Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1487/09 („Darta trgovina“ d.o.o. Banja Luka)
Odluka donesena 13. 06. 2012.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Troškovi postupka
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1487/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 06. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. juna 2012. godine, u predmetu broj AP 1487/09, rješavajući apelaciju “Darta trgovine” d.o.o. Banja Luka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija “Darta trgovine” d.o.o. Banja Luka podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Pž-08-000190 od 21. aprila 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Darta trgovina“ d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Igor Sjerikov, advokat iz Banje Luke, podnio je 13. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Pž-08-000190 od 21. aprila 2009. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Tuzli broj 032-0-Ps-06-0000 201 od 24. aprila 2008. godine obavezan je „Etali comerc“ d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu isplati iznos od 175.506,04 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.
3. Odlučujući o žalbi tuženog protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 003-0-Pž-08-000190 od 21. aprila 2009. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Istom presudom odbijen je zahtjev tuženog za naknadu troškova za sastav žalbe, a apelantov zahtjev za naknadu troškova za sastav odgovora na žalbu je odbijen. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da iz utvrđenog činjeničnog stanja prvostepenog suda proizlazi da su apelant i tuženi zaključili usmeni ugovor o kupoprodaji po kojem je apelant kao prodavalac isporučivao tuženom kao kupcu određenu količinu i vrstu robe, taksativno pobrojanu u narudžbenicama-izjavama tuženog broj i datum kako je bliže navedeno u obrazloženju presude, a da su nakon toga tuženom ispostavljene otpremnice-fakture sa pojedinačnim iznosima bliže navedenim u obrazloženju presude, što je predstavljalo ukupan iznos od 228.010,94 KM. Dalje je navedeno da je tuženi platio dio kupoprodajne cijene dok je ostao dug od 175.506,04 KM koji apelant predmetnim tužbenim zahtjevom i potražuje. Kantonalni sud je, dalje, zaključio da je prvostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio odredbe čl. 454. i 262. u vezi sa odredbama čl. 277. i 324 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kada je usvojio apelantov tužbeni zahtjev i obavezao tuženog da mu na ime glavnog duga isplati iznos od 175.506,04 KM sa zakonskom zateznom kamatom. S tim u vezi, Kantonalni sud je istakao da su neosnovani žalbeni navodi tuženog da apelant nije dokazao visinu tužbenog zahtjeva, jer je, po mišljenju Kantonalnog suda, apelant dokazao osnov i visinu tužbenog zahtjeva „ne samo izvodom iz otvorenih stavki od 28. decembra 2005. godine već i drugim dokazima (narudžbenice - izjave i fakture otpremnice)“. Kantonalni sud je, također, istakao da iz predmetnog spisa proizlazi da tuženi nije predložio „ni jedan jedini dokaz“ na okolnost da je predmetni dug platio apelantu.
4. Kantonalni sud je, dalje, naveo da je primjenom odredbe člana 397. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) odbio zahtjev tuženog za naknadu troškova za sastav žalbe, jer sa podnesenom žalbom protiv prvostepene presude nije uspio. Kantonalni sud je, također, naveo da je, shodno odredbama člana 387. stav 1. ZPP, odbio apelantov zahtjev za naknadu troškova za sastav odgovora na žalbu, budući da ovi troškovi nisu bili potrebni radi vođenja predmetne parnice.
5. Apelant navodi da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je odluka Kantonalnog suda o njegovom zahtjevu za naknadu troškova za sastav odgovora na žalbu suprotna odredbi člana 387. stav 1. ZPP. Naime, apelant smatra da Kantonalni sud nije mogao u smislu navedene odredbe zaključiti da je sastav odgovora na žalbu „nepotreban radi vođenja postupka“, jer je „na nalog Općinskog suda od 27. maja 2008. godine dostavio odgovor na žalbu“. S tim u vezi, apelant je istakao da je Kantonalni sud bio dužan da postupi prema odredbama člana 13. stav 2. b) Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata Federacije BiH kojim je propisano da „advokat ima pravo na naknadu za sastav odgovora na žalbu“, te usvojiti njegov zahtjev za naknadu troškova za sastav odgovora na žalbu.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji je drugostepeni sud primijenio procesno pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05)
9. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku o troškovima postupka primjenjujući relevantne odredbe procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud svoju odluku o apelantovim troškovima za sastav odgovora na žalbu zasnovao na odredbi člana 387. stav 1. ZPP kojom je propisano da „pri odlučivanju koji će se troškovi stranci nadoknaditi, sud će uzeti u obzir samo troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni, te o visini troškova odlučuje sud, ocjenjujući brižljivo sve okolnosti“. Dovodeći u vezu relevantne zakonske odredbe sa odlukom Kantonalnog suda u pogledu odluke o apelantovim troškovima sastava odgovora na žalbu, te obrazloženjem koje je dao u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazalo na bilo kakvu proizvoljnost u postupanju Kantonalnog suda. Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić