Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1654/12 (O. R.)
Odluka donesena 13. 06. 2012.
- Protek roka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1654/12
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 06. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. juna 2012. godine, u predmetu broj AP 1654/12, rješavajući apelaciju Ostoje Rosića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ostoje Rosića podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 75 0 P 007471 12 Rev od 23. februara 2012. godine i presude Okružnog suda u Banja Luci broj 75 0 P 007471 11 Gž od 29. juna 2011. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
OBRAZLOŽENJE
1. Ostoja Rosić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Jezera, podnio je 30. aprila 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 75 0 P 007471 12 Rev od 23. februara 2012. godine i presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 75 0 P 007471 11 Gž od 29. juna 2011. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 75 0 P 007471 09 P od 22. novembra 2010. godine, u pravnoj stvari apelanta protiv tužene «Elektrokrajina» a.d. Banja Luka-PJ «Elektrodistribucija» Mrkonjić Grad (u daljnjem tekstu: tužena), radi utvrđenja, vsp. 5.306,26 KM, utvrđeno je da je zastarjelo potraživanje tužene prema apelantu na ime isporučene električne energije u periodu od 28. septembra 2004. godine do 31. decembra 2007. godine u iznosu od 5.306,26 KM, slijedom čega tužena nema pravo da potražuje navedeni iznos od apelanta. Također, predmetnom presudom je tužena obavezana da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.350,00 KM, dok je preostali dio zahtjeva za naknadu troškova parničnog postupka odbijen.
3. Presudom Okružnog suda broj 75 0 P 007471 11 Gž od 29. juna 2011. godine žalba tužene je djelimično uvažena i presuda Osnovnog suda broj 75 0 P 007471 09 P od 22. novembra 2010. godine preinačena u dijelu odluke o glavnoj stvari tako što je utvrđeno da su zastarjela potraživanja tužene u iznosu od 4.971,26 KM, dok je u dosuđujućem dijelu odluke o troškovima parničnog postupka prvostepena presuda ukinuta i u tom dijelu predmet vraćen na ponovni postupak. Isto tako, predmetnom presudom je u preostalom dijelu žalba odbijena i prvostepena presuda u tom dijelu potvrđena.
4. Rješenjem Vrhovnog suda broj 75 0 P 007471 12 Rev od 23. februara 2012. godine revizija koju je apelant izjavio protiv presude Okružnog suda broj 75 0 P 007471 11 Gž od 29. juna 2011. godine je odbačena kao nedozvoljena. U obrazloženju svog rješenja Vrhovni sud se pozvao na odredbu člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske («Službeni glasnik RS» br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09; u daljnjem tekstu: ZPP) u kojoj stoji da revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi iznos od 10.000,00 KM. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da je odredbom člana 316. stav 2. ZPP propisano da se kao vrijednost predmeta spora uzima u obzir samo vrijednost glavnog zahtjeva. Shodno tome, Vrhovni sud je naveo da u konkretnom slučaju vrijednost pobijanog dijela pravosnažne odluke iznosi 335,00 KM, pa zbog toga nije ispunjen uslov dopuštenosti revizije iz člana 237. stav 2. ZPP. Također, Vrhovni sud je ocijenio da odlučivanje o reviziji u konkretnom predmetu nije od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, te da nema mjesta za primjenu člana 237. stav 3. ZPP, uz napomenu da pobijana odluka nije u suprotnosti sa pravnim shvatanjem zauzetim dana 11. aprila 2011. godine na sjednici građansko-upravnog odjeljenja tog suda.
5. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda glasi: 1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 4. protekao je rok za podnošenje apelacije;
7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora doći do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
8. Apelant je protiv presude Okružnog suda broj 75 0 P 007471 11 Gž od 29. juna 2011. godine izjavio reviziju, ali je ona rješenjem Vrhovnog suda broj 75 0 P 007471 12 Rev od 23. februara 2012. godine, odbačena kao nedozvoljena. Ustavni sud konstatuje da je revizija u ovom slučaju neefektivan pravni lijek u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Stoga, proizlazi da je konačna odluka u predmetnom slučaju presuda Okružnog suda.
9. Ustavni sud nije smatrao potrebnim utvrđivati tačan datum kada je apelantu dostavljena osporena presuda Okružnog suda, budući da je rješenje Vrhovnog suda o reviziji doneseno 23. februara 2012. godine, pa se podrazumijeva da je osporenu presudu Okružnog suda morao primiti prije tog datuma. Budući da je apelacija Ustavnom sudu podnesena 30. aprila 2012. godine proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio osporenu presudu Okružnog suda.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić