Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu U-5/12 (B. I.)
Odluka donesena 25. 05. 2012.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević, Tudor Pantiru, Constance Grewe, Margarita Caca-Nikolovska
Citirani propisi
Predmeti (1)
U-5/12
Ocjena ustavnosti
Odluka o privremenoj mjeri
25. 05. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj U 5/12, rješavajući zahtjev Bakira Izetbegovića, predsjedavajućeg Predsjedništva Bosne i Hercegovine za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. st. 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Constance Grewe, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Tudor Pantiru, sudija Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Margarita Caca-Nikolovska, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 26. maja 2012. godine donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Bakira Izetbegovića, predsjedavajućeg Predsjedništva Bosne i Hercegovine, za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Bakir Izetbegović, predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: podnosilac zahtjeva), podnio je 27. aprila 2012. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zahtjev za ocjenu ustavnosti Zakona o premjeru i katastru Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ broj 6/12, u daljnjem tekstu: osporeni zakon). Podnosilac zahtjeva je također zatražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojim bi obustavio od primjene osporeni zakon, do donošenja konačne odluke Ustavnog suda po ovom zahtjevu.
2. Podnosilac zahtjeva smatra da je osporeni zakon u suprotnosti sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u odnosu na pristup sudu, sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i sa članom 13. Evropske konvencije (pravo na postojanje efektivnih pravnih lijekova).
a) Uvodni dio zahtjeva
3. U uvodnom dijelu zahtjeva, podnosilac zahtjeva navodi da je Visoki predstavnik za BiH, Paddy Ashdown, koristeći se ovlaštenjima koja su mu data Aneksom X Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: Daytonski sporazum), 2002. godine donio Zakon o zemljišnim knjigama Republike Srpske. Nakon osam godina, kako navodi podnosilac zahtjeva, „pitanje katastra nepokretnosti ponovo su aktuelizirale zakonodavne vlasti Republike Srpske“. Podnosilac zahtjeva navodi da je, uprkos upozorenjima OHR-a i Upravnog odbora Savjeta za implementaciju mira (PIC) da bi to imalo značajane posljedice po cijeli sistem i podsjećanja da je Nalogom Visokog predstavnika zabranjena svaka promjena vlasništva nad državnom imovinom do kanačne odluke Ustavnog suda BiH, Narodna skupština Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Narodna skupština) „usvojila po hitnom postupku 20. februara 2011. godine Zakon o katastru Republike Srpske“, kojim je predviđeno da svi poslovi iz nadležnosti zemljišnih sudova pređu u nadležnost izvršne vlasti – Uprave. Ovim je, kako smatra podosilac otvoreno pitanje efikasne zaštite prava vlasništva.
4. Dalje, podnosilac zahjteva navodi da je protiv tog zakona podnio Ustavnom sudu zahtjev za ocjenu ustavnosti, te da je povodom toga Ustavni sud, na sjednici od 23. septembra 2011. godine, donio Odluku o privremenoj mjeri broj U-12/11, kojom je obustavio primjenu navedenog zakona do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o zahtjevu za ocjenu ustavnosti. Međutim, kako dalje navodi podnosilac zahtjeva, četiri dana nakon donošenja navedene odluke Ustavnog suda, Vlada Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vlada RS) je, „u pokušaju zaobilaženja odluke Ustavnog suda“, donijela Uredbu o vođenju evidencija o nekretninama i pravima na nekretninama („Službeni glasnik RS“ broj 97/11, u daljnjem tekstu: Uredba). Dalje, podnosilac zahtjeva detaljno navodi kakve je odredbe sadržavala navedena Uredba, ističući da je ona bila donesena „u skladu sa Zakonom o katastru Republike Srpske, čija je primjena obustavljena odlukom o privremenoj mjeri Ustavnog suda BiH“. Također, ističe da je zbog toga, 6. oktobra 2011. godine, uputio zahtjev Ustavnom sudu da rješenjem utvrdi da Odluka o privremenoj mjeri broj U-12/11 nije izvršena, te da Ustavni sud „osigura izvršenje svoje privremene mjere i da rješenje o neizvršenju dostavi nadležnom tužiocu na daljnje postupanje“. Međutim, kako dalje navodi podnosilac zahtjeva, „isti dan je Vlada RS [...] usvojila Prijedlog [osporenog zakona]“, pa je Narodna skupština, 13. oktobra 2011. godine donijela osporeni zakon. Podnosilac zahtjeva smatra da iz navedenog proizlazi da „primjena odredbi iz starog Zakona koji je stavljen van snage, praktično nikada nije ni prestala“, te traži da Ustavni sud, prilikom odlučivanja o konkretnom zahtjevu, uzme u obzir ovu činjenicu.
5. Podnosilac zahtjeva dalje navodi da osporeni zakon nije izmijenio raniji zakon, već da je „kozmetički preradio samo neke odredbe starog Zakona“. Imajući u vidu „da je suština osporenog zakona ostala nepromijenjena“, podnosilac zahtjeva smatra da se „većina argumenata navedenih u prethodnom zahtjevu mogu odnositi i na [osporeni zakon]“. Također, podnosilac zahtjeva smatra da Ustavni sud, prilikom razmatranja konkretnog zahtjeva, „treba posebnu pažnju obratiti na motive zakonodavca za ovako ishitreno postupanje uprkos postojanju Odluke o privremenoj mjeri Ustavnog suda [...] i uporne pokušaje da se umanji značaj te odluke kao i potrebu da se ovo pitanje riješi što je prije moguće, ne vodeći računa o pravima svakog građanina RS-a, a posebno na interese države Bosne i Hercegovine, pravnog sljednika imovine koja joj je pripala nakon sukcesije bivše SFRJ“. Podnosilac zahtjeva smatra da je donošenje osporenog zakona, između ostalog, „dovođenje u pitanje integriteta Ustavnog suda BiH i njegovih odluka [...] i, shodno tome, izbjegavanje odgovornosti za evidentno neizvršenje odluke Ustavnog suda BiH“.
6. Podnosilac zahtjeva dalje navodi da se sistem registrovanja nekretnina i prava u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: BiH) „kroz dugi niz godina“ temelji na dva registra – katastru i zemljišnoj knjizi. U katastru se, kako navodi, nekretnine opisuju po njihovim tehničkim karakteristikama, a katastarski podaci o nekretninama – katastarskim česticama – „temelj su za osnivanje, obnovu, vođenje i održavanje zemljišnih knjiga“, dok se u zemljišnim knjigama „podacima o katastarskim česticama, utvrđenim po katastru, pridružuju podaci o nositeljima prava na katastarskim česticama“. Sistem registrovanja nekretnina i prava na njima ima zadatak, između ostalog, uspostaviti sigurnost u pravnom prometu nekretnina i zaštitu prava upisanih u registre, a „katastar i zemljišna knjiga jedni su od temeljnih registara na kojima počiva pravna država“. Podnosilac je također ukazao da su „[m]noge evropske države [..] spojile katastar i zemljišnu knjigu u jedinstven registar koji vodi jedna institucija. Tradicionalno, kao i u mnogim srednjeeuropskim zemljama (Austrija, Njemačka itd.), ovakav model registrovanja nekretnina i prava na njima nije institucionalno objedinjen“.
7. Podnosilac zahtjeva, dalje, detaljno izlaže način vođenja katastra i zemljišnih knjiga prema dosada važećim zakonima u BiH, ističući naročito da su zemljišne knjige javne knjige u koje se upisuju nekretnine, vlasništvo, druga stvarna i neka obvezna prava, „te određeni odnosi relevantni za pravni promet nekretninama“. Izvodi iz zemljišnih knjiga imaju dokaznu snagu javnih isprava i smatra se „da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje zemljišta“, a temelje se na podacima katastarskog premjera i vode se kod nadležnog suda.
8. Podnosilac također navodi da je „[u]spostava efikasne zemljišne administracije (donošenje novih zakona, te ažuriranje katastra i zemljišnih knjiga) bilo predmetom Projekta svjetske banke kao i Projekta zemljišne administracije [...] u čiju svrhu je utrošeno preko 10 miliona EURA kreditnih sredstava i 5,4 miliona EURA donatorskih sredstava“, te da je digitalizacija zemljišnoknjižnih podataka „gotovo u potpunosti završena (92% RS i 86% u FBiH), digitalizacija katastarskih karata je također dobro napredovala“. Dosadašnji projekti su, kako navodi podnosilac zahtjeva, polazili od odvojenog sistema vođenja podataka (zemljišnoknjižni i katastarski) „koji bi se nakon potpunog ažuriranja ujedinili kroz jedinstvenu bazu podataka, s tim da je sud nadležan za vođenje zemljišnoknjižne, a geodetska uprava za katastarske podatke“.
b) Navodi o neustavnosti osporenog zakona u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju
9. Podnosilac zahtjeva vrlo detaljno iznosi obrazloženje principa člana 1. Protokola broj 1 uz Evorpsku konvenciju, pozivajući se na relevantnu praksu Evorpskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, a naročito na odluku Ustavnog suda broj AP 1048/04 od 13. oktobra 2005. godine, u kojoj je Ustavni sud utvrdio da je miješanje u pravo na imovinu apelanta bilo nezakonito jer je provedena de facto eksproprijacija, iako nije bio proveden postupak eksproprijacije.
10. Podnosilac zahtjeva ističe da osporeni zakon uvodi potpuno novi sistem prema kojem, kako je to regulisano članom 4. stav 1. osporenog zakona „[k]atastar nepokretnosti je osnovni i javni registar o nepokretnostima i stvarnim pravima na njima“. U svrhu obavljanja poslova vezanih za ovu oblast daje se nadležnost Republičkoj upravi za geodetske i imovinsko-pravne poslove (u daljnjem tekstu: Uprava), kako je to regulisano članom 10. osporenog zakona. Podnosilac dalje upoređuje rješenja osporenog zakona sa rješenjima koja su postojala u ranijem zakonu čija je važnost prestala donošenjem osporenog zakona. U tom smislu navodi da je u članu 45. stav 3. i članu 46. stav 1. „formulacija 'prema faktičkom stanju' jednostavno izbrisana“, navodeći da je ovo „kozmetička izmjena“ koja „ne zadire u suštinu ranije iznesenih argumenata“, te da je uprokos brisanju ove formulacije „namjera ostala potpuno ista u [osporenom] zakonu“. Podnosilac zahtjeva „kao primjer suštinske identičnosti [osporenog] i starog Zakona“ ističe i član 40. stav 3. “prema kojem Uprava ima obavezu da: a) u najmanje jednom mediju dostupnom na čitavoj teritoriji Republike Srpske i na internete stranici Uprave obavijesti o vršenju katastarskog premjera i objavi poziv imaocima prava da učestvuju u postupku katastarskog premjera, i b) da javnim oglašavanjem pozove sve imaoce prava na zamljištu upisane u popisni katastar, katastar zemljišta, zemljišnu knjigu, katastar nepokretnosti, odnosno imaoce prava koji nisu upisani ni u jednu evidenciju, da izvrše obilježavanje graničnih tačaka parcele. Podnosilac zahtjeva smatra da formulacija „imaoci prava koji nisu upisani ni u jednu evidenciju“ u potpunosti odgovara ranijem pojmu faktičkog stanja „jer kakav može biti imaoc prava koji nije upisan ni u jednu evidenciju nego faktički posjednik kako je to u ranijem Zakonu i bilo izričito navedeno“.
11. Podnosilac zahtjeva smatra da su u osporenom zakonu „jednostavno nevješto izbačene neke formulacije na koje je ukazano u prethodnom zahtjevu za ocjenu ustavnosti, a suština je ostala ista ili su ubačene nove formulacije koje ne znače ništa“. U tom smislu, podnosilac zahtjeva ukazuje, ponovo kao primjer, na član 11. osporenog zakona koji upoređuje sa ranijim zakonom koji je prestao važiti, pa navodi da je sad u tom članu dodana tačka g) koja glasi „u slučaju spora – nadležni sud“. Podnosilac zahtjeva smatra da ovakva formulacija „jednostavno ne znači ništa i jedini joj je cilj da dâ privid mogućnosti pokretanja i nekog drugog postupka osim upravnog spora što prosto ne odgovara stvarnom stanju jer protiv upravnog akta je moguće voditi samo upravni spor i nakon njegovog okončanja se ne može voditi nikakav postupak pred redovnim sudovima“. Stoga, kako navodi, ovakva formulacija „samo služi da stvori privid mogućnosti vođenja sudskog postupka koji bi meritorno mogao preispitati postojanje ili nepostojanje nečijeg prava ili obaveze“.
12. Dalje, podnosilac zahtjeva navodi da su „zadržane identične odredbe u [osporenom zakonu] koje kroz printane medije, pozivaju 'imaoce prava' da učestvuju u postupku s tim da, ukoliko propuste aktivno učešće, u postupku učestvuju oni koji su na bilo koji način evidentirani kao nosioci prava s tim da je nemoguće osporiti, u slučaju propuštanja, tačnost podataka. Na ovaj način se, kako navodi podnosilac zahtjeva, potkopavaju temelji pravne sigurnosti i neprikosnovenosti imovinskih prava koja, prema odredbama osporenog zahtjeva (koje podnosilac zahtjeva nije eksplicitno naveo), ovise isključivo o prisutnosti i aktivnom učešću imaoca prava, umjesto da država štiti vlasnika od bilo kakvog miješanja u imovinska prava kako to zahtijeva član 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Također, podnosilac zahtjeva navodi da je neprihvatljivo da se, u slučaju neučešća vlasnika u postupku premjera, „podaci prikupljaju na osnovu, između ostalog, 'katastra zemljišta' ili 'raspoloživih isprava', kada je poznato da je katastar zemljišta samo dokaz o posjedu, a da raspoložive isprave ne mogu sudski biti osporene u skladu sa ovim zakonom“.
13. Podnosilac zahtjeva ukazuje i na član 56. osporenog zakona prema kojem „su podaci o nepokretnostima istiniti i da potpuno odražavaju činjenično i pravno stanje nepokretnosti; član 62. stav 1. prema kojem se svojima i druga stvarna prava na nepokretnostima stiču, prenose i ograničavaju upisom u katastar nepokretnosti, a prestaju brisanjem upisa; član 71. stav 1. koji utvrđuje da se katastar nepokretnosti uspostavlja, između ostalog, na osnovu Gaus-Krigerove projekcije, tj. na osnovu evidencije imaoca prava koji nisu upisani ni u jednu evidenciju, a postupak izlaganja provodi Komisija za izlaganje koja je sastavljena od članova koji su zaposlenici državnih organa, a samo jedan njen član je iz reda građana; te na član 105. stav. 1. osporenog zakona koji propisuje da je isprava na osnovu koje se može izvršiti upis, između ostalog, „odluka nadležnog organa“, što prema podnosiocu zahtjeva podrazumijeva odluku Uprave „donesene na bazi prikupljanja podataka o imaocima prava koji nisu upisani ni u jednu evidenciju (što praktično znači na bazi faktičkog stanja) u čiju istinitost se mora vjerovati“. Podnosilac zahtjeva ističe da su ovi članovi osporenog zaokna „uzeti samo kao primjer namjere zakonodavca [...] da kozmetički doradi prethodni Zakon bez diranja u njegovu suštinu, a suština osporenog zakona se odnosi na mogućnost gubitka zakonito stečenih imovinskih prava“.
14. Podnosilac zahtjeva ističe da, prema podacima Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH iz 2008. godine, više od 1.350.000 osoba „koje vodi porijeklo iz Bosne i Hercegovine“ živi izvan zemlje, što je trećina njene ukupne populacije, dok je, prema procjenama Svjetske banke, broj emigranata sa prostora BiH 2005. godine iznosio 1.471.594 osobe, što procentualno iznosi 37,7% populacije. Podnosilac zahtjeva navodi da je ovako brojno iseljeništvo „u najvećem dijelu rezultat ratnih sukoba na teritoriji bivše Jugoslavije i Bosne i Hercegovine devedesetih godina 20. vijeka“. S obzirom na ove podatke, podnosilac zahtjeva smatra da je „suvišno pominjati koliko uticaj i na koliki broj stanovnika, državljana BiH ali i stranih državljana koji imaju imovinu u Republici Srpskoj se ovaj zakon može negativno odraziti s obzirom na samo neka od rješenja navedneih u voom zahtjevu za ocjenu ustavnosti“. Dalje podnosilac zahtjev smatra da bi dozvoljavanje da se brisanje prava vlansištva bez ikakve kompenzacije za oduzimanje nepokretnosti i „na osnovu, između ostalog, postupka koji se 'vodi' od strane Uprave, s tim da interese odsutnih i neinformisanih vlasnika brani 'privremeni zastupnik' kojeg odrede Komisija za izlaganje, drugim riječima Uprava, kao organ Republike Srpske“ predstavljalo kraj pravne sigurnosti u Bosni i Hercegovini. Također, podnosilac zahtjeva smatra da ako bi bilo moguće dopustiti da se „promjena upisa vlasništva na nepokretnosti vrši na osnovu 'naknadno prikupljenih podataka', uz mogućnosti da u postupku učestvuju 'imaoci prava koji nisu upisani ni u jednu evidenciju', kako to propisuje osporeni zakon, onda Bosna i Hercegovina ne može ponuditi svojim građanima zaštitu njihovih prava“. U vezi sa ovim, podnosilac zahtjeva se poziva na predmet Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) Brumarescu protiv Rumunije od 28. oktobra 1999. godine, za koju smatra da se može mutatis mutndis primijeniti „na situaciju koja se stvara [osporenim zakonom]“, navodeći da je ta situacija „čak i nepovoljnija za odsutne građane s obzirom da se vlasniištvo može steći faktičkim posjedovanjem nekretnine u trenutku evidentiranja podataka o nekretnini, dakle, bez ikakvog pravnog posla“.
15. Podnosilac zahtjeva smatra da se „uobičajenim testom koji se primjenjuje za odlučivanje o eventualnoj povredi imovinskih prava“ mogu dati odgovori na pitanja „u slučaju kada se vlasnik imovine, upisan u skladu sa ranije važećim zakonima, nije u posjedu svoje imovine iz bilo kog razloga [...] i ne nalazi u Bosni i Hercegovini pa samim tim mu nije poznato da se vrši postupak evidentiranja i eventualno izlaganja koji se tiče njegove imovine“. Dalje, podnosilac zahtjeva opširno izlaže svoje viđenje rezultata ovakvog testa prava na imovinu i zaključuje da je nesumnjivo da se radi o „imovini“ u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Dalje, podnosilac zahtjeva smatra da ne postoji legitiman cilj od javnog ili općeg interesa. Naime, smatra da svrha osporenog zakona jeste sređivanje stanja u ovoj oblasti, ali navodi da je „sasvim upitno da opći interes podrazumijeva kršenje prava jednog lica da bi drugo lice, bez pravnog osnova, steklo to pravo pa čak ako bi budući vlasnik trebala da bude Republika Srpska jer postupak u skladu sa [osporenim zakonom] ne podrazumijeva bilo kakvu kompenzaciju za oduzetu nekretninu“. Stoga smatra da je „iluzorno govoriti“ o proporcionalnosti. Ovu tvrdnju podnosilac zahtjeva obrazlaže time što navodi da zakon koji nema za cilj da „kontroliše korištenje imovine u skladu sa općim interesima niti mu je cilj da osigura naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni, već da jednostavno liši imovine svaku osobu koja nije u posjedu te imovine te ostavlja prostor javnim vlastima, a ne sudovima, da cijene svaku konkretnu situaciju što mora rezultirati arbitrarnim odlukama tih organa, imajući u vidu nedavne ratne sukobe u [BiH]“. Podnosilac zahtjeva se, u ovom kontekstu, pozvao i na odluku Ustavnog suda BiH broj AP 214/03 od 30. novembra 2004. godine u kojoj je, kako navodi, u sličnom predmetu utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje. U vezi s tim, podnosilac zahtjeva ističe da navedeni predmet „najbolje oslikava namjere zakonodavca da postupanje u navedenom slučaju Privredne banke Sarajevo, pretvori u stalnu praksu, odnosno da omogući jednostavno preknjižavanje imovine sa jednog na drugi subjekt što proizvodi gubitak imovine za ranijeg nositelja imovinskih prava bez ikakve kompenzacije, pravnog posla ili procedure u kojoj bi ravnopravno učestvovao i vlasnik nekretnine“.
16. Podnosilac zahtjeva dalje ističe da je „hvale vrijedna namjera zakonodavca da sredi podatke o nekretninama“, ali da je sporan način na koji to čini donošenjem propisa koji krši imovinska prava. Ističe također da je donošenjem osporenog zakona zakonodavac prekršio svoju pozitivnu obavezu da zaštiti imovinu stečenu u skladu sa ranijim propisima, te da osporeni zakon „suštinski uvodi pravnu nesigurnost“. U vezi s tim, podnosilac zahtjeva navodi da pravna sigurnost podrazumijeva da zakoni moraju biti dostupni i dovoljno precizni, da moraju zadovoljiti osnovne uslove pojma „zakon“, da mora postojati „pravičan i pravilan postupak“, te da nadležni organ mora poduzeti relevantne mjere u cilju zaštite imovine koje nisu proizvoljne. Podnosilac zahtjeva ističe da je sve u osporenom zakonu suprotno navedenim principima, pa se u vezi sa pozitivnim obavezama javne vlasti poziva na pravnu praksu Evropskog suda u predmetu Scollo protiv Italije, koja je primijenjena i u odluci Ustavnog suda u predmetu broj AP 2498/07, u kojoj je istaknuto da javne vlasti imaju obavezu da „aktivno djeluju u cilju zaštite imovinskih prava pojedinaca“.
17. Podnosilac zahtjeva smatra da u je, u konkretnom slučaju, Republika Srpska „odlučila da liši imovine sve one ljude koji nisu u posjedu svoje imovine u momentu njenog popisa i omogući trenutnim posjednicima da se upišu kao vlasnici pa čak i kada nemaju nikakav pravni osnov za posjedovanje te imovine pri čemu čak i ne koristi službene evidencije o nekretninama i njihovim vlasnicima osim kada nije moguće na bazi faktičkog stanja evidentirati tu imovinu“. Na ovaj način, kako smatra podnosilac zahtjeva, Republika Srpska krši imovinska prava svih osoba koje ne borave na svojoj imovini „čak i u situacijama u kojima oni nisu u mogućnosti da se vrate na svoju imovinu“.
18. Također, podnosilac ističe da je poznata činjenica da BiH nikada nije donijela zakon o državnoj imovini, a osporenim zakonom se omogućava da sva imovina BiH „jednostavno bude preknjižena na Republiku Srpsku jer ta imovina je trenutno imovina koja nema vlasnika i takvoj imovini će se u postupku 'izlaganja nekretnina' odrediti privremeni zastupnik i jednostavno, na bazi faktičkog stanja, odnosno prikupljenim podacima o 'imaocima prava koji nisu upisani ni u jednu evidenciju' preknjižiti na druge subjekte bilo da se radi o privatnim licima ili državnim organima“. Podnosilac zahtjeva smatra da ovakvo postupanje „dodatno postavlja temelje za širenje korupcije, jer ostavlja mogućnost da pojedinci steknu valsništvo na državnoj imovini, na bazi odluke Uprave“. Također, podnosilac zahtjeva navodi da RS „godinama opstruira donošenje zakna o državnoj imovini na nivou države, a time i onemogućava promjenu vlasništva nad imovinom koja je Anexom G Sporazuma o sukcesiji bivše SFRJ, pripala Bosni i Hercegovini ali ne može biti upisana na Bosnu i Hercegovinu jer ne postoji zakon koji bi to omogućio“.
19. Podnosilac zahtjeva dalje izlaže kako bi primjena osporenog zakona izgledala u praksi, bez navođenja o kojim se konkretno članovima osporenog zakona radi. U tom smislu, podnosilac zahtjeva navodi da bi se „nakon objave javnog poziva za vršenje premjera, u slučaju odsustva vlasnika (bilo da se radi o privatnoj ili državnoj imovini), premjer izvršio na osnovu faktičkog stanja. Nakon toga bi se „otvorio tzv. postupak izlaganja nekretnina u kojem bi se ponovno pozvali vlasnici da učestvuju u postupku“. Ako ni tada vlasnici ne uzmu učešće u postupku „ili su onemogućeni (kao što je slučaj sa imovinom Bosne i Hercegovine stečene sukscesijom bivše SFRJ)“, poziv bi se izvjesio na oglasnoj ploči organa uprave. Ako ni nakon toga „ne pristupi vlasnik i ne preduzme određene radnje, pristupilo bi se, uz učešće privremenog zastupnika kojeg odredi isti organ koji provodi postupak, donošenju rješenja na osnovu faktičkog stanja i izvršio upis u katastar nekretnina. Ovakva procedura bi, prema mišljenju podnosioca zahtjeva, dovela vlasnika u situaciju „da mora aktivno da se bori da zaštiti postojeću imovinu, umjesto da javne vlasti, kako je to uobičajeno u demokratskim društvima, osiguraju zaštitu vlasništva od svake vrste smetanja“,.
c) Navodi o neustavnosti osporenog zakona u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencijei u odnosu na član 13. Evropske konvencije
20. Podnosilac zahtjeva i u ovom dijelu ponovo iznosi poređenje sa ranijim zakonom koji je prestao važiti donošenjem osporenog zakona, ponovo ističući da osporeni zakon „pokušava stvoriti privid da su načinjene izmjene“ dodavanjem tačke g) u član 11. osporenog zakona koja glasi: „u slučaju spora – nadležni sud“, te ponovo navodi da ovakva formulacija „ne znači ništa i jedini joj je cilj da dâ privid mogućnosti pokretanja i nekog drugog postupka osim upravnog spora“. Dalje navodi da osporeni zakon ne propisuje „nikakve posebne rokove za otpočinjanje procesa evidentiranja nekretnina i imalaca prava na nekretninama na osnovu čega se onda stiče pravo na podnošenje zahtjeva za upis nekretnina, već je zakonodavac odlučio da sa građanima komunicira putem medijskog oglašavanja“, ali ni ovdje ne navodi konkretne članove osporenog zakona koje dovodi u pitanje. Ovakvo rješenje, kako dalje navodi podnosilac zahtjeva, dovodi do pravne nesigurnosti i „mogućnosti neučešća u postupku evidentiranja nekretnina“. Podnosilac zahtjeva navodi da osporeni zakon „razmatra postupak upisa u katastar nepokretnosti i određuje rokove za isticanje žalbi pred upravnim organima“, mada ne govori detaljno koji su to rokovi, kojim članovima osporenog zahtjeva su propisani. Podnosilac zahtjeva ističe da osporeni zakon „podrazumijeva da osoba ima saznanja o prethodnim radnjama koje su obavljene prilikom postupka evidentiranja nekretnina i nosilaca prava na njima“. Umjesto toga, kako ističe, javne vlasti postavljaju privremenog zastupnika „uz čiju pomoć mogu dati privid zakonito provedenog postupka“. S obzirom na ovo, kako se dalje navodi, „može se izvući zaključak da je [osporenim zakonom] namjerno kreirana situacija koja je općenito usmjerena na onemogućavanje sudske zaštite koja je striktno vezana za zakonske rokove“, ali ne navodi koje konkretno odredbe zakona u ovom dijelu osporava.
21. Podnosilac zahtjeva se dalje poziva na odluku Ustavnog suda broj AP 28/02 od 15. juna 2004. godine u kojoj je utvrđeno da nema povrede prava na pravično suđenje u situaciji kada su tužbe apelanata odbijene zbog nepoštivanja zakonskog roka. U tom smislu, podnosilac zahtjeva navodi da postoji veliki broj građana koji ne žive u Republici Srpskoj „ili jednostavno nisu u posjedu svoje imovine, odnosno nisu upoznati sa izmjenama zakonodavstva u Republici Srpskoj u pogledu njihove imovine“, zbog čega će propustiti rokove propisane osporenim zakonom, ili će mu se postaviti privremeni zastupnik „od strane istog organa koji provodi postupak oduzimanja njegove imovine“. Podnosilac zahtjeva navodi da se osporenim zakonom omogućava da raniji vlasnik može ostati bez svoje imovine, a da nema nikakvih saznanja o vođenju postupka „za preknjiženje njegove imovine“, ali ni u ovom dijelu ne navodi eksplicitno odredbe osporenog zakona koje smatra suprotnim pravu na pravično suđenje. Dalje, navodi da „ukoliko nisu propušteni rokovi odnosno javni pozivi za učešće u postupku“, mogao bi se voditi upravni spor „koji bi se ticao isključivo zakonitosti postupka promjene upisa u katastru nepokretnosti (zakonitosti upravnog postupka koji je prethodio) ali ne i u odnosu na samo pravo na imovinu čime se raniji vlasnik onemogućava da sud svojom odlukom riješi i pitanje prava na imovinu čime je obraćanje sudu u formalnom smislu moguće ali se onemogućava u sudskoj zaštiti o suštini prava o kojem je odlučivao upravni organ“. U toj situaciji bi „vlasnik postao nevlasnik i vodio upravni spor čiji konačni ishod ni na koji način ne može vratiti ranije pravo ukoliko se utvrdi da je ispoštovan postupak proveden na osnovu osporenog zakona pa i u dijelu koji se odnosi na evidentiranje nekretnina [...] na bazi prvenstveno faktičkog stanja“.
22. Podnosilac dalje opširno izlaže standarde prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije i praksu Evropskog suda, te navodi da upravni spor koji je propisan osporenim zakonom može voditi, prema odredbama osporenog zakona lice koje je ostalo bez imovine primjenom tog zakona. Međutim, podnosilac zahtjeva navodi da je to samo formalno obraćanje sudu „jer je upravni spor oblik sudske kontrole nad upravom pri čemu sud odlučuje o zakonitosti upravnih akata kojima tijela državne uprave i tijela koja imaju javne ovlasti rješavaju o pravima i obavezama u upravnim stvarima, a ne rješava samu suštinu nastalog spora između javnih vlasti i pojedinca – ranijeg vlasnika nekretnina“. Dalje, podnosilac zahtjeva iznosi standarde u vezi sa članom 13. Evropske konvencije, poziva se na praksu Evropskog suda u vezi s primjenom tog člana i opširno izlaže razloge za pobijanje upravnog akta prema Zakonu o upravnim sporovima Republike Srpske. U vezi s tim, poziva se i na odluku Ustavnog suda broj AP 28/04 od 15. juna 2004. godine i navodi da stav izražen u toj odluci, u kojem se navodi da „ukoliko rješenje upravnog spora pred Vrhovnim sudom može imati za posljedicu poništavanje odluka donesenih u upravnom postupku, onda se taj postupak mora smatrati cjelinom i kao takav biti predmet razmatranja pred Ustavnim sudom i ukoliko je taj postupak obuhvaćen žalbom apelanta“, ne može biti primijenjen na ovu situaciju, jer se odnosi na pretpostavku da su upravni organi postupali suprotno zakonu. Međutim, na osnovu toga, podnosilac zahtjeva zaključuje da, ukoliko bi bio proveden postupak u skladu sa osporenim zakonom, sud koji bi odlučivao u upravnom sporu ne bi mogao rješavati suštinsko pitanje – način na koji je raniji vlasnik razvlašten – „jer bi bio razvlašten u skladu sa zakonom“. Samim tim, kako dalje navodi podnosilac zahtjeva, „'sudska zaštita' koja čak nije ni izričito propisana osporenim zakonom već se ovlaš spominje, ne predstavlja pravo na pristup tribunalu „koji ima sve ovlasti i atribute sudskog preispitivanja jer su nadležnosti sudova u ovim sporovima vrlo ograničene“. Na ovaj način se, kako se dalje navodi, krši pravo na pristup sudu i pravo na efektivan pravni lijek.
23. Također, podnosilac zahtjeva navodi da na ovaj način „Republika Srpska pokušava da 'izmjesti' odlučivanje iz vanparničnog, odnosno parničnog postupka u upravni spor, upravo da bi se izbjeglo odlučivanje o imovinskim pravima, a postupak usmjerio samo na eventualno zakonito postupanje upravnih organa i njihovu kontrolu od strane suda u upravnom sporu“. U ovom pravcu podnosilac zahtjeva ističe da osporeni zakon predviđa ponovno osnivanje katastra nepokretnosti prema podacima katastarskog ili komasacionog premjera u katastarskoj opštini ili njenom dijelu i obnovu katastra nepokretnosti i u slučaju kada su podaci katastra uništeni ili neupotrebljivi, impliciraju da bivši vlasnik može, „na bazi 'faktičog stanja' ili, kako to ovaj novi Zakon sofisticirano naziva 'imaoci prava koji nisu upisani ni u jednu evidenciju' i na osnovu postupka obavještavanja kroz medije, odnosno uz učešće privremenog zastupnika postavljenog od strane javne vlasti“ ostati bez imovine „čak i u slučaju neažurnih javnih podataka za čiju tačnost se stara isključivo javna vlast koja, ukoliko to želi, može sama kreirati situaciju u kojoj neće postojati raniji ažurni podaci, odnosno postojati relevantna evidencija nekretnina“.
e) Navodi koji se odnose na zahtjev za donošenje privremene mjere
24. Podnosilac zahtjeva navodi da, s ozbirom „da se raniji Zakon kao i novi [osporeni zakon], u kontinuitetu i suprotno Odluci o privremenoj mjeri Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, primjenjuje od marta 2011. godine, a iz prethodno navedenog je jasno ukazano na sve štetne posljedice koje može izazvati primjena [osporenog zakona]“, zahtijeva da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će obustaviti primjenu osporenog zakona do okončanja postupka pred Ustavnim sudom. Podnosilac zahtjeva također navodi da „[š]tetu koja bi nastala primjenom [osporenog zakona] bi bilo nemoguće otkloniti s obzirom na haotično stanje koje bi uspostavio osporeni zakon čijom primjenom bi došlo do preknjižavanja imovine i 'legalnog' raspolaganja novih 'vlasnika', crpljenja plodova od nekretnina, mogućeg i vjerovatnog raspolaganja sa nekretninama čime bi i treća lica pretrpila štetu u velikom obimu kao i niz drugih mogućih situacija koje mogu nastati primjenom osporenog zakona“. Podnosilac zahtjeva ističe da bi bilo svrsishodno donijeti privremenu mjeru u spriječiti sve posljedice koje bi bile „pogubne po Republiku Srpsku ukoliko se primijeni [osporeni zakon], imajući prije svega u vidu štete koje bi mogle nastati na nekretninama i moguće raspolaganje kako privatnom tako i državnom imovinom“.
25. Na osnovu svega navednog, podnosilac zahtjeva predlaže da Ustavni sud usvoji zahtjev za privremenu mjeru, a da odlukom o dopustivosti i meritumu utvrdi da se osporenim zakonom krši pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na pravično suđenje „odnosno pravo na pristup sudu i pravo na postojanje efektivnih pravni lijekova“ iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i člana 13. Evropske konvencije, te da osporeni zakon prestaje da važi narednog dana od dana objavljivanja odluke Ustavnog suda BiH u „Službenom glasniku BiH“.
26. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud polazi od odredaba člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud će podržati ovaj ustav.
a) Ustavni sud je jedini nadležan da odlučuje o bilo kojem sporu koji se javlja po ovom ustavu između dva entiteta, ili između Bosne i Hercegovine i jednog ili oba entiteta, te između institucija Bosne i Hercegovine, uključujući ali ne ograničavajući se na to: -Da li je odluka entiteta da uspostavi poseban paralelan odnos sa susjednom državom u skladu sa ovim ustavom, uključujući i odredbe koje se odnose na suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine.
- Da li je bilo koja odredba ustava ili zakona jednog entiteta u skladu sa ovim ustavom.
Sporove može pokrenuti član Predsjedništva, predsjedavajući Vijeća ministara, predsjedavajući, ili njegov zamjenik, bilo kojeg doma Parlamentarne skupštine; jedna četvrtina članova/delegata bilo kojeg doma Parlamentarne skupštine, ili jedna četvrtina članova bilo kojeg doma zakonodavnog organa jednog entiteta.“
Član 77. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda glase:
1. Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
[...]
3. Ustavni sud u plenarnoj sjednici, odnosno Vijeće od pet sudija može, na vlasitu inicijativu il na zahtjev stranke, odrediti privremenu mjeru iz stava 1. ovog člana. [...]
27. Ustavni sud podsjeća da je član 77. Pravila Ustavnog suda primjenjiv u situacijama u kojima Ustavni sud ocijeni, na osnovu razloga i dokaza o opravdanosti koji su dostavljeni uz zahtjev za donošenje privremene mjere, da je to u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka. Razlozi koje Ustavni sud uvažava kod odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o zahtjevu za ocjenu ustavnosti. Stoga, razlozi i dokazi koje podnosilac zahtjeva navede u pogledu navodne neustavnosti osporenog općeg akta ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Ovo dalje znači da podnosilac zahtjeva mora posebno obrazložiti i dokazati razloge zbog kojih smatra da je donošenje privremene mjere opravdano.
28. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da podnosilac zahtjeva razloge za opravdanost zahtjeva za donošenje privremene mjere vidi u tome što je Ustavni sud, odlučujući o ranijem zahtjevu za ocjenu ustavnosti Zakona o katastru Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ broj 60/11), svojom odlukom broj U 12/11 od 23. septembra 2011. godine usvojio tadašnji prijedlog za donošenje privremene mjere, kojom je obustavio primjenu ranije osporenog zakona, do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o zahtjevu. Podnosilac zahtjeva navodi, također, da je suprotno toj Odluci o privremenoj mjeri nastavljena „u kontinuitetu“ primjena ranije osporenog zakona, a zatim i zakona osporenog u konkretnom slučaju, koji je Narodna skupština usvojila 13. oktobra 2011. godine.
29. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje da je svojom Odlukom o dopustivosti broj U 12/11 od 30. marta 2012. godine (objavljena na www.ustavnisud.ba), dakle prije podnošenja zahtjeva u konkretnom slučaju, obustavio postupak za ocjenu ustavnosti ranije osporenog zakona, budući da je utvrdio da je osporeni opći akt, odnosno ranije osporeni zakon, prestao važiti. Dalje, u tački 11. navedene odluke o dopustivosti je navedeno da donošenjem te odluke, prestaje važiti djelovanje Odluke o privremenoj mjeri broj U 12/11 od 23. septembra 2011. godine. Ovo znači da je donošenjem navedene Odluke o dopustivosti koja je konačna i obavezujuća, riješen ranije podneseni zahtjev za ocjenu ustavnosti ranije osporenog zakona, ta da je prestalo pravno dejstvo ranije donesene Odluke o privremenoj mjeri. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju podnosilac zahtjeva ne može razloge za donošenje privremene mjere u konkretnom slučaju zasnivati na argumentima koje je iznio u ranije podnesenom zahtjevu, niti na navodima o tome da li je ranije donesena privremena mjera bila izvršena ili ne. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da je podnosilac zahtjeva propustio u prijedlogu za privremenu mjeru u konkretnom slučaju dati odgovarajuće argumente kojima bi opravdao svoj zahtjev i koji bi mogli voditi zaključku da su ispunjeni uslovi predviđeni članom 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda, odnosno da bi donošenje privremene mjere u konkretnom slučaju bilo „u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka“, kako to navedeni član zahtijeva. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da se razlozi za donošenje privremene mjere ne mogu vidjeti ni iz zahtjeva za ocjenu ustavnosti, tim prije što podnosilac zahtjeva nije eksplicitno naveo ni koje sve članove osporenog zakona dovodi u pitanje, već je neke članove tog zakona naveo „kao primjer“, navodeći da se „većina argumenata navedenih u prethodnom zahtjevu mogu odnositi i na [osporeni zakon]“, koji je, kako je već rečeno, okončan konačnom i obavezujućom odlukom Ustavnog suda. Podnosilac zahtjeva nije jasno konkretizovao koje su to moguće neotklonjive štete koje bi mogle nastati primjenom osporenog zakona, a sa druge strane Ustavni sud smatra da donosilac osporenog zakona (Republika Srpska) sama preuzima rizik za eventualne štete koje bi pretrpjela ako se zakon proglasi neustavnim.
30. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud smatra da je zahtjev za donošenje privremene mjere u konkretnom slučaju neosnovan.
31. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
32. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetnog zahtjeva.
33. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović