Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1413/09 (M. M.)
Odluka donesena 13. 06. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prekršajni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini · čl. 36
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o dopustivosti i meritumu · čl. 36
- Ispravka Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1413/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 06. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. juna 2012. godine, u predmetu broj AP 1413/09, rješavajući apelaciju Maria Markića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Maria Markića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 008-0-Pžp-09-000 037 od 21. aprila 2009. godine i Rješenja Općinskog suda u Ljubuškom broj 063-0-Pr-08-000 048 od 4. februara 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mario Markić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega, podnio je 8. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 008-0-Pžp-09-000 037 od 21. aprila 2009. godine i Rješenja Općinskog suda u Ljubuškom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 063-0-Pr-08-000 048 od 4. februara 2009. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda broj 063-0-Pr-08-000 048 od 4. februara 2009. godine apelant je oglašen odgovornim što je u vrijeme i na način pobliže naveden u dispozitivu rješenja počinio prekršaj iz člana 36. stav 1. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini („Službeni glasnik BiH“ br. 67/06, 75/06 i 44/07; u daljnjem tekstu: ZOOBS) i kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 150,00 KM, te mu je na osnovu člana 236. stav 2, a u vezi sa stavom 1. tačka 4. ZOOBS-a jedan kazneni bod. Apelant je takođe obavezan da naknadi i troškove prekršajnog postupka..
3. U obrazloženju rješenja je navedeno da je MUP, Sektor uniformisane policije Ljubuški podnio zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka 22. decembra 2007. godine protiv apelanta zbog prekršaja iz člana 36. stav. 1. ZOOBS-a počinjenog na način opisan u izreci rješenja. U obrazloženju rješenja je dalje navedeno da je u toku prekršajnog postupka na osnovu iskaza apelanta, iskaza svjedoka, kao i na temelju podataka iz službene zabilješke i foto-doumentacije nesumnjivo utvrđeno da je apelant upravljao putničkim vozilom marke „Mercedes“ krećući se Ulicom Bana Josipa Jelačića iz smjera kružnog toka saobraćaja, da je dolaskom do raskršća sa Ulicom fra Ljudevita Rupčića i Silvija Strahimira Kranjčevića se zaustavio na desnoj kolovoznoj traci iza službenog policijskog vozila, da je policajac koji je obezbjeđivao mjesto saobraćajne nezgode dao znak rukom radi nastavljanja kretanja, odnosno obilaženja vozila. Općinski sud je zatim naveo da je nesumnjivo utvrđeno da je na lijevoj kolovoznoj traci došlo do kontakta prednjeg desnog dijela policijskog vozila „VW Transporter“, kojim je upravljao policajac Ante Mihaljević i zadnje lijeve bočne strane vozila, kojim je upravljao apelant, te da je na vozilima nastupila materijalna šteta. Takođe je utvrđeno da su iza vozila „VW Transporter“ po lijevoj kolovoznoj traci ostali tragovi blokiranja desnih točkova u dužini 7,80 metara i lijevih 7,70 metra, a koji se pružaju paralelno sa uzdužnom linijom koja razdvaja kolovoz na dva dijela. Općinski sud je dalje naveo da nije prihvatio apelantovu odbranu da je slušao upute službenog lica. S tim u vezi, Općinski sud je istakao da, iako su apelant i svjedok istovjetno izjavili da im je radnik policije dao znak da krenu, odnosno da obiđu policijsko vozilo koje se nalazilo zaustavljeno, a da je iz službene zabilješke vidljivo da je radnik policije dao znak vozaču policijskog vozila VW „Transporter“, pa je nesumnjivo da su oba učesnika u saobraćajnoj nezgodi shvatili da se navedeni znak odnosi na njih. S obzirom da Općinski sud nije bio u mogućnosti ispitati policajca koji je obezbjeđivao mjesto saobraćajne nezgode, Općinski sud je primjenom principa in dubio pro reo smatrao da je znak dat uparavo apelantu. Međutim, po mišljenju Općinskog suda, bez obzira što je znak da obiđe zaustavljeno policijsko vozilo dat apelantu, apelant je u skladu sa važećim propisima bio dužan da prilikom vršenja bilo koje radnje vozilom u saobraćaju (u konkretnom slučaju obilaženje zaustavljenog vozila) morao tu radnju da izvrši u skladu sa propisanim pravilima saobraćaja, jer vozač prije nego što započne neku radnju u saobraćaju mora se uvjeriti da li može da ispuni dva oblika predviđenih saobraćajnih pravila i to: prvo da ispuni opšte uslove a) da se vršenjem radnje ne ometaju drugi učesnici u saobraćaju, bilo da se kreću u istom ili suprotnom smjeru, b) da na cesti ima dovoljno prostora da se namjeravana radnja može sigurno izvršiti, c) da karakterisitike ceste omogućavaju sigurno izvođenje radnje, d) da tehničke karakteristike vozila omogućavaju sigurno izvođenje radnje, te da postupi po konkretnim pravilima saobraćaja, zabranama i ograničenjima propisanim zakonom ili postupi u skladu sa postavljenim saobraćajnim znacima. U konkretnom slučaju, po mišljenju Općinskog suda, apelant je preduzeo radnju obilaženja, a da se prethodno nije uvjerio da vršenjem radnje ne ometa druge učesnike u saobraćaju i da na cesti nije imao dovoljno prostora da namjeravanu radnju sigurno izvrši. Naime, u toku prekršajnog postupka je nesumnjivo utvrđeno na temelju samog iskaza apelanta, kao i svjedoka, da su uočili nadolazeće vozilo „VW Transporter“ koje se kretalo iza njih na većoj udaljenosti i koje se u tom trenutku nalazilo na desnoj kolovoznoj traci. Na osnovu tragova blokiranja točkova koji su ostali iza vozila „VW Transporter“ na lijevoj kolovoznoj traci je jasno da se vozač „Transportera“ u trenutku kada je apelant otpočeo radnju obilaženja nalazio duboko i u potpunosti na lijevoj kolovoznoj traci vršeći radnju obilaženja apelantovog vozila. Po mišljenju Općinskog suda, apelant je bio obavezan prije preduzimanja radnje obilaženja da izvrši kontrolu lijeve kolovozne trake, što on nije učinio, a što proizlazi iz samog iskaza apelanta, kao i skaza svjedoka, jer da je vršio kontrolu lijeve kolovozne trake tada bi uočio vozilo „VW Transporter“ koje se u tom trenutku kretalo lijevom kolovoznom trakom, jer pokazivač smjera nije dovoljan prilikom obilaženja, kao sigurnosna mjera, već osmatranje i lijeve kolovozne trake. Na osnovu izloženog, Općinski sud je odlučio kao u dispozitvu rješenja.
4. Odlučujući o žalbi apelanta podnesenoj protiv prvostepenog rješenja, Kantonalni sud je Rješenjem broj 008-0-Pžp-09-000 037 od 21. aprila 2009. godine žalbu kao neosnovanu odbio i prvostepeno rješenje potvrdio.
5. U obrazloženju rješenja, u vezi sa istaknutim žalbenim prigovorom da je nastupila zastarjelost vođenja prekršajnog postupka, Kantonalni sud je naveo da iz stanja prvostepenog spisa proizlazi da se predmetna saobraćajna nezgoda dogodila 22. decembra 2007. godine, da je uz zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka podnijeta službena zabilješka od 22. decembra 2007. godine, zapisnik o ispitivanju alkoholisanosti od 22. decembra 2007. godine za oba učesnika saobraćajne nezgode, te da je podnijeta i fotodokumentacija 10. januara 2008. godine. Nadalje je navedno da je uvidom u prijemni pečat navedenog zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka utvrđeno da je Općinski sud navedeni zahtjev zaprimio 29. januara 2008. godine, a ne 22. decembra 2007. godine, a kako je to pogrešno u žalbi istakao apelant. Kantonalni sud je istakao da je tačno da na zahtjevu za pokretanje prekršajnog postupka stoji navedeni datum, ali taj datum samo označava kad je zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka kucan i otpremljen. Kantonalni sud je ocijenio da su neosnovani apelantovi navodi da se u konkrentom slučaju radi o zastarjelosti vođenja prekršajnog postupka te da je trebalo donijeti rješenje o obustavi postupka. Kantonalni sud je istakao da se saobraćajna nezgoda dogodila 22. decembra 2007. godine, da je zahtjev Općinski sud zaprimio 29. januara 2008. godine, te da je 7. januara 2009. godine apelantu uputio poziv za usmeni pretres koji je 4. februara 2009. godine pred Općinskim sudom i održan. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je zaključio da se u konkretnom slučaju ne radi o zastari postupka, jer je podnosilac zahtjeva dostavljanjem svog zahtjeva Općinskom sudu 29. januara 2008. godine preduzeo radnju kojom je prekinuo zastaru i zastara je ponovo počela teći tek od navedenog datuma tj. od 29. januara 2008. godine. U vezi sa apelantovim žalbenim navodima da na usmeni pretres nisu bili pozvani odnosno nisu prisustvovali svjedoci tj. učesnik saobraćajne nezgode i dvojica policajaca, Kantonalni sud je istakao da su ovi žalbeni navodi bez uticaja na konkretnu pravnu stvar iz razloga što je apelant, koji je prisustvovao usmenom pretresu, mogao predložiti saslušanje navedenih stranaka, a iz zapisnika sa usmenog pretesa proizlazi da to nije učinio. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je zaključio da apelantu nije uskraćeno pravo da ispita svjedoke. Naime, apelant je predložio da se sasluša svjedok –očevidac, Mirko Markić, koji je i saslušan na navedenom usmenom pretresu i to je bio jedini dokaz koji je apelant predložio u postupku. Što se tiče apelantovog žalbenog prigovora da predstavnik ovlaštenog tijela nije imao punomoć, Kantonalni sud je istakao da je i ovaj apelantov žalbeni navod neosnovan, jer je iz zapisnika sa usmenog pretresa vidljivo da je predstavnik nadležnog organa Drago Tomić postupao po punomoći broj 02-2-2534/08 od 10. septembra 2008. godine, a u navedenu punomoć je izvršio uvid i Kantonalni sud. Nadalje, u pogledu apelantovih žalbenih navoda da je uviđaj navedene saobraćajne nezgode trebala izvršiti PU Čapljina, Kantonalni sud je istakoa da su i ovi žalbeni navodi bez osnova, jer je uviđaj izvršila nadležna PU gdje se saobraćajna nezgoda i dogodila.
6. Kantonalni sud je na kraju istakao da je uvidom u prvostepeni spis utvrđeno da je Općinski sud nakon provedenog postupka donio pravilnu i na zakonu zasnovanu odluku kojom je apelanta oglasio krivim za prekršaj iz člana 36. stav 1. ZOOBS-a, te da mu je izrekao adekvatnu novčanu kaznu, jer je nesporno na osnovu svih provedenih dokaza utvrđeno da je apelant preduzeo radnju obilaženja, a da se prethodno nije uvjerio da vršenjem te radnje ne ometa druge učesnike u saobraćaju i da na cesti nije imao dovoljno prostora da namjeravanu radnju sigurno izvrši.
7. Apelant smatra da je osporenim rješenjima povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija. Ističe da mu je bilo onemogućeno da ravnopravno učestvuje u postupku pred Općinskim sudom iz razloga što drugi učesnik u saobraćajnoj nezgodi, kao i policajci koji su bili očevici nezgode, nisu bili prisutni usmenom pretresu, pa nije bio u mogućnosti da ih ispita što je dovelo do pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešene primjene materijalnog prava, u konkretnom slučaju ZOOBS-a. Pogrešno utvrđeno činjenično stanje i povredu materijalnog prava apelant vidi i u tome što je prekršaj počinjen 22. decembra 2007. godine i tog dana je napisan prijedlog za pokretanje prekršajnog postupka, koji je po apelantovom mišljejnju tog dana i podnesen Općinskom sudu, a Općinski sud je tek 7. januara 2009. godine preduzeo prvu radnju zakazivanjem usmenog pretresa. Stoga, apelant smatra da je nastupila i zastara pokretanja i vođenja predmetnog prekršajnog postupka.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“
9. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku koji je vođen protiv apelanta. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema prema usvojenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, ocjena je li neka optužba «krivična» u smislu značenja iz člana 6. Evropske konvencije daje se na osnovu sljedećih kriterija: klasificiranje prema domaćem zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne (vidi Evropski sud, Engel i dr. protiv Nizozemske, presuda od 8. juna 1976. godine). Ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterija i to obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni.
10. Apelant je proglašen odgovornim i kažnjen zbog djela koje je klasificirano kao prekršaj prema Zakonu o osnovama sigurnosti saobraćaja. To znači da optužba nije klasificirana kao krivična. Međutim, to nije odlučujuće da bi se primijenile garancije iz člana 6. Evropske konvencije. Što se tiče prirode prekršaja, da bi se radilo o «krivičnoj» optužbi, obim prekršajne norme mora biti općenit, a svrha sankcije mora biti odvraćajuća i kažnjiva. U konkretnom slučaju norma kojom je propisan prekršaj odnosi se na sve učesnike u saobraćaju, ona ima opći karakter i ne primjenjuje se samo na neku specifičnu grupu, profesiju ili sl. S druge strane, disciplinske sankcije uglavnom se ustanovljavaju kako bi se osiguralo da pripadnici određenih grupa poštuju određena pravila (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Weber protiv Švajcarske, presuda od 22. maja 1990. godine). Što se tiče svrhe kazne, ona je općenito i u prekršajnom postupku usmjerena na sprječavanje djelatnosti kojima se vrši povreda javnog poretka, sprječavanje učinioca da čini prekršaje i njegovo preodgajanje, odgojni utjecaj na druge da ne čine prekršaje, jačanje morala i utjecaj na razvijanje odgovornosti i discipline građana. U konkretnom slučaju svrha kazne, prema Zakonu o osnovama sigurnosti saobraćaja, jeste omogućavanje sigurnosti saobraćaja na javnim putevima što je u javnom interesu. Ustavni sud smatra da sve ovo upućuje na zaključak da se radi o «krivičnoj» optužbi, a ne o disciplinskoj sankciji.
11. S obzirom na to da je Ustavni sud utvrdio, na osnovu kriterija prirode prekršaja, da se radi o «krivičnoj» optužbi, priroda i strogost kazne nisu više relevantne (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Őzturk protiv Savezne Republike Njemačke, presuda od 21. februara 1984. godine). Ipak, Ustavni sud smatra značajnom i činjenicu da je u konkretnom slučaju propisana novčana kazna, kao i da se izrečena novčana kazna pod okolnostima određenim zakonom može zamijeniti kaznom zatvora, što, također, upućuje na zaključak da se radi o «krivičnoj» optužbi.
12. Nadalje, Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. juna 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
13. U vezi apelantovih navoda o kršenju prava na pravično suđenje zato što navodno nije ravnopravno učestvovao u postupku jer drugi učesnik u saobraćajnoj nezgodi, kao i policajci koji su bili očevici nezgode, nisu bili prisutni usmenom pretresu, pa nije bio u mogućnosti da ih ispita što je dovelo do pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešene primjene materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da princip ravnopravnosti stranaka, podrazumijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet – uključujući i iznošenje dokazne građe – pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud za ljudska prava, Dombo Beheer B.V. protiv Holandije, od 27. oktobra 1993. godine, Serija A, broj 274; odluke Ustavnog suda, U 35/01, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 24/02; U 95/03, od 29. septembra 2004. godine, tačka 24; AP 544/03, od 29. septembra 2004. godine, tačka 21). Ustavni sud ukazuje da iz obrazloženja drugostepenog rješenja proizlazi da apelant, koji je mogao predložiti saslušanje navedenih stranaka u skladu sa Zakonom prekršajima FBiH, a da to nije učinio. To što apelant nije predlagao niti izvodio dokaze saslušanjem navedenih svjedoka ne znači da je uskraćen za mogućnost ravnopravnog raspravljanja u konkretnom slučaju u smislu standarda prava na pravično suđenje. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi ocijenili izvedene dokaze posebno i sve dokaze zajedno, te dali uvjerljive i logične razloge za svoje odluke koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Stoga Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava da ravnopravno učestvuje u postupku, očigledno (prima facie) neosnovani.
14. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila , eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-
20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
15. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim niti dovodi u sumnju zaključke o prekršajnoj odgovornosti apelanta. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud proveo dokazni postupak, da je u tom smislu saslušao i apelanta te na osnovu provedenog dokaznog postupka utvrdio da je apelant počinio prekršaj iz člana 36. stav 1. ZOOBS. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe ZOOBS-a i Zakona o prekršajima, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant, osim istovjetnih navoda koje je isticao tokom sudskog postupka, u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić