Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3581/09 (Ć. S. i L. S.)

Odluka donesena 25. 05. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Smetanje posjeda
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević, Tudor Pantiru, Constance Grewe, Margarita Caca-Nikolovska

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3581/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 05. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić, Constance Grewe i Seada Palavrić i sudije Tudor Pantiru, Mato Tadić, Mirsad Ćeman, Margarita Caca-Nikolovska i Zlatko M. Knežević na sjednici održanoj 26. maja 2012. godine, u predmetu broj AP 3581/09, rješavajući apelaciju Ćazima Sadikovića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ćazima Sadikovića i Lade Sadiković podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 P 001096 09 Gž od 2. oktobra 2009. godine i rješenja Općinskog suda u Ljubuškom broj 63 0 P 001096 08 P od 23. marta 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ćazim Sadiković i Lada Sadiković (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sarajeva, koje zastupa Zajednička advokatska kancelarija Kebo&Guzin iz Mostara, podnijeli su 16. novembra 2009. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 63 0 P 001096 09 Gž od 2. oktobra 2009. godine i rješenja Općinskog suda u Ljubuškom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 63 0 P 001096 08 P od 23. marta 2009. godine.

2. Rješenjem Općinskog suda broj 63 0 P 001096 08 P od 23. marta 2009. godine utvrđeno je da su apelanti omeli tužitelja Sašenka Sadikovića (u daljnjem tekstu: tužitelj) u posljednjem faktičkom i mirnom posjedu nekretnina pobliže označenih u rješenju na način što su „u vremenu od 29. maja 2008. godine do 5. juna 2008. godine naložili radnicima, a oni izvršili nalog [apelanata], tako što su čistili obje nekretnine te tako oduzeli posjed tužitelju pa su dužni uspostaviti prijašnje posjedovno stanje na način da povrate posjed nekretnina tužitelju i ubuduće se kane ovakvog ili sličnog smetanja i uznemiravanja posjeda tužitelja na označenim nekretninama ili sličnog smetanja i uznemiravanja posjeda tužitelja na označenim nekretninama pod prijetnjom novčane kazne sve u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja.“ Rješenjem su apelanti obavezani da tužitelju naknade troškove postupka u iznosu od 1.150,00 KM u roku od 30 dana.

3. U obrazloženju rješenja je navedeno da je tužitelj 18. juna 2008. godine podnio tužbu protiv apelanata zbog smetanja posjeda na nekretninama pobliže navedenim u izreci rješenja a koje se nalaze sjeverno od tužiteljeve kuće u Ljubuškom sagrađene na k.č. 735 a koje tužitelj sa svojom obitelji drži u posjedu iako su nekretnine bile upisane u katastarskom operatu na apelanta a u novije vrijeme na apelanticu. Navedeno je da je tužbi istaknuto da je tužitelj jednu od spornih nekretnina orao po potrebi i to zadnji put prije dvije godine; da je na drugoj nekretnini na kojoj se nalazi vinograd i voćnjak, vinovu lozu i voće frezao; da je na nekretnini označenoj kao 737 prije više godina posadio osam sadnica smokava, šest sadnica mandarina, dvije trešnje, jednu džanariku, četiri sadnice dunje, šest sadnica šipka koja su mu kalemila lica poimenično navedena u rješenju a da je te sadnice održavao i sa njih ubirao plodove; da je na južnom dijelu te nekretnini sadio za sebe povrće a u sjevernom dijelu lubenice i jagode gdje je uveo i natapanje sistemom kap po kap; da je koristio oko 70 sadnica vinove loze te posadio i voćke pobliže navedene u rješenju, sa kojih je ubirao plodove, te da je čistio i kosio nekretnine sve dok apelanti koji žive u Sarajevu i koji nikada nisu koristili sporne nekretnine nisu angažirali radnike koji su posjekli, povadili i iščupali većinu zasada i to pobliže navedenih u tužbi i rješenju uz navod da će nekretnine poravniti i kulitivirati po vlastitom nahođenju.

4. Navedeno je da su apelanti u toku postupka tvrdili da je u konkretnom slučaju došlo do diobe predmetnih nekretnina 1978. godine te da su od tada vlasnici i legalni i faktički posjednici predmetnih nekretnina a da su predmetne nekretnine povremeno obilazili i to kad bi išli na more i ponekad ubirali plodove smokava i grožđa jer preko 60 godina žive u Sarajevu. Apelanti su dalje tvrdili da su samo licu poimenično navedenom u rješenju dozvolili da koristi prolaz preko predmetnih nekretnina jer nije imao pristup sa javnog puta te da ne znaju niti su vidjeli tužitelja da je koristio predmetne nekretnine koje su bile izuzetno zapuštene i neuređene.

5. Nadalje, Općinski sud je naveo da je u postupku pred tim sudom na osnovu provedenih dokaza koji su precizirani u rješenju, između ostalih nalazi vještaka geometra i iskazi svjedoka poimenično navedenih u rješenju, utvrđeno da je tužitelj koristio predmetne nekretnine i prije i nakon rata u BiH, da je tužitelj obrađivao predmetne nekretnine te da je za usluge dovoženja stajskog gnojiva i frezanja i prije i nakon rata, plaćao licima poimenično navedenim u rješenju za izvršenje tih usluga. Navedeno je i da sama činjenica da su apelanti povremeno brali voća govori o tome da su apelanti, koji su samo tada mogli imati posjed nad predmetnim nekretninama, morali znati da obitelj (sada umrlog Aziza Sadikovića) i dalje koristi predmetne nekretnine koje su poviše njihove kuće te da su mogli znati da ih je nastavio koristiti i tužitelj nakon očeve smrti. Sud je naveo da su apelanti, ukoliko su smatrali da imaju isključivo pravo na posjed, trebali tužbom tražiti predaju u posjed predmetne nekretnine a ne poslati radnike krajem maja 2008. godine da očiste obje nekretnine i tako oduzeti posjed nekretnina tužitelju koji ih je do tada, kako je nedvojbeno utvrđeno, koristio.

6. Nadalje, Općinski sud je naveo da je u konkretnom slučaju bez uticaja u predmetnoj parnici savjesnost posjeda tužitelja jer je savjesnost posjeda bitna kod sticanja vlasništva dosjelošću i savjesnost se tada pretpostavlja: Nadalje je navedeno da je tužitelj, prema iskazima svjedoka i iskazu apelanta datim u ranijoj posjedovnoj parnici koja je vođena između istih stranaka pod brojem P. 714/07, zadnji mirni posjednik predmetnih nekretnina i traži zaštitu zadnjeg mirnog posjeda koji su mu apelanti oduzeli vršeći preko trećih osoba čišćenje predmetnih nekretnina od divljeg i ostalog raslinja koje je bilo na nekretnini. Općinski sud je istakao da tužitelj ima pravo na zaštitu posjeda shodno odredbama člana 80. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima i koju je zatražio u zakonskom roku od trideset dana kako je propisano članom 82. istog zakona. Navedeno je da je bez uticaja u ovoj parnici eventualno pravo apelanata na posjed, pravni osnov posjeda i savjesnost posjeda jer apelanti nisu dokazali u predmetnoj parnici da je tužitelj posjed stekao silom, potajno ili zloupotrebom povjerenja kako je to propisano članom 83. stav 2. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. Naime, Općinski sud je naveo da se iz iskaza tužitelja kao ni iskaza apelanata ne može zaključiti da je tužitelj znao za izvanknjižnu diobu nekretnina između njegovog umrlog oca Aziza Sadikovića i apelanta kao i iz razloga jer apelant nije dokazao da je nakon diobe nekretnina preuzeo posjed nad tim nekretninama jer ta činjenica preuzimanja ne bi mogla ostati nepoznata obitelji Aziza Sadikovića. Osim toga, Općinski sud je naveo da činjenica da tužitelj nije dokazao da su radnici po nalogu apelanata posjekli tačno određeni broj stabala tačno određenih voćaka ne predstavlja odlučujuću činjenicu. Ovo stoga što tužitelj u tužbi tvrdi da su mu apelantii, poslavši radnike na nekretninu da je očiste od svega, oduzeli zadnji mirni posjed pa se, po ocjeni Općinskog suda, tužbenom zahtjevu moralo udovoljiti temeljem odredbi čl. 80. i 83. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima i apelantima, shodno odredbama člana 84. istog zakona naložiti vraćanje posjeda nekretnina tužitelju pod prijetnjom novčanom kaznom.

7. Protiv navedenog rješenja apelanti su izjavili žalbu Kantonalnom sudu koji je rješenjem broj 63 0 P 001096 09 Gž od 2. oktobra 2009. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepeno rješenje. U obrazloženju rješenja je navedeno da je, za razliku od neosnovanih navoda iz žalbe, prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo te za svoju odluku dao valjane razloge koje u cjelosti prihvata i Kantonalni sud. Navedeno je da je prvostepeni sud provedene dokaze cijenio na način kako to propisuju odredbe člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) a da pri tome nije počinio povrede postupka na koje je ukazivano žalbom kao ni one na koje po služenoj dužnosti pazi drugostepeni sud. Kantonalni sud je obrazložio da je odredbom člana 425. ZPP-a propisano da će se raspravljanje o tužbi zbog smetanja posjeda ograničiti samo na raspravljanje i dokazivanje činjenica posljednjeg stanja posjeda i nastalog smetanja te da je isključeno raspravljanje o pravu na posjed, o pravnoj osnovi, savjesnosti ili nesavjesnosti posjeda ili o zahtjevima za naknadu štete. Kantonalni sud je s tim u vezi istakaoda je prvostepeni sud, za razliku od neosnovanih navoda iz žalbe, pravilno postupio kada je utvrdio da je tužitelj u vrijeme čina smetanja posjeda bio posljednji mirni i faktički posjednik predmetnih nekretnina te o tome dao valjane i potpuno razloge koje prihvata i taj sud. Navedeno je i da je neosnovan žalbeni navod da se u radnjama apelanata ne ogleda čin smetanja odnosno oduzimanja posjeda predmetnih nekretnina iako i sami apelanti priznaju da su po njihovom nalogu radnici očistili te nekretnine jer takve radnje, prema mišljenju Kantonalnog suda, predstavljaju čin smetanja odnosno oduzimanja posjeda tužitelju te bez obzira što su apelanti postali vanknjižni vlasnici predmetnih nekretnina, tužitelj kao posljednji, mirni i faktički posjednik u odnosu na apelante uživa posjedovnu zaštitu.

8. Kantonalni sud je obrazložio da prvostepeni sud nije postupio protivno odredbi člana 2. stav 1. ZPP-a kada iz postavljenog tužbenog zahtjeva izostavlja radnje smetanja posjeda koje se odnose na posječena voćna stabla jer je postupao u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva a ne mimo toga te i zbog toga što je prvostepeni sud dao valjane razloge o tome a te razloge kao valjane prihvata i Kantonalni sud. Imajući u vidu sve navedeno, Kantonalni sud je zaključio, kako je tužitelj nedvojbeno dokazao činjenice posljednjeg posjeda i čina smetanja, te da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je usvajanjem tužbenog zahtjeva naložio apelantima uspostavu prijašnjeg posjedovnog stanja na način da su obavezani da vrate posjed nekretnina tužitelju uz zabranu budućeg takvog ili sličnog smetanja i uznemiravanja posjeda tužitelja.

9. Apelanti smatraju da im je osporenim rješenjima prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Kršenje navedenog prava apelanti vide u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Apelanti navode da sudovi nisu vodili računa da su oni vanknjižni vlasnici predmetnih nekretnina te da iz tog razloga nisu ni mogli protivpravno smetati tužitelja. Također, navode da je prvostepeni sud samovoljno iz dispozitiva rješenja izbacio dio petita tužbenog zahtjeva jer je u dispozitivu naveo kao čin smetanja da su radnici koje su apelanti angažirali čistili obje nekretnine dok je u tužbenom zahtjevu navedeno da su „naložili radnicima a ovi izvršili nalog tuženika tako štu se na označenim nekretninama potpuno posjekli 1 dženeriku, 1 prasku, 4 dunje, 7 šipaka (nar), 6 mandarina, povadili oko 70 čokota vinove loze, iščupali i sklonili s južnog dijela k.č.737, 30 komada drvenih kolaca za paradajz“ te da je sud navedeni postupak pravdao time da tužitelj nije dokazao da su radnici posjekli tačno određen broj stabala i voćaka. Zbog toga su sudovi, po mišljenju apelanata, postupali suprotno ZPP kojima je propisano da sud u parničnom postupku odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku i to onim koji se tiču glavne stvari i sporednih potraživanja i šta treba da sadrži izreka presude. Osim toga, apelanti navode da se u konkretnom slučaju radilo o tužbi zbog smetanja a ne oduzimanja posjeda te da niti jedan od uvjeta za postojanje smetanja nije ispunjen jer tužitelj nije dokazao postojanje posljednjeg mirnog i faktičkog posjeda predmetne nekretnine.Ovo stoga jer je nekretnina bila zapuštena a svjedoci su potvrdili da je tužitelj samo prije 2-3 godine obrađivao zemlju, a osim toga, po apelantima, tužitelj nije dokazao ni čin smetanja niti da je smetanje protivpravno jer su apelanti vlasnici pa tu ne može biti protivpravnosti.

Relevantni propisi

10. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine F BiH“ br.35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09 i 12/10) relevantne odredbe glase:

Član 425.

Raspravljanje o tužbi zbog smetanja posjeda ograničit će se samo na raspravljanje i dokazivanje činjenica posljednjeg stanja posjeda i nastalog smetanja. Isključeno je raspravljanje o pravu na posjed, o pravnoj osnovi, savjesnosti ili nesavjesnosti posjeda ili o zahtjevima za naknadu štete.

11. U Zakonu o vlasničko-pravnim odnosima („Službene novine FBiH” br. 6/98 i 29/03) relevantne odredbe glase:

Član 80.

Posjednik ima pravo na zaštitu od protupravnog uznemiravanja ili oduzimanja posjeda (smetanja posjeda). Član 82.

Posjednik ima pravo zahtijevati sudsku zaštitu od smetanja posjeda u roku od trideset dana od dana saznanja za smetanje i učinitelja, a najkasnije u roku od jedne godine od dana nastalog smetanja (spor zbog smetanja posjeda). Član 83.

Sud pruža zaštitu prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju, pri čemu nisu od utjecaja pravo na posjed, pravni osnov posjeda i savjesnost posjednika. I posjednik koji je posjed stekao silom, potajno ili zloupotrebom povjerenja, ima pravo na zaštitu od smetanja posjeda, osim prema osobi od koje je na takav način došao do posjeda, ako od nastalog smetanja nisu protekli rokovi iz člana 82 .ovog zakona.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

14. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

15. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su nadležni sudovi dali detaljna i argumentirana obrazloženja zašto je tužitelju trebalo pružiti posjedovnu zaštitu pri tom se pozivajući na relevantne odredbe ZPP-a (člana 425.) i Zakona o vlasničko-pravnim odnosima (čl .80, 82. i 83). Ustavni sud primjećuje da apelanti u toku postupka nisu dokazali da su imali posjed nad predmetnim nekretninama već da je, naprotiv, tužitelj dokazao posljednji mirni i faktički posjed a što je u prvostepenom postupku utvrđeno na osnovu provedenih dokaza koji su precizirani u rješenjima. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da je već citiranim odredbama ZPP-a i Zakona o vlasničko-pravnim odnosima propisano da se u postupku po tužbi za posjedovnu zaštitu ne može raspravljati o pravu na posjed, savjesnosti ili nesavjesnosti posjednika i pravnoj osnovi posjeda već da se raspravljanje svodi isključivo na dokazivanje posljednjeg, mirnog posjeda kako su u konkretnom slučaju nadležni sudovi i postupili. S obzirom na navedeno Ustavni sud navode apelanta da su nadležni sudovi pogrešno utvrdili činjenice i primijenili materijalno pravo jer nisu vodili računa o tome da su oni vlasnici predmetnih nekretnina, smatra neosnovanim.

16. Nadalje, Ustavni sud smatra neosnovanim i navode apelanata da su nadležni sudovi pogrešno primijenili odredbe ZPP-a jer je prvostepeni sud iz izreke bez ikakvog obrazloženja i prava izbacio dio tužbenog zahtjeva, budući da iz osporenih rješenja proizlazi da je prvostepeni sud rješavao u granicama tužbenog zahtjeva i dao potpuna i precizna obrazloženja i odgovore na sve tvrdnje postavljene u tužbenom zahtjevu, te da činjenica da prvostepeni sud u dispozitivu rješenja nije pobrojao sve vrste stabala i njihov broj za koje je tužitelj tvrdio da su apelanti posjekli i očistili već je naveo da su „očistili obje nekretnine“ ne vodi po sebi kršenju prava na pravično suđenje budući da je prvostepeni sud u vezi navedenog u svom obrazloženju dao konkretne i precizne razloge koji su u skladu sa standardima Evropske konvencije. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

17. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji povreda Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« povrede Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3581/09 (Ć. S. i L. S.) | Sudska praksa | Aktio