno vlasništvo (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP 1808/05 od 18. novembra 2006. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 11/07). Ustavni sud također, zapaža da je u odluci broj AP-1364/98 odbacio kao očigledno (prima facie) neosnovanu apelaciju apelanta podnesenu protiv rješenja Apelacionog i Osnovnog suda koja su donesena u stečajnom postupku nad ZZ «Ratar». U navedenoj odluci Ustavni sud je zaključio da nisu proizvoljna obrazloženja redovnih sudova «da se u izvršnim ispravama br. Ip-
39/97 i Ip-48/98, na kojima apelant temelji svoje potraživanje, ne radi o njegovim potraživanjima kao razlučnog povjerioca nego da se radi o potraživanjima trećih lica, pa je iz tih razloga i upućen da radi dokazivanja osnovanosti svog potraživanja pokrene parnični postupak» (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP 1364/08 od 15. juna 2010. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U kontekstu navedenog Ustavni sud zapaža da su se redovni sudovi u odlukama koje su predmet ove apelacije također cijenili navode apelanta vezana za rješenja suda broj Ip-39/97 i Ip-48/98 (kojim su se dakle bavili i redovni sudovi u odlukama koje su bile predmet ocjene Ustavnog suda u odluci AP 1808/05 ) te su zaključili da ZZ «Ratar» kao korisnik kredita, u vrijeme zaključenja ugovora nije bila vlasnik predmetnih nekretnina, niti je navedenim rješenjima suda na tim nekretninama hipoteka upisana u zemljišnoj knjizi, niti je ZZ «Ratar» u sudskom postupku koji je pokrenuo izdejstvovala presudu kojom bi bilo utvrđeno da je ona vlasnik predmetnih nekretnina. S obzirom na navedeno Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u primjeni prava niti u obrazloženju osporenih odluka kada su redovni sudovi odbili tužbeni zahtjev apelanta za utvrđenje založnog prava na predmetnim nekretninama budući da su redovni sudovi, uz pozivanje na relevantne odredbe materijalnog prava, nespornim utvrdili da u vrijeme zasnivanja založnog prava po ugovoru o kreditu ZZ «Ratar» , kao založni dužnik, nije bila vlasnik nekretnine koja je služila kao sredstvo obezbijeđenja kredita.
16. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović