Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1347/09 (R. M. iz Bugojna)

Odluka donesena 13. 06. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Posjed
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1347/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 06. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. juna 2012. godine, u predmetu broj AP 1347/09, rješavajući apelaciju Rame Mašića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Rame Mašića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001285 od 22. januara 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj Gž-446/05 od 8. februara 2007. godine i Presude Općinskog suda u Bugojnu broj P-975/02 od 24. marta 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ramo Mašić iz Bugojna (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Stjepan Vukadin, advokat iz Bugojna, podnio je 4. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-001285 od 22. januara 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-446/05 od 8. februara 2007. godine i Presude Općinskog suda u Bugojnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-

975/02 od 24. marta 2005. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj P-975/02 od 24. marta 2005. godine odbijen je u cjelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta, kojim je tražio da se utvrdi kako je isključivi vlasnik k.č. br. 590/16, upisane u zk. ul. br. 1834 k.o. Ljubnić, koja je po katastru označena kao k.č. br. 2222/3, upisana u p.l. br. 337/07 k.o. Ljubnić, što su tuženi Mujesira Mašić, Ibrahim Mašić, Huso Mašić, Ilijaz Mašić i Enisa Seferović (u daljnjem tekstu: tuženi) dužni priznati i trpjeti da se ta parcela temeljom predmetne pravomoćne presude u katastru upiše kao posjed apelanata, te da su mu tuženi dužni predati predmetnu parcelu slobodnu od ljudi i stvari i nadoknaditi mu troškove parničnog postupka, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja. kao U obrazloženju presude je navedeno da je u toku postupka utvrđeno da je Rješenjem Općinskog suda broj R-142/64 od 21. juna 1967. godine razvrgnuta zajednica nekretnina predlagača Huse Mašića, sina Rame, Alije Mašića, sina Rame, i Ahmeta Mašića, sina Rame na način da je Ahmetu Mašiću (u daljnjem tekstu: prednik apelanta), između ostalih nekretnina, pripala u isključivo vlasništvo sa dijelom 1/1 nekretnina označena kao k.č. broj 590/8 livada „Palučak“ u površinio od 8.280 m , da je ta parcela cijepana na parcelu k.č. broj 590/8, koju je prednik apelanta 1976. godine prodao Tomi Udiljku, a ovoj nekretnini odgovara po novom premjeru nekretnina označena kao k.č. broj 2222/2, dok je ostatak te parcele, označene po novom premjeru kao k.č. kao k.č. broj 2222/1 ostala u posjedu prednika apelanta, koju je on prodao predniku tuženih Uzeiru Mašiću, sinu Huse, 1976. godine kupoprodajnim ugovorom od 21. decembra 1976. godine, na osnovu kojeg je izvršena i promjena u katastarskom operatu 1978. godine. Općinski sud je dalje naveo da je kao nesporno utvrdio da je parcele 2222/1 radi izgradnje rekreacionog centra Rostovo 1983. godine cijepana na dvije katasrarske parcele i to k.č. broj 2222/1 i k.č. broj 2222/3. Općinski sud je zatim naveo da je na osnovu nalaza vještaka, te uvidom u p.l. broj 337. ko. Ljubnić nesporno utvrdio da su tuženi posjednici na k.č. broj 2222/3, a da toj katastarskoj parceli odgovara samo u dijelu k.č. broj 590/16 vlasništvo apelanta. Nadalje, ugovorom o zamjeni od 24. februara 1984. godine između Općine Bugojno i prednika tuženih s druge strane Općinski sud je nesporno utvrdio da je katastarska parcela 2222/1 prenesena na Tvornicu „Slavko Rodić“ Bugojno, a parcela k.č. broj 2222/3 ostala je u posjedu prednika tuženih Uzeira Mašića, sina Huse, da bi 1999. godine iza Uzeira Mašića, parcelu naslijedili tuženi. Cijeneći nalaz vještak, te zasnivajući svoju odluku na tom nalazu, Općinski sud je utvrdio da je sporna parcela 2222/3 formirana cijepanjem parcele prednika apelanta označene kao 2222/1, te da sigurno odgovara samo dijelu z.k. parcele označene kao k.č. broj 590/16 k.o. Ljubnić. S obzirom na navedeno, Općinski sud je zaključio da je tužbeni zahtjev apelanta neosnovan, u smislu odredbi člana 38. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima.

3. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Kantonalni sud je donio Presudu broj Gž-446/05 od 8. februara 2007. godine kojom je apelantovu žabu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. Kantonalni sud je istakao da su neosnovani žalbeni navodi apelanta da tuženi nisu uspjeli dokazati da su savjesni posjednici sporne parcele kao i način sticanja tog posjeda. S tim u vezi Kantonalni sud je istakao da prema nalazu vještaka geometra parcela kat. broj 2222/3 je nastala od parcele kat. broj 2222/1, a pacelu kat. broj 2222/1. Alija Mašić je prodao 1976. godine Uzeiru Mašiću, sinu Huse, tj. predniku tuženih. Ova promjena je evidentirana u katastru 1978. godine, dioba putem suda između prednika apelanta i tuženih izvršena je u predmetu R. 142/64, a u zemljišnim knjigama je evidentirana 1979. godine, tj. kad je već stupio na snagu novi katastarski premjer što je dovelo do različitog evidentiranaj sporne parcele u katastarskom operatu i zemljišnim knjigama. Kantonalni sud je zaključio da iz navedenog proizilazi da je prednik tuženih od 1978. godine, a ne od uspostavljanja novog premjera upisan u kat. operatu kao posjednik sporne parcele. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da iz stanja spisa je vidljivo da je prednik tuženih 1984. godine vršio zamjenu parcele kat. broj 2222/1 sa parcelom Preduzeća UNIS- Tvornica „Slavko Rodić“ Bugojno radi izgradnje rekreacijskog centra na Rostovu, te da je tom prilikom nastala parcela kat. broj 2222/3 koja je ostala upisana kao posjed tuženih. Takođe, iz rješenja R-22/01 od 22. maja 2001. godine kojim je uređena međa između parcela kat. broj 2222/3 i parcele UNIS „Koming“ Bugojno proizilazi da su tuženi i tada bili u posjedu sporne parcele, da su njome gospodarili, vršili zamjenu parcela u čijem sastavu je bila i sporna parcela kat. broj 2222/3 i uređivali njene međe, a što sve upućuje da su se ponašali kao savjesni posjednici sporne parcele kat. broj 2222/3, a apelant ni na koji način nije dokazao da je u posljednjih 25 godina vršio bilo kakva vlasnička prava na predmetnoj parceli. Iako tuženi u toku postupka nisu istakli protivtužbeni zahtjev kojim bi tražili da se utvrdi da su oni vlasnici sporne nekretnien i upis tog svog prava u zemljišnim knjigama, ipak su uspješno istakli progovor da apelant nevršenjem svojih vlasničkih prava preko dvadeset godina ne može zahtijevati predaju u posjed nekretnine u smislu člana 43. Zakona o vlasničko pravnim odnosima, te je, po ocjeni Kantonalnog suda, pravilno odlučio Općinski sud kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev.

4. Apelant je protiv presude Kantonalnog suda broj Gž-446/05 od 8. februara 2007. godine izjavio reviziju Vrhovnom sudu, koji je Presudom broj 070-Rev-07-001285 od 22. januara 2009. godine apelantovu reviziju odbio kao neosnovanu. Vrhovni sud je u obrazloženju presude istakao da su neosnovani apelantovi revizoni navodi da je Kantonalni sud povrijedio odredbe parničnog postupka na taj način što je ocijenio da su neosnovani apelntavi žalbeni navodi da tuženi nisu uspjeli dokazati da su savjesni posjednici sporne parcele, kao i način sticanja tog posjeda, odnosno da su bili stvarni posjednici predmetne parcele počev od 1978. godine. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je Kantonalni sud u razlozima drugostepene presude, slijedom prihvaćenih utvrđenja prvostpenog suda, izveo pravilan zaključak o stvarnom savjesnom faktičkom posjedu tuženih u pogledu predmetne nekretnine, koja činjenica je opredijelila zaključak i odluku tog suda kojim je ocijenio žalbene navode apelanta kao neosnovane, dajući za svoj zaključak jasne i potpune razloge, koje je u ciejelosti prihvatio i Vrhovni sud. Vrhovni sud je dalje naveo da se nisu mogli prihvatiti ni apelantovi revizioni navodi da Kantonalni sud nije ocijenio njegove žalbene navode da je u toku postupka pred prvostepenim i drugostepenim sudom propušteno da se ocijeni da je apelant bio faktički posjednik predmetne nekretnine do 2004. godine, kada su tuženi navedenu nekretninu preuzeli, po apelantovom mišljenju, bez pravnog osnova. Vrhovni sud je istakao da je apelant ovu tvrdnju istakao i tokom postupka, ali je nije ni pokušao dokazati iznošenjem određenih dokaznih prijedloga, ocjenom kojih bi se izveo zaključak o održivosti tvrdnje, podložan ispitivanju u okviru žalbenog postupka, tako da je, po ocjeni Vrhovnog suda, pravilan zaključak da ova činjenica ostaje nedokazana, nasuprot dokazanim činjenicama o savjesnosti posjeda tuženih u naznačenom periodu. Vrhovni sud je takođe ocijeno da su neosnovani i apelantovi revizioni navodi o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da je predmet tužbenog zahtjeva u vidu označene parcele definisan kao realno odijeljen i u stvarnosti omeđeni dio zemljišta u odnosu na koji je i uređena međa u odnosu na susjedne parcele, pri čemu je bez značaja od kojih nekretnina prema zemljišno-knjižnom stanju je ova parcela formirana, u odnosu na koji realni dio je i raspravljen sporni odnos utvrđivanjem da su tuženi stekli označena prava, tako da se pitanje savjesnosti prednika tuženih, kao i ostalih pravno odlučnih činjenica imalo sagledati u odnosu na ovako definisanu parcelu, što je pravilno i učinjeno u presudi Kantonalnog suda.

5. Apelant tvrdi da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i primjeni materijalnog prava prilikom odlučivanja o njegovom tužbenom zahtjevu da predaju predmetnu parcelu u posjed.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se zasnivaju isključivo na navodima o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. Ustavni sud zapaža da su Općinski i Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1347/09 (R. M. iz Bugojna) | Sudska praksa | Aktio