Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1016/09 (Zeničko-dobojski kanton)
Odluka donesena 13. 06. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1016/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 06. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. juna 2012. godine, u predmetu broj AP 1016/09, rješavajući apelacije Zeničko-dobojskog kantona, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Zeničko-dobojskog kantona podnesene protiv: -presuda Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-07-001824 od 21. januara 2009. godine, broj 004-0-Gž-08-001306 od 2. februara 2009. godine, broj 004-0-Gž-08-000831 od 9. marta 2009. godine, broj 004-0-Gž-08-000511 od 27. marta 2009. godine, broj 004-0-Gž-08-
001-504 od 1. aprila 2009. godine, broj 004-0-GŽ-08-002955 od 25. maja 2009. godine, broj 004-0-Gž-08-001330 od 25. augusta 2009. godine, broj 004-0-Gž-08-002579 od 5. novembra 2009. godine, broj 004-0-Gž-08-002592 od 12. novembra 2009. godine, broj 004-0-Gž-08-
002582 od 17. novembra 2009. godine, broj 004-0-Gž-08-002400 od 30. novembra 2009. godine, broj 004-0-Gž-08-002947 od 11. decembra 2009. godine, broj 004-0-Gž-09-002019 od 24. februara 2010. godine, broj 43-0-P-018819-09-Gž od 17. augusta 2010. godine, broj 43-0-P-
017499-0-Gž od 27. jula 2010. godine, broj 43-0-P-007151-10-Gž od 8. novembra 2010. godine, broj 43-0-P-002419-10-Gž od 8. decembra 2012. godine, broj 43-0-P-003173-10-Gž od 7. marta 2011. godine, broj 43-0-P-007142-10-Gž od 10. marta 2011. godine, broj 43-0-P-007418-
10-Gž od 24. marta 2011. godine, broj 43-0-P-007522-10-Gž od 7. aprila 2011. godine, broj 43-0-P-002488-11-Gž od 11. maja 2011. godine, broj 43-0-P-017303-10-Gž od 26. maja 2011. godine, broj 43-0-
P-012464-10-Gž od 14. aprila 2011. godine, broj 43-0-P-003171-11-Gž od 25. jula 2011. godine, broj 43-0-P-001252-10-Gž od 21. septembra 2011. godine, broj 43-0-P-002843-10-Gž od 28. septembra 2011. godine, broj 36-0-Rs-014483-11-Rsz od 27. oktobra 2011. godine, broj 43-0-P-031912-11-Gž od 4. novembra 2011. godine, broj 43-0-P-
038666-10-Gž od 19. oktobra 2011. godine, broj 43-0-P-031988-11-Gž od 9. januara 2012. godine, broj 43-0-P-038278-11-Gž od 24. decembra 2011. godine, broj 43-0-P-021365-11-Gž od 23. januara 2012. godine, broj 43-0-P-019519-11-Gž od 28. februara 2012. godine, broj 43-0-P-
002745-11-Gž od 4. aprila 2012. godine, i broj 43-0-P-038878-11-Gž od 24. aprila 2012. godine.
- presuda Općinskog suda u Zenici broj 042-0-P-06-000055 od 21. juna 2007. godine, broj 043-0-P-07-000133 od 30. aprila 2008. godine, broj 043-0-P-07-000653 od 6. marta 2008. godine, broj 43-0-P-06-
001300 od 21. januara 2008. godine, broj 043-0-P-06-000615 od 3. jula 2008. godine, broj 043-0-P-06-0011308 od 23. oktobra 2008. godine, broj 043-0-P-07-000158 od 28. maja 2008. godine, broj 043-0-P-06-
000880 od 29. augusta 2008. godine, broj 043-0-P-06-000872 od 9. septembra 2009. godine, broj 043-0-P-06-001109 od 29. augusta 2008. godine, broj 043-0-P-07-000281 od 19. augusta 2008. godine, broj 043-
0-P-06-000945 od 24. oktobar 2008. godine, broj 043-0-P-07-000735 od 19. januara 2009. godine, broj 43-0-P-018819-07-P od 18. juna 2009. godine, broj 43-0-P-017499-09-P od 22. septembra 2009. godine, broj 43-0-P-007151-08-P od 6. jula 2010. godine, broj 43-0-P-002419-
06-P od 26. novembra 2009. godine, broj 43-0-P-003173-07-P od 22. januara 2010. godine, broj 43-0-P-007142-08-P od 10. februara 2010. godine, broj 43-0-P-007418-08-P od 29. septembra 2010. godine, broj 43-0-P-007522-08-P od 28. septembra 2010. godine, broj 43-0-P- 0022488-06-P od 9. decembra 2010. godine, broj 43-0-P-017303-09-P od 18. novembra 2009. godine, broj 43-0-P-012464-07-P od 16. aprila 2010. godine, broj 43-0-P-003171-07-P od 25. aprila 2011. godine, broj 43-0-P-001252-08-P od 5. novembra 2010. godine, broj 43-0-P-
002843-08-P od 26. juna 2009. godine, broj 43-0-P-031912-08-P od 24. juna 2011. godine, broj 43-0-P-038666-08-P od 19. novembra 2010. godine, broj 43-0-P-031988-10-P od 29. septembra 2011. godine, broj 43-0-P-038278-10-P od 7. jula 2011. godine, broj 43-0-P-021365-09-P od 14. aprila 2011. godine, broj 43-0-P-019519-09-P od 29. oktobra 2010. godine, broj 43-0-P-002745-08-P od 24. oktobra 2011. godine i broj 43-0-P-038878-08-P od 21. decembra 2010. godinezbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. Zeničko-dobojski kanton (u daljnjem tekstu: apelant), koji zastupa Kantonalno pravobranilaštvo Zenica, podnio je u periodu od 2. aprila 2009. godine do 15. maja 2012. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) i presuda Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) preciziranih u izreci ove odluke.
2. S obzirom na to da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove nadležnosti koje se tiču istog činjeničnog i pravnog pitanja, Ustavni sud je, u smislu člana 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 1016/09, AP 1056/09, AP 1274/09, AP 1549/09, AP 1959/09, AP 2295/09, AP 3406/09, AP 83/10, AP 323/10, AP 440/10, AP 523/10, AP 651/10, AP 1963/10, AP 3611/10, AP 3612/10, AP 216/11, AP 374/11, AP 1357/11, AP 2208/11, AP 2296/11, AP 2420/11, AP 2422/11, AP 2705/11, AP 2810/11, AP 3563/11, AP 4008/11, AP 4041/11, AP 4489/11, AP 4510/11, AP 4511/11, AP 516/12, AP 745/12, AP 747/12, AP 1326/12, AP 1793/12 i AP 1794/12 u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 1016/09. Ukupno je spojeno 36 predmeta.
3. Službenici i namještenici apelanta (u daljnjem tekstu: tužitelji) pokrenuli su tužbama parnične postupke pred Općinskim sudom protiv apelanta radi isplate novčanih potraživanja na ime razlike neisplaćenih plaća, toplog obroka, regresa, jubilarnih nagrada i drugih naknada proisteklih iz radnog odnosa, u skladu sa odredbama Granskog kolektivnog ugovora. Presudama Općinskog suda iz izreke ove odluke apelant je obavezan da tužiteljima na ime naknada proisteklih iz radnog odnosa isplati iznose precizirane u izrekama osporenih prvostepenih presuda zajedno sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.
4. U obrazloženjima prvostepenih presuda Općinski sud je, između ostalog, naveo da je tokom postupaka zaključeno da se u predmetnim slučajevima treba primijeniti Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor), koji je zaključen 11. aprila 2000. godine između Samostalnog sindikata, kao predstavnika službenika organa uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH, i Vlade Federacije BiH, koju zastupa federalni ministar pravde, uz prethodno pribavljenu saglasnost na usaglašeni tekst prijedloga Kolektivnog ugovora vlada pet kantona, među kojima je i apelantova Vlada. Općinski sud je naveo da je odredbom člana 71. navedenog Kolektivnog ugovora propisano da se odredbe tog ugovora primjenjuju na službenike i namještenike organa, službi i tijela iz odredbe člana 168. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH (u daljnjem tekstu: Zakon o radnim odnosima), da se na pitanja plaća i drugih primanja i naknada na temelju rada, a koja su uređena navedenim zakonom, primjenjuju opći propisi o radu i Kolektivni ugovor. Dalje, odredbom člana 72. navedenog Granskog kolektivnog ugovora ugovaračke strane su utvrdile da je ugovor zaključen na neodređeno vrijeme, te da je obavezan za strane koje su ga potpisale, kao i za strane koje su mu naknadno pristupile.
5. Općinski sudovi su citirali i odredbu člana 39. Općeg kolektivnog ugovora, koji je stupio na snagu 8. septembra 2005. godine i kojim su se ugovorne strane sporazumjele da će zaključivati kolektivne ugovore za područje djelatnosti u kojoj djeluju (granske kolektivne ugovore) sa odgovarajućim resornim ministarstvima Vlade Federacije BiH i odgovarajućim udruženjima poslodavaca područja djelatnosti udruženih u udruženje poslodavaca Federacije BiH. Stavom 2. istog člana potpisnici su se sporazumjeli da će usklađivanje postojećih kolektivnih ugovora područja djelatnosti izvršiti u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog kolektivnog ugovora. Prema tome, a shodno citiranoj odredbi, samostalni sindikat područja djelatnosti udružen u samostalni savez sindikata BiH je trebalo u roku od šest mjeseci od dana stupanja Općeg kolektivnog ugovora na snagu da zaključi novi granski kolektivni ugovor za područje djelatnosti u kojoj djeluje a u konkretnoj pravnoj stvari - kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti. Pošto taj ugovor nije zaključen za službenike organa uprave i sudske vlasti, odnosno za tužitelje, za sporni period se ima primijeniti Granski kolektivni ugovor zaključen 11. aprila 2000. godine koji predstavlja materijalnopravnu osnovu potraživanja tužitelja u utuženom periodu po osnovu plaće, naknade za ishranu i regresa za godišnji odmor.
6. Općinski sud je, također, citirao član 3. Općeg kolektivnog ugovora kojim je propisano da se kolektivnim ugovorima na nivou područja djelatnosti, pravilnicima o radu ne mogu utvrđivati manja prava za zaposlenike od prava utvrđenih Zakonom o radu, dok je stavom 3. iste odredbe propisano da će se, ukoliko je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno Kolektivnim ugovorom, Granskim kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu, ugovorom o radu ili zakonom, primjenjivati za zaposlenika najpovoljnije pravo. Prijelaznim i završnim odredbama Općeg kolektivnog ugovora, članom 39, nisu stavljeni van snage postojeći Granski kolektivni ugovori, te slijedeći izloženo, prvostepeni sud je udovoljio tužbenim zahtjevima tužitelja.
7. Dalje, Općinski sud je ocijenio neosnovanim apelantov stav da se tužitelji neosnovano pozivaju na odredbe Granskog kolektivnog ugovora, jer se na prava tužitelja iz radnog odnosa u utuženom periodu primjenjuje Zakon o državnoj službi u Federaciji BiH, odnosno Zakon o namještenicima. Nesporno je, kako je dalje naveo sud, da se od 1. jula 2004. godine na prava tužitelja primjenjuju navedeni zakoni, ali oni sadrže samo načelne norme kojima se regulišu plaće državnih službenika i naknade plaća (član 39. stav 2. i član 43. Zakona o državnoj službi u Federaciji BiH). Navedene odredbe posredno upućuju na primjenu Granskog kolektivnog ugovora budući da ne sadrže odredbe u pogledu visine polazne osnove za obračun plaće, kao i odredbe o visini naknade za ishranu u toku rada i visini naknade regresa za godišnji odmor dok to sadrže odredbe Granskog kolektivnog ugovora (čl. 24, 31. i 32.) Neposrednu primjenu Granskog kolektivnog ugovora, kako je dalje pojasnio Općinski sud, predviđa i Zakon o namještenicima (čl. 2. i 45. stav 3) koji potvrđuje da se za službenike organa uprave i sudske vlasti, pa i za tužitelje za obračun i isplatu plaće, naknade za ishranu i regres primjenjuje Granski kolektivni ugovor zaključen 11. aprila 2000. godine.
8. Prema mišljenju Općinskog suda, neosnovan je apelantov prigovor da je u predmetnim slučajevima došlo do oprosta duga, budući da su tužitelji 20. jula 2005. godine potpisali Sporazum sa Vladom apelanta, jer potpisani Sporazum ne ispunjava uvjete predviđene odredbama čl. 344. do 348. Zakona o obligacionim odnosima kojim je jasno precizirano šta sve treba da sadrži izjava povjerioca. Ocjenjujući apelantov prigovor o zastarjelosti potraživanja u nekim slučajevima, Općinski sud je ustanovio da je prigovor neosnovan, u skladu sa odredbom člana 106. Zakona o radu kojom je propisano da novčane tražbine iz radnog odnosa zastarijevaju u roku od tri godine. U pogledu visine tužbenog zahtjeva, općinski sudovi su ocijenili nalaze i mišljenja vještaka finansijske struke, te su ih prihvatili u cijelosti kao objektivne i stručne. O troškovima postupaka sudovi su odlučili na temelju odredbe člana 386. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
9. U predmetu broj AP 4489/11 Općinski sud u Kaknju je donio Presudu broj 36-0-Rs-014483-
11-Rs od 27. juna 2011. godine kojom je odbio u cijelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojima su tražili da im apelant isplati razliku plaća i drugih naknada prema odredbama Kolektivnog ugovora. Općinski sud je ustanovio da se na potraživanja tužitelja za period od 2005. do 2007. godine jedino mogu primijeniti odredbe Općeg kolektivnog ugovora na teritoriji Federacije BiH koji je stupio na snagu 8. septembra 2005. godine.
10. Odlučujući o žalbama apelanta i tužitelja podnesenim protiv prvostepenih presuda, Kantonalni sud je donio presude iz izreke ove odluke kojima je žalbe odbio kao neosnovane. U obrazloženju presuda Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo a da pri tome nije počinjena bitna povreda odredaba ZPP. Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud za svoje odluke dao jasne i valjane razloge koje je prihvatio i ovaj sud. Kantonalni sud je istakao da je Granski kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti zaključen 11. aprila 2000. godine između samostalnog sindikata kao predstavnika službenika organa uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH kojeg zastupaju predsjednik i Vlada Federacije BiH, koju zastupa federalni ministar pravde, uz prethodno pribavljenu suglasnost na usaglašeni tekst prijedloga Granskog kolektivnog ugovora vlada pet kantona među kojima je i Vlada apelanta. Odredbom člana 71. navedenog ugovora propisano je da se odredbe tog ugovora primjenjuju na službenike i namještenike organa, službi i tijela iz člana 68. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave Federacije BiH i druge službenike na koje se shodno primjenjuju odredbe tog zakona ili identičnih zakona kantona. Kantonalni sud je citirao odredbu člana 39. Općeg kolektivnog ugovora koji je stupio na snagu 8. septembra 2005. godine, te naveo da su, shodno navedenoj odredbi, samostalni sindikati područja djelatnosti udruženi u samostalni savez sindikata Bosne i Hercegovine trebali u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu Općeg kolektivnog ugovora zaključiti kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti, pa pošto taj ugovor nije zaključen prema citiranoj odredbi na službenike organa uprave i sudske vlasti, ima se primijeniti Granski kolektivni ugovor zaključen 11. aprila 2000. godine. Odredbom člana 44. Općeg kolektivnog ugovora ugovarači su se sporazumjeli da stupanjem na snagu ovog kolektivnog ugovora prestaje da važi raniji Opći kolektivni ugovor za teritorij Federacije BiH i privremeni ugovor o pristupanju udruženja poslodavaca Općem kolektivnom ugovoru za teritoriju Federacije BiH. U skladu sa navedenim, Kantonalni sud je zaključio da se ugovarači nisu sporazumjeli da zaključivanjem Općeg kolektivnog ugovora prestaje da važi Granski kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti. Dalje, Kantonalni sud je istakao da nije osnovan apelantov prigovor o prestanku važenja Granskog kolektivnog ugovora s obzirom na to da je odredbom člana 72. Granskog kolektivnog ugovora taj ugovor zaključen na neodređeno vrijeme, a članom 113. Zakona o radu je propisano da se granski kolektivni ugovor može zaključiti na neodređeno ili određeno vrijeme, a ako nije drugačije određeno, nakon isteka roka na koji je zaključen, primjenjivat će se Granski kolektivni ugovor sve do zaključenja novog Granskog kolektivnog ugovora. Okolnost da je članom 39. Općeg kolektivnog ugovora propisano da će se usklađivanje postojećih kolektivnih ugovora za područja djelatnosti, tj. granskih ugovora izvršiti u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog ugovora nije od značaja za primjenu Granskog kolektivnog ugovora, jer ne predviđa posljedice nepostupanja prema toj odredbi. Na koncu, Kantonalni sud je naveo da nije mogao prihvatiti kao osnovane apelantove žalbene navode o neblagovremenosti pojedinih tužbenih zahtjeva, odnosno pozivanje na odredbu člana 103. Zakona o radu, s obzirom na to da se pod povredom prava iz radnog odnosa, u smislu citirane zakonske odredbe, smatraju povrede prava iz radnog odnosa koje se ne odnose na novčano potraživanje, a pošto je predmet tužbenih zahtjeva novčano potraživanje iz radnog odnosa, na njih se primjenjuje zastarni rok iz odredbe člana 106. Zakona o radu kako je to pravilno zaključio prvostepeni sud. U predmetu broj AP 4489/11 Kantonalni sud je žalbe tužitelja djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio na način da je usvojio tužbene zahtjeve tužitelja i obavezao apelanta da tužiteljima isplati razliku plaća i drugih naknada bliže preciziranim u izreci osporene drugostepene presude.
11. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant navodi da su osporene odluke donesene kao rezultat pogrešne primjene materijalnog prava od redovnih sudova, što je dovelo do kršenja Ustavom zaštićenih prava. U suštini, apelant navodi da o tužbenom zahtjevu tužitelja prvostepeni sud nije mogao odlučiti pozivom na odredbe „ranije važećeg Granskog kolektivnog ugovora“, koji je zaključen na osnovu odredaba ranije važećeg Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika i namještenika u Federaciji BiH. Apelant smatra da je stupanjem na snagu Zakona o državnoj službi u Federaciji BiH s primjenom od 1. januara 2005. godine i Zakona o namještenicima koji je stupio na snagu 16. augusta 2005. godine prestao da važi raniji Granski kolektivni ugovor, koji je donesen na osnovu člana 7. ranije važećeg Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika i namještenika u Federaciji BiH, budući da je stupanjem na snagu novog zakona otpao pravni osnov na osnovu kojeg je zaključen raniji Granski kolektivni ugovor, te se predmetna potraživanja tužitelja mogu jedino raspraviti u skladu sa odredbama čl. 17. i 19. Općeg kolektivnog ugovora. Apelant ukazuje da je odredbom člana 43. Zakona o državnoj službi, odnosno odredbom člana 45. Zakona o namještenicima u organima državne službe, propisano da se parametri za obračun plaće i drugih naknada utvrđuju kolektivnim ugovorom, ali apelant pri tome ukazuje na okolnost da je nakon stupanja na snagu citiranih zakona zaključen samo Opći kolektivni ugovor 8. septembra 2005. godine i smatra da su tužitelji svoja potraživanja mogli temeljiti samo na odredbama tog kolektivnog ugovora. Osim toga, u pojedinim apelacijama apelant je, pored navedenog, istakao i da su sudovi neosnovano odbili njegov prigovor zastare, jer smatra da su neka potraživanja bila neblagovremena. Dalje, apelant je istakao da su propustom da primijene važeće propise redovni sudovi «otuđili njihovu imovinu suprotno Ustavu i zakonu, čime se narušava princip mirnog uživanja imovine na način da se apelanti lišavaju imovine neophodne za njihovo zakonsko funkcionisanje». Također, apelant ukazuje da je u konkretnom slučaju došlo do protivrječnost pravnih normi (antinomija) između prijašnjega specijalnog propisa i kasnijeg općeg, odnosno da je došlo do antinomije između višeg i općeg propisa, s jedne strane, i nižeg i specijalnog, s druge strane, pa ukazuje da, prema načelu zakonitosti, u konkretnom slučaju dolazi u obzir kriterij hijerarhije, odnosno vremenski kriterij lex posterior derogat legi priori, prema kojem kasniji opći propis ukida raniji posebni propis.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
14. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
15. Ustavni sud zapaža da se ključni apelacioni navodi u konkretnom slučaju tiču primjene prava, odnosno načina na koji su redovni sudovi primijenili propise koji se tiču ostvarivanja potraživanja iz radnog odnosa ( razlika plaće, topli obrok i regres) u kontekstu primjene odredbi Granskog kolektivnog ugovora zaključenog 11. aprila 2000. godine nakon stupanja na snagu Zakona o državnoj službi u Federaciji BiH (stupio na snagu 1. januara 2005. godine), Zakona o namještenicima (stupio na snagu 17. augusta 2005. godine) i zaključenja novog Općeg kolektivnog ugovora (stupio na snagu 8. septembra 2005. godine) prilikom donošenja osporenih presuda iz dispozitiva ove odluke u postupku koji su pokrenuli tužitelji protiv apelanta.
16. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je isto činjenično i pravno pitanje već razmatrao u predmetu broj AP 3417/08 (Odluka o dopustivosti Ustavnog suda od 15. maja 2012. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba), u kojoj je, između ostalog, zaključeno da su redovni sudovi uzeli u obzir sve relevantne okolnosti konkretnih slučajeva, utvrdili relevantno činjenično stanje, te dali jasno i precizno obrazloženje zašto se na potraživanja tužitelja iz radnog odnosa, nastala nakon 8. septembra 2005. godine kao povoljnijeg propisa za zaposlenike, imaju primijeniti relevantne odredbe Granskog kolektivnog ugovora iz 2000. godine koji je još uvijek na snazi, a ne odredbe novog Općeg kolektivnog ugovora od 8. septembra 2005. godine. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je u citiranoj odluci zaključio da osporenim odlukama kojim je udovoljeno tužbenom zahtjevu tužitelja nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud smatra da se isti zaključak može donijeti i u odnosu na predmetne apelacije, pa se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke poziva na obrazloženje iz navedene Odluke broj AP 3417/08.
17. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, te prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić