Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-137/09 (F.G.)
Odluka donesena 13. 06. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Ponavljanje postupka
- Krivični postupak
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-137/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 06. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. juna 2012. godine, u predmetu broj AP 137/09, rješavajući apelaciju F.G., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija F.G. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku, broj 51 0 K 000504 08 Kž od 31. oktobra 2008. godine i Presude Općinskog suda u Travniku, broj 51 0 K 000504 06 K od 29. aprila 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija F.G. podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku, broj 51 0 K 000504 09 Kž 2 od 30. aprila 2009. godine i Rješenja Općinskog suda u Travniku, broj 51 0 K 000504 09 KV od 31. marta 2009. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavnom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. F.G. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Travnika, podnijela je 16. januara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 51 0 K 000504 08 Kž od 31. oktobra 2008. godine i Presude Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj 51 0 K 000504 06 K od 29. aprila 2008. godine. Apelantica je podnescima dopunjavala apelaciju.
2. Presudom Općinskog suda, broj 51 0 K 000504 06 K od 29. aprila 2008. godine apelantica je proglašena krivom što je (tačka 1. izreke ) u vremenskom periodu od juna do septembra 2004. godine, u namjeri pribavljanja protupravne imovinske koristi, lažno se predstavljajući da u Općini Travnik radi na poslovima referenta za izbjegla i raseljena lica, te korištenjem svoje kancelarije u kojoj je obavljala poslove administrativnog referenta, dovela u zabludu više osoba da im može osigurati novčana sredstva po osnovu nepovratnog kredita u visini od 50.000,00 KM za obnovu porušenih objekata, iako je bila svjesna da radeći kao referent za evidneciju napuštenih nekretnina u Općini Travnik, takvu uslugu nije mogla ostvariti, a znala je da Općina Travnik uopće ne dodjeljuje takve kredite, pa je time navela drugog na štetu svoje imovine nešto učine i to od oštećenih R.Š., S.A., A.H., I.M., Z.H. (u daljnjem tekstu: svjedok/svjedoci - oštećeni) uzela novac u iznosima preciziranim u tačci 1. izreke presude, i na taj način sebi pribavila protupravnu korist u ukupnom iznosu od 23.250,00 KM, te (tačka 2. izreke) što je u septembru 2005. godine, u Travniku, sa ciljem da sebi pribavi protupravnu imovinsku korist, dovela u zabludu N.M., lažnim prikazivanjem činjenica da mu kao službenica u Općini Travnik, može riješiti njegovo stambeno pitanje pod uvjetom da joj prvo mora dati 6.500,00 KM na ime sređivanja dokumentacije, iako je bila svjesna da radeći kao referent za evidenciju napuštenih nekretnina u Općini Travnik, takvu uslugu nije mogla ostvariti, a znala je da Općina Travnik uopšte i ne dodjeljuje stanove, pa kada je to oštećeni povjerovao i dao joj novac, isti je uzela i time ga oštetila za iznos od 6.500,00 KM, čime je počinila produženo krivično djelo «prevare» iz odredbe člana 294. stav 1. Krivičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), pa je sud, na temelju istih zakonskih propisa, te uz primjenu čl. 42., 43. i 49. KZ FBiH osudio na kaznu zatora u trajanju od šest mjeseci. Istom presudom, na temelju odredbe člana 212. stav 3. Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH) apelantica je obavezana da oštećenim vrati novac koji im je uzela te je, u skladu sa članom 202. stav 1. ZKP FBiH, obavezana da naknadi troškove paušala u iznosu od 100,00 KM.
3. U obrazloženju je navedeno da je Kantonalno tužiteljstvo iz Travnika (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužiteljstvo) svojim optužnicama, broj KT-654/06 od 27. juna 2006. godine i broj KT.333/05 od 20. septembra 2005. godine optužilo apelatnicu da je počinila produženo krivično djelo «prevara» iz odredbe člana 294.stav 1. KZ FBiH. Općinski sud je istakao da je na ročištu za izjašnjenje o krivnji, po obje optuženice, apelantica izjavila da nije kriva, te je nakon toga taj sud rješenjem spojio predmete i odlučio da vodi jedinstven postupak.
4. Nakon što je sud proveo postupak savjesno cijeneći svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim izvedenim dokazima, u smislu odredbe člana 296. stav 2. ZKP FBiH, Općinski sud je našao da je nesporno utvrđeno da je apelantica svojim radnjama ostvarila sva bitna obilježja krivičnog djela «prevara» i to u produženom trajanju. U obrazloženju je navedeno da je apelantica u završnoj riječi izjavila da nije kriva za djelo koje joj je stavljeno na teret, da je imala vezu sa svjedokom-oštećenim R.Š., ali da joj nije poznato da li je on od oštećenih-svjedoka uzimao novac, ali zna da ih ona nije prevarila, niti je od njih uzimala novac, te da zapravo nije ništa znala, dok oštećeni-svjedoci nisu počeli tražiti da im vrati novac. Općinski sud je naveo da je sud svoju punu vjeru poklonio iskazima ispitanih svjedoka-oštećenih, koji su potpuno saglasni i potkrijepljeni drugim izvedenim dokazima. U obrazloženju je navedeno da su svi svjedoci-oštećeni saglasno potvrdili da im je upravo apelantica ponudila da «dignu» nepovratan kredit za obnovu kuće, odnosno za stan, a uslovi za «dizanje» kredita je bio da daju 10% od iznosa kredita, a da je povoljniji veći iznos kredita. Nadalje, Općinski sud je naveo da su svi svjedoci-oštećeni potvrdili da su apelantici u više navrata donosili novac u kancelariju, da su joj novac davali u holu, u parku, dakle u zgradi Općine Travnik u kojoj je radila ili ispred zgrade, ili su joj pak novac davali ispred kuće u kojoj žive, kao što je to učinila svjedok-oštećeni Z.H., kada je apelantica došla da obiđe njegovu nekretninu. Također je navedeno da utvrđenje da je apelantica postupala prevarno poizlazi iz svih izvedenih dokaza, tako iz rješenja Načelnika Općine Travnik proizlazi da je apelantica bila raspoređena na mjesto referenta za evidenciju napuštenih nekretnina, a prilikom pretresa njene kancelarije, pronađeni su, između ostalog i oduzetog, i žuti papirić sa imenom i prezimenom svjedoka-oštećenog I.M. i brojem njegovog telefona, čime je potvrđeno da je ovaj svjedok-oštećeni očito imao kontakt sa apelanticom. Prema ocjeni Općinskog suda, iz navedenog se da zaključiti da je apelantica činjenicu da radi u Općini Travnik kao referent iskoristila kako bi na protupravan način dovela svjedoke-oštećene u zabludu, te ih navela da joj na svoju štetu, daju novac na ime učešća u bespovratnom kreditu, koji ni ona, a niti Općina Travnik, nisu mogli dati. Upravo je na taj način, kako je u obrazloženju istaknuto, koristeći se poslom koji je obavljala i navela svjedoke-oštećene da joj na ime učešća u kreditu, obrade dokumentacije i ubrzavanja rješavanja postupka, daju novac, u ukupnom iznosu od 29.750,00 KM, što očigledno predstavlja protivpravno pribavljenu imovinsku korist.
5. Općinski sud je još naveo da je za djelo koje je apelantici stavljeno na teret predviđena kazna zatvora do tri godine, a da je taj sud prilikom odmjeravanja kazne cijenio stepen krivične odgovornosti apelantice, kao i druge okolnosti predviđene odredbom člana 49. KZ FBiH. Sud je od olakšavajućih okolnosti cijenjena činjenica da se apelantica tokom postupka ponašala korektno, i da nije bila osuđivana kao i niz otežavajućih okolnosti: da je apelantica krivično djelo počinila prema kategoriji izrazito materijalno ugroženih osoba, raseljenih lica i izbjeglica, koji su poslije ratnih dejstava ostali bez svojih domova ili u devastiranim i neuslovnim kućama, zatim djelo je počinjeno prema osobama koje su uglavnom nezaposlene, bez stalnih primanja, koje su novac «za učešće u kreditu» pribavljali posudbom. Osim toga, kako je obrazloženju navedeno, apelantica nikome do sada nije namirila ni djelimičnu štetu, niti je pokazala kajanje, niti je bilo kome od svjedoka-oštećenih uputila izvinjenje, pa je sud našao da bi se izrečenom kaznom zatvora u potpunosti mogla postići svrha kažnjavanja, Na kraju je sud istakao da je u potpunosti prihvatio sve ispostavljene imovinsko pravne zahtjeve i apelanticu obavezao da oštećenima naknadi svu nastalu štetu u iznosima kao u izreci presude.
6. Odlučujući o žalbi apelantice podnesenoj protiv prvostepene presude Kantonalni sud je donio Presudu, broj 51 0 K 000504 08 Kž od 31. oktobra 2008. godine, kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Kantonalni sud je u obrazloženju istakao da apelantica osporenu presudu, između ostalih žalbenih razloga, pobija i zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, koje u samoj žalbi nije posebno obrazložila, odnosno apelantica nije precizirala u čemu se navodna bitna povreda odredaba krivičnog postupka sastoji, pa je istaknuti žalbeni prigovor od strane tog suda ocijenjen paušalnim, te se kao takav nije ni mogao preispitati. Navedeno je da se žalbom suštinski ukazuje da je u prvostepenom postupku činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno; da . je apelantica navela da se već drugu godinu liječi kod specijaliste neuropsihijatra i da je zbog toga tokom postupka trebalo provesti vještačenje po vještaku neuropsihijatru, kao i da tokom postupka nije saslušan, niti jedan svjedok odbrane, pa je u samoj žalbi apelantica poimenično navela osobe koje bi se u navedenom svojstvu trebale izjasniti. Cijeneći istaknute žalbene navode Kantonalni sud je, nakon što je održao sjednicu vijeća, u skladu sa odredbom člana 319. stav 4. ZKP FBiH, u odsustvu uredno obaviještenih stranka, zaključio da su istaknuti prigovori neutemeljeni. Naime, prema ocjeni Kantonalnog suda prvostepeni sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, a predmetni spis ne sadrži bilo kakve dokaze koji bi upućivali na potrebu da se apelantica podvrgava neuropsihijatrijskom vještačenju kao i da apelantica tokom postupka nije predočila medicinsku dokumentaciju iz koje bi proizašlo da u vrijeme izvršenja krivičnog djela nije mogla shvatiti značaj tog djela ili upravljati svojim postupcima. U obrazloženju je još istaknuto da apelantica tokom postupka nije predlagala provođenje tog vještačenja, iako je objektivno bila u mogućnosti to uraditi, jer je veći dio predmetnog postupka bila zastupana od strane stručne osobe (advokata Branke Praljak) te je sud naveo da tokom prvostepenog postupka nije bilo prijedloga da se saslušaju svjedoci koje je apelantica imenovala u žalbi, a osim toga da je nejasno, budući da apelantica to nije precizirala, na koje okolnosti bi se izjašnjavali navedeni svjedoci u eventualno ponovljenom postupku.
Činjenice u postupku po zahtjevu apelantice kojim je tražila obnovu krivičnog postupka
7. Rješenjem Općinskog suda, broj 51 0 K 000504 09 KV od 31. marta 2009. godine, koje je u cijelosti potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda, broj 51 0 K 000504 09 Kž 2 od 30. aprila 2009. godine odbačen je zahtjev apelantice za ponavljanje krivičnog postupka okončanog pravomoćnom Presudom Općinskog suda, broj 51 0 K 000504 06 K od 29. aprila 2008. godine. Općinski sud je, zaključio da predloženi dokazi na kojim je apelantica temeljila svoj zahtjev nemaju takav karakter da sud na temelju njih dopusti ponavljanje pravosnažno okončanog krivičnog postupka zbog čega je zahtjev odbačen primjenom odredbe člana 347. stav1. ZKP FBiH.
8. Apelantica smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Apelantica smatra da joj je uskraćeno pravo na fer i pravično suđenje zbog neprovođenja dokazi koje je predložila u žalbenom postupku, a koje zbog svoje neukosti i nepravilnog zastupanja od strane advokata nije ranije predložila, što je za posljedicu imalo pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. Zatim smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno i njeno pravo na jednakost pred zakonom, zbog nepravilnog zastupanje od strane angažovanog advokata Branke Praljak. kao i da su joj prava prekršena i prije podizanja optužnice jer je napravljeno niz propusta prilikom pečaćenja službenih prostorija jer su se inspektori PU Travnik prema njoj nekorektno ponašali primjenjujući metode zastrašivanja i prijetnji da će biti pritvorena, kao i da joj je onemogućeno da nasamo razgovora sa advokatom Adilom Lozom, a dozvolu da razgovara sa advokatom dobila je tek nakon niza molbi.
9. Apelantica je podneskom od 10. juna 2009. godine dopunila apelaciju rješenjima koja je ishodovala naknadno u postupku kojim je tražila obnovu predmetnog krivičnog postupka. Iako to u podnesku nije izričito navela Ustavni sud je zaključio da apelantica, u svjetlu navoda apelacije, osporava i taj postupak. Apelantica je 20 jula 2009. godine dopunila apelaciju nalazom i mišljenjem vještaka neuropsihijatra, koji je proveden u potpuno drugom predmetu Općinskog suda, u, kojem je apelantica optužena za isto krivično djelo učinjeno protiv F.N. iz Travnika.
10. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je, između ostalog, naveo da apelantica nije pristupila na prvi glavni pretres zakazan za dan 30. januar 2007. godine, kao ni na pretres zakazan za 15. marta 2007. godine a odsustvo je pravdala medicinskom dokumentacijom. Navedeno je da je slijedeći glavni pretres zakazan za 13. avgusta 2007. godine, kada je uložena punomoć braniteljiceadvokata Branke Praljak, jer je dotadašnji branitelj apelantice advokat Adil Lozo apelantici otkazao punomoć. Istaknuto je da je na posljednji glavni pretres 29. aprila 2008. godine apelantica pristupila bez braniteljice te je na zapisnik izjavila da je sposobna da se brani sama. Općinski sud je istakao da nije primijetio da je advokat Branka Praljak činila bilo kakve propuste u odbrani apelantice a da u toku postupka nije provedeno vještačenja niti je to tokom postupka traženo a svi prijedlozi odbrane za eventualno izvođenje dokaza su prihvaćeni i niti jedan prijedlog nije odbijen.
11. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju, između ostalog, naveo da da su žalbeni razlozi apelantice u potpunosti razmotreni od strane tog suda, da apelantica, iako je bila uredno obaviještena, na zakazano ročište pred drugostepenim vijećem nije pristupila, a da u postupku pred prvostepenim sudom nije predlagala izvođenje dokaza odbrane. U žalbi je navedeno više svjedoka koji bi trebalo da se saslušaju, ali apelantica nije navela okolnosti na koje bi ti svjedoci eventualno trebalo da se izjasne.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
a) Dopustivost prima facie
13. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
14. U vezi sa navodima apelantice da je osporenim presudama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje, zbog toga što su sudovi pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
15. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud na temelju provedenih dokaza jasno i nedvosmiseno utvrdio da je apelantica počinila krivično djelo za koje je oglašena krivom i kažnjena, što jasno proizlazi iz obrazloženja osporene presude, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Isto tako Ustavni sud primjećuje da tokom prvostepenog postupka ni apelantica, a ni njeni branitelji nisu predlagali ni provođenje dokaza saslušanjem svjedoka, (apelantica je tek u žalbenom postupku tražila saslušanje svjedoka, ali bez preciziranja okolnosti na koje bi se svjedoci izjašnjavali), niti vještačenje po vještaku neuropsihijatru. Ustavni sud, takođe, zapaža da ZKP FBiH, s obzirom na visinu zapriječene kazne za krivično djelo za koje je apelantica oglašena krivim (kazna zatvora od šest mjeseci do tri godine), ne predviđa obligatornu odbranu a da su apelanticu tokom postupka zastupala dva advokata, koje je sama odabrala. Dakle, iz navedenog jasno proizlazi da je apelantica imala stručnu pomoć, odnosno branitelje koje je sama odabrala, sve do zadnjeg glavnog pretresa i okončanja prvostepenog postupka, kada se, bez prisile, odrekla prava na odbranu advokata i odlučila da se brani sama. Ustavni sud smatra da sud ne može biti odgovoran zato što apelanticini advokati tokom postupka nisu tražili provođenje dokaza saslušanjem svjedoka, a iz navoda apelacije, osim navedenog, se i ne vidi u čemu se zapravo ogleda to pogrešno zastupanje od strane njenih branitelja. Ustavni sud zapaža da je nalaz i mišljenje vještaka koji je apelantica naknadno dostavila proveden u drugom postupku, a da iz obrazloženja presuda i odgovora Općinskog suda, apelantica u predmetnom postupku nije tražila provođenje dokaza vještačenjem. Također Ustavni sud zapaža da navodi apelantice vezani za postupanje djelatnika PU Travnik nisu potkrijepljeni bilo kakvim dokazima te da ove navode apelantica nije isticala u postupku pred redovnim sudovima zbog čega ih ne može s uspjehom isticati prvi put u postupku pred Ustavnim sudom.Imajući u vidu sve gore navedeno Ustavni sud zaključuje da su svi navodi apelantice u vezi sa kršenjem prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Ustavni sud navode apelantice o navodnom kršenju prava na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, koje apelantica nije ničim obrazložila, odbacuje kao očigledno (prima facie) neosnovane, budući da Ustavni sud iz osporenih odluka, dokaza priloženih uz apelaciju i navoda apelacije ne vidi ništa što bi ukazivalo da je, u okolnostima konkretnog predmeta, došlo do povrede ovog apelanticinog prava.
b) Dopustivost ratione materiae
17. Ustavni sud zapaža da je apelantica naknadno osporila i gore navedena rješenja postupajućih sudova u postupku koji je pokrenula zahtjevom za ponavljanje predmetnog krivičnog postupka, , smatrajući da je i tim rješenjima povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e)Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
18. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da se u postupku okončanom osporenim rješenjima nije odlučivalo o apelanticinim građanskim pravima i obavezama, odnosno osnovanosti krivične optužbe, u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već se samo odlučivalo o tome da li su ispunjeni formalni zakonski uslovi da se dozvoli ponavljanje postupka. Stoga Ustavni sud podržavajući svoju praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali gotovo identična pravna pitanja (vidi, između ostalih, odluku Ustavnog suda AP-985/09 od 6. decembra 2011. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba) zaključuje da predmetni postupak ne ulazi u opseg prava na pravično suđenje u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa zaključuje da je apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.
19. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić