Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-457/12 (A. B., B. Š., I. Š., S. S., G. K., B. D., M. D., O. B., N. L. i N. D.)
Odluka donesena 13. 06. 2012.
- Protek roka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-457/12
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 06. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. juna 2012. godine, u predmetu broj AP 457/12, rješavajući apelaciju Ante Brkića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ante Brkića, Branka Šimića, Ive Šimića, Slavka Subotića, Gorana Kosića, Božidara Dragića, Milenka Dražića, Omera Beganovića, Nazifa Ljevakovića i Nezire Delić podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 36-0-P-001122-10-Rev od 6.
decembra 2011. godine, i presude Kantonalnog suda u Zenici broj 36- 0-P-001122-09-Gž od 12. maja 2010. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
OBRAZLOŽENJE
1. Anto Brkić, Branko Šimić, Ivo Šimić, Slavko Subotić, Goran Kosić, Božidar Dragić, Milenko Dražić, Omer Beganović, Nazif Ljevaković i Nezira Delić (u daljnjem tekstu: apelanti), svi iz Kaknja, koje zastupaju Zahid Kovač i Nermin Kovač, advokati iz Zenice, podnijeli su 30. januara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 36-0- P-001122-10-Rev od 6. decembra 2011. godine i presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 36-0-P-001122-09-Gž od 12. maja 2010. godine.
2. Rješavajući po tužbi apelanata i drugih tužitelja protiv „Hidrogradnje“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužena) radi naknade štete, Općinski sud u Kaknju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) donio je presudu broj 36-0-P-001122-02-P od 26. oktobra 2009. godine kojom je usvojio tužbene zahtjeve apelanata i drugih tužitelja i obavezao tuženu da im isplati na ime naknade štete na stambenim i pratećim objektima iznose bliže precizirane u izreci presude. Općinski sud je odbio preostali dio tužbenog zahtjeva apelanata i drugih tužitelja u ukupnom iznosu od 170.000 KM, kao i u odnosu na troškove postupka.
3. Presudom Kantonalnog suda broj 36-0-P-001122-09-Gž od 12. maja 2010. godine djelimično je uvažena žalba koju je tužena izjavila protiv prvostepene presude Općinskog suda broj 36-0-P-001122-02-P od 26. oktobra 2009. godine i prvostepena presuda je preinačena u odnosu na apelante na način da je odbijen njihov tužbeni zahtjev, dok je u preostalom dijelu u odnosu na druge tužitelje žalba tužene odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
4. Rješenjem Vrhovnog suda broj 36-0-P-001122-10-Rev od 6. decembra 2011. godine odbačena je kao nedopuštena revizija apelanata koju su izjavili protiv presude Kantonalnog suda broj 36-0-P-001122-09-Gž od 12. maja 2010. godine. U obrazloženju je navedeno da je odredbom člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine, br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi iznos od 10.000 KM. Budući da su apelanti u predmetnom sporu obični formalni suparničari, u smislu odredbe člana 362. stav 1. tačka
2. ZPP-a, i budući da je procesni položaj svakog od njih samostalan, kako je u obrazloženju istaknuto, to se pravo na izjavljivanje revizije cijeni odvojeno za svakog od njih, a pobijani dio drugostepene presude ni za jednog od apelanata ne prelazi vrijednosni kriterij od 10.000 KM, predviđen odredbom člana 237. stav 2. ZPP-a. Vrhovni sud je zaključio da nije našao ni osnova za primjenu odredbe člana 237. stav 3. ZPP-a jer, prema ocjeni tog suda, odlučivanje po predmetnoj reviziji ne bi bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima.
5. Apelanti smatraju da im je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropske konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
(4) protekao je rok za podnošenje apelacije;
7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora doći do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek, koji je djelotvoran da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjnje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine.
8. Apelanti su protiv presude Kantonalnog suda broj 36-0-P-001122-09-Gž od 12. maja 2010. godine izjavili reviziju, ali je ona rješenjem Vrhovnog suda broj 36-0-P-001122-10-Rev od 6. decembra 2011. godine odbačena kao nedopuštena. Ustavni sud konstatuje da je revizija u ovom slučaju neefektivan pravni lijek u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. S toga proizilazi da je konačna odluka u predmetnom slučaju presuda Kantonalnog suda.
9. Ustavni sud nije smatrao potrebnim utvrđivati tačan datum kada je apelantima dostavljena osporena presuda Kantonalnog suda, budući da su apelanti reviziju protiv navedene presude Kantonalnog suda izjavili 9. jula 2010. godine, pa se podrazumijeva da su osporenu presudu Kantonalnog suda apelanti morali primiti prije tog datuma. Kako je apelacija Ustavnom sudu podnesena 30. januara 2012. godine proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada su apelanti primili osporenu presudu Kantonalnog suda.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić