Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1517/09 (N. J.)
Odluka donesena 13. 06. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 2. Protokola 4 uz EK i član II/3.m) Ustava BiH (Sloboda kretanja)
- Prekršajni postupak
- Prekršaj
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1517/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 06. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. juna 2012. godine, u predmetu broj AP 1517/09, rješavajući apelaciju Nevzada Jakupovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nevzada Jakupovića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Pžp- 08-000307 od 11. marta 2009. godine i Rješenja Općinskog suda u Tuzli broj 032-0-Pr-07-018227 od 2. septembra 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nevzad Jakupović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle podnio je 14. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Pžp-08-000307 od 11. marta 2009. godine i Rješenja Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 032-0-Pr-07-018227 od 2. septembra 2008. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda broj 032-0-Pr-07-018227 od 2. septembra 2008. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj 003-0-Pžp-08-000307 od 11. marta 2009. godine, apelant je proglašen krivim zbog prekršaja iz člana 235. st. 2. i 4. u vezi sa stavom 1. tačka 5, a u vezi sa članom 51. stav 1. tačka 1. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: ZOBS). Sud je apelantu utvrdio pojedinačne novčane kazne za tri počinjena prekršaja, nakon čega mu je izrečena jedinstvena novčana kazna u iznosu od 170,00 KM i zaštitna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom „B“ kategorije u trajanju od mjesec dana. Također, apelantu su, na osnovu člana 235. stav 4. ZOBS-a, određena dva kaznena boda koji će se, nakon pravosnažnosti rješenja, evidentirati u PU Tuzla. U obrazloženju osporenog rješenja Općinski sud je naveo da je apelant 20. aprila 2007. godine blagovremeno podnio zahtjev za sudsko odlučivanje po prekršajnom nalogu koji mu je izdala PU Tuzla - PS „Istok“ Tuzla 9. aprila 2007. godine zbog navedenih prekršaja. Dalje, Općinski sud je naveo da je proveo postupak, saslušao apelanta i svjedoke, te da je iskaze dvaju svjedoka – policajaca koji su zaustavili apelanta radi počinjenih prekršaja i koji su ispunili prekršajni nalog u cijelosti prihvatio kao tačne. Naime, policajci su izjavili da su se 9. aprila 2007. godine službenim vozilom kretali u smjeru Slavinovića, pa da su, dok su bili zaustavljeni u lijevoj saobraćajnoj traci, primijetili da je kroz istu raskrsnicu, desnom saobraćajnom trakom u smjeru centra grada, prošlo putničko vozilo kojim je upravljao apelant iako je na semaforu za ovo vozilo bilo upaljeno crveno svjetlo. Nakon toga su krenuli za apelantovim vozilom, sustigli su ga i naložili mu da se zaustavi. Tom prilikom su uočili da apelant ne koristi sigurnosni pojas i da mu ne radi zadnja signalizacija na vozilu. Sud je zaključio da su ovi svjedoci „imali jasan pregled raskrsnice i mogli su vidjeti svjetla na raskrsnici“ zbog čega je njihovom iskazu u cijelosti poklonio vjeru. Sud je naveo da nije prihvatio apelantovu odbranu da se kritičnog dana uopće nije nalazio u Slavinovićima, već da se kretao iz drugog pravca kada se iza njega „pojavila patrola i upalila rotaciona svjetla“. Sud je zaključio da je ovakva apelantova odbrana kao okrivljenog neosnovana i da je usmjerena na izbjegavanje prekršajne odgovornosti.
3. Kantonalni sud je u svom rješenju obrazložio da su članom 61. ZOBS-a propisani žalbeni razlozi zbog kojih se rješenje o prekršaju može pobijati i da među tim razlozima nije pogrešno i nepotupno utvrđeno činjenično stanje, pa budući „da se radi o žalbenom osnovu koji nije dopušten o tome sud nije ni odlučivao“. Dalje, ispitujući prvostepeno rješenje u okviru žalbenog osnova povrede materijalnog prava, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud „na utvrđeno činjenično stanje“ pravilno primijenio materijalne propise o prekršaju kada je apelanta proglasio odgovornim za prekršaje navedene u dispozitivu prvostepenog rješenja. Kantonalni sud je naveo da i taj sud smatra da su se u apelantovim radnjama stekla sva obilježja navedenih prekršaja, te da ne postoje okolnosti koje isključuju odgovornost za prekršaj. Također, u dijelu odluke o kazni Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio i u dovoljnoj mjeri ocijenio sve okolnosti koje utječu na visinu kazne, te da je i u tom smislu prvostepeno rješenje pravilno. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da nije bilo ni povreda zakona na koje sud pazi po službenoj dužnosti.
4. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant je u obrazloženju ovih navoda detaljno opisao sporni događaj i ponašanje policije u momentu kada je njegovo vozilo zaustavljeno, kao i razgovor koji se vodio između policajaca i apelanta, istakavši da on nije htio potpisati, niti primiti prekršajni nalog na licu mjestu, pa da mu je dostavljen poštom. Dalje, apelant je detaljno iznio i tok usmene rasprave, navodeći šta je rekao on, a šta sudija, te ističući da zapisnik sa usmene rasprave nije tačan, zbog čega ga nije htio potpisati „jer nije kriv“. Apelant traži da Ustavni sud „preispita tok usmenog pretresa“ jer je, kako je naveo, prvo on iznosio odbranu i dokaze, nakon čega je predstavnik ovlaštenog organa iznio navode „iz nekog prekršajnog naloga“, a da su onda saslušavani svjedoci, kao i da Ustavni sud uporedi „rukopis popune prekršajnog naloga i potpis policajca“. Naime, apelant insistira da je prekršajni nalog popunio jedan policajac, a da ga je drugi samo potpisao, mada ne obrazlaže zbog čega bi ovi navodi bili važni u odnosu na navodno kršenje ustavnih prava na koje se poziva. Dalje je naveo da je na upit suda da li ima pitanja za svjedoke odgovorio sudiji da ih on ispita, ali da to „sudija nije prihvatio“, kao i da mu nije omogućeno da fotokopira cijeli prekršajni spis.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. Ustavni sud najprije ističe da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku, te da se s tim u vezi postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno pitanje da li se radi o „krivičnoj“ optužbi protiv apelanta u smislu člana 6. Evropske konvencije. Ocjena da li je neka optužba „krivična“ u smislu značenja iz člana 6. Evropske konvencije daje se na osnovu kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne i ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterija: obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni da bi se radilo o „krivičnoj optužbi“. Uzimajući u obzir do sada usvojenu praksu i navedene kriterije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2255/05 od 16. januara 2007. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/07, tač. 21. i 22), kao i činjenicu da je u konkretnom slučaju propisana novčana kazna koja se, pod okolnostima određenim zakonom, može zamijeniti kaznom zatvora (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Őzturk protiv Savezne Republike Njemačke, presuda od 21. februara 1984. godine, i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 974/09 od 20. decembra 2011. godine, tačka 13, objavljena na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju radi o „krivičnoj optužbi“ u smislu člana 6. Evropske konvencije, te da je u konkretnom slučaju član 6. Evropske konvencije primjenljiv.
8. Ustavni sud, dalje, zapaža da se apelantovi navodi u odnosu na sva prava na koja se pozvao odnose isključivo na njegovo nezadovoljstvo utvrđenim činjeničnim stanjem i primjenom materijalnog prava. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno neko drugo ustavno pravo na koje se apelant pozvao (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. U konkretnom slučaju, imajući u vidu navedene principe, Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja njegovog prava na pravično suđenje ili prava na efikasan pravni lijek. Također, apelantovi navodi ne ukazuju na bilo koji način da je povreda prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana 5. Evropske konvencije i prava na slobodu kretanja i prebivališta iz člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju moguća u konkretnom slučaju. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju navedenih prava nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i prava na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić