Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1528/09 (A. K.)

Odluka donesena 13. 06. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1528/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 06. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. juna 2012. godine, u predmetu broj AP 1528/09, rješavajući apelaciju Amele Krgo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Amele Krgo podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Kž-08-000268 od 5. marta 2009. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj K-388/03 od 23. oktobra 2008. godine (ispravljena Rješenjem Općinskog suda u Zenici broj K-388/03 od 18. decembra 2008. godine) zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Amela Krgo (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zenice, koju zastupa Vukica Marjanović-Suljić, advokat iz Zenice, podnijela je 15. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Kž-08-000268 od 5. marta 2009. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj K-388/03 od 23. oktobra 2008. godine (ispravljena Rješenjem Općinskog suda broj K-388/03 od 18. decembra 2008. godine).

2. Presudom Općinskog suda broj K-388/03 od 23. oktobra 2008. godine, koja je ispravljena Rješenjem Općinskog suda broj K-388/03 od 18. decembra 2008. godine, proglašene su krivim A.B. (u daljnjem tekstu: prvooptužena), B.N. (u daljnjem tekstu: drugooptužena) i apelantica kao trećeoptužena zbog krivičnog djela teška djela protiv zdravlja ljudi iz člana 254. stav 4. u vezi sa članom 245. stav 2. u vezi sa stavom 3. i u vezi sa članom 23. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH), pa im je sud primjenom istog zakonskog propisa i uz primjenu odredaba čl. 40, 41. i 42, te čl. 50. i 51. KZFBiH izrekao uslovnu osudu kojom im je utvrdio kaznu zatvora u trajanju od po osam mjeseci i istovremeno odredio da se izrečena kazna neće izvršiti ukoliko u roku od jedne godine ne počine novo krivično djelo. Odluku o troškovima krivičnog postupka i sudskog paušala Općinski sud je temeljio na odredbi člana 91. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu ZKPFBiH). Također, primjenom odredbe člana 101. st. 1. i 3. ZKPFBiH oštećena Sabiha Agić (u daljnjem tekstu: oštećena) je sa imovinskopravnim zahtjevom upućena na parnični postupak. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je ocjenom svih provedenih dokaza, čiji je sadržaj jasno prezentiran u obrazloženju presude, nesporno utvrđeno da je oštećeni S.A. 15. februara 1999. godine u 14.35 časova umro u Kantonalnoj bolnici u Zenici u toku programa redovne hemodijalize. Također je nesporno utvrđeno da je prvooptužena u kritično vrijeme obavljala poslove glavne medicinske sestre na Odjelu hemodijalize dok su apelantica i drugooptužena obavljale poslove medicinskih sestara na istom odjelu. Dalje je nesporno utvrđeno da su prvooptužena i drugooptužena priključile oštećenog na aparat za hemodijalizu, te da je drugooptužena predala apelantici smjenu na Odjelu za vršenje hemodijalize u garderobi Odjela u vrijeme kada je vršena hemodijaliza na oštećenom, kao i da je apelantica na istom mjestu primila smjenu. Općinski sud je, dalje, obrazložio da je nakon ocjene svih provedenih dokaza, a posebno imajući u vidu nalaz i mišljenje vještaka sudske medicine, prof. dr. Zdenka Cihlarža o mogućem uzroku smrti oštećenog, zaključio da je do smrti oštećenog došlo zato što je iskrvario a ta iskrvarenost je u uzročnoposljedičnoj vezi sa isticanjem krvi u vanjsku sredinu i da je u 4-5 minuta došlo do naglog izliva krvi u količini više od jednog litra, a to je upravo ona količina krvi koja u navedenim okolnostima, tj. pri brzom i naglom gubitku krvi dovodi u stanje šoka.

3. Općinski sud je, također, obrazložio da se uzrok smrti oštećenog prema izvedenim dokazima dovodi u vezu sa optuženima. Naime, Općinski sud je ukazao da je, prema odredbi člana 84. Pravilnika o sistematizaciji poslova i radnih zadataka Kantonalne bolnice Zenica (u daljnjem tekstu: Pravilnik), propisano da medicinska sestra-tehničar na hemodijalizi obavlja sljedeće poslove: brine se o primanju pacijenata na hemodijalizu, vrši stalno posmatranje bolesnika (izgled, stanje i ponašanje), kontroliše vitalne funkcije (temperatura, puls, disanje, provodi kućni red pacijenata, priprema aparate i pacijente za dijalizu, uključuje pacijente na aparate na dijalizu i isključuje, prati tok dijalize i stanje bolesnika u toku dijalize, prati ispravnost aparata i otklanja manje kvarove, obavlja mjerenje krvnog pritiska i vaganje pacijenata, te druge poslove utvrđene u navedenom pravilniku. S tim u vezi, Općinski sud je, u smislu navedene zakonske odredbe, zaključio da je glavna medicinska sestra odgovorna za organizaciju njege bolesnika, a za medicinsku sestru je propisana obaveza vršenja stalnog posmatranja i nadzora bolesnika i aparata, kontrola vitalnih funkcija pacijenta, provođenje kućnog reda, kao i drugi poslovi utvrđeni tom odredbom. Također je navedeno da, pored toga što prema Pravilniku postoji obaveza vršenja stalnog nadzora pacijenta od medicinskih radnika, optužene su bile svjesne i stanja aparata na koji je priključen oštećeni, te drugih okolnosti pod kojima se vrši postupak hemodijalize.

4. U odnosu na apelanticu Općinski sud je utvrdio da je ona smjenu od drugooptužene primila u garderobi Odjeljenja, što, prema mišljenju suda, nije ispravan prijem smjene, jer se, u smislu odredaba Pravilnika, smjena prima i predaje isključivo pored pacijenta. Stoga, Općinski sud je zaključio da se apelantičino nesavjesno postupanje u ogleda u tome što je, obavljajući poslove medicinske sestre za hemodijalizu, primila smjenu u garderobi Odjeljenja iako je bila dužna i obavezna da smjenu preuzme pored oštećenog kao pacijenta, jer bi on na taj način bio pod stalnim nadzorom u smislu odredbe člana

84. Pravilnika kome je nadzor bio potreban. Naime, Općinski sud je istakao da je apelantica posebno bila dužna da prilikom prijema smjene kod oštećenog pregleda da li se postupak hemodijalize odvija kako je potrebno, pri čemu bi se dovoljno upoznala sa zdravstvenim stanjem oštećenog, odnosno da se njegovo zdravstveno stanje pogoršava, a što je na kraju i dovelo do smrti.

5. Odlučujući o žalbama apelantice, prvooptužene i drugooptužene protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 004-0-Kž-08-000268 od 5. marta 2009. godine kojom je žalbe odbio kao neosnovane i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Kantonalni sud je zaključio da iz predmetnog krivičnog spisa proizlazi da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i na njega pravilno primijenio zakon, te da pri tome nije počinio bitne povrede odredaba krivičnog postupka. Prema mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud je zaključio da se apelantičin propust ogleda u tome što je primila smjenu od drugooptužene u garderobi Odjeljenja, a što nije bilo u skladu sa odredbom člana 84. Pravilnika. Naime, Kantonalni sud je naveo da iz krivičnog spisa proizlazi da je apelantica u garderobi na Odjeljenju primila smjenu od drugooptužene, te da je utvrđeno da apelantica nije smjela primiti smjenu od drugooptužene u smislu člana 84. Pravilnika, jer je ta smjena morala biti izvršena u samoj sali gdje se nalazio pacijent. Dalje je nesporno utvrđeno da je oštećeni umro u toku programa redovne hemodijalize.

6. Kantonalni sud je, također, naveo da je uzrok smrti oštećenog na nesumnjiv način utvrdio sudski vještak Zdenko Cihlarž, čiji nalaz je, prema mišljenju Kantonalnog suda, konkretan, stručan i koji je prvostepeni sud prihvatio u cijelosti. Prema mišljenju navedenog vještaka, ni u kom slučaju se ne može isključiti mogućnost nastanka smrti usljed vanjskog iskrvarenja a koje je posljedica isticanja krvi iz venskog sistema dijalizatora zbog zatvaranja navrtnjaka na dijalizatoru i venskom sistemu tkz. Dekonenkcija, tj. odvijanje venskog sistema od venskog kraka katetera. Vještak je tvrdio i da je do ovog iskrvarenja došlo usljed nedovoljnog učvršćenja dijela sistema i da se smrt oštećenog može nalaziti u direktno uzročno-posljedičnoj vezi sa isticanjem krvi u vensku sredinu a što je ostvareno natapanjem odjeće oštećenog. Istaknuto je da se sa mišljenjem tog vještaka složio i vještak F.T. dok je vještak I.D. ostao nedorečen u odnosu na uzrok smrti oštećenog s obzirom na to da nije vršena obdukcija. Navedeno je da u prilog konstataciji o uzrocima smrti idu i nalaz i mišljenje prof. dr. S.T., koji u svom nalazu tvrdi da u Kantonalnoj bolnici Zenica ne postoji zakonom utvrđena procedura o tome kako se obavlja hemodijaliza a koja se obavlja teoretski i praktično prema preporukama evropskih i svjetskih udruženja koja se bave nefrologijom i dijalizom. Prema mišljenju tog vještaka, aparat koji nije potpuno ispravan ne bi se smio upotrebljavati za hemdijalizno liječenje. U takvim slučajevima je prepušteno medicinskim ustanovama i osoblju da sami odluče hoće li se aparat koji nije potpuno ispravan ili aparati koji se koriste duže vrijeme koristiti ili ne.

7. Kantonalni sud je, također, naveo da aparat na koji je bio priključen oštećeni nije imao graničnika za arterijski dio, nego je funkcionisao samo na način da otkrije da li ima pozitivnog pritiska. Na arterijskom sistemu na aparatu nije postojao nikakav signalni mehanizam koji je mogao ukazati na dekonekciju sistema i bolesnika. Dalje je navedeno da mjesto povezivanja centralnog venskog katetera i arteriovenskog sistema se može dogoditi bez obzira na to što je spoj bio dobro napravljen prilikom priključenja bolesnika. Stoga je važan neprekidan nadzor tokom dijalize. Istaknuto je da navedeno znači da su, bez obzira na zakonom utvrđenu proceduru kako se obavlja hemodijalizno liječenje i na praktično i teorijsko obavljanje hemodijalize prema propisima evropskih i svjetskih udruženja, apelantica i druge optužene morale postupati u skladu sa Pravilnikom i neprekidno vršiti nadzor tokom hemodijalize. Prema mišljenju Kantonalnog suda, da su se pridržavale odredaba navedenog pravilnika, sigurno bi uočile momenat kada je došlo do iskrvarenja kod pacijenta i nastupanja smrtnih posljedica. U prilog navedenoj konstataciji, prema mišljenju Kantonalnog suda, idu i drugi izvedeni dokazi, a posebno nalaz i mišljenje vještaka M.Č., koji u svom nalazu tvrdi da, kada se koristi aparat na kojem svjetlosna i zvučna signalizacija nisu u potpunosti ispravne, potrebna je veća odgovornost i pažnja osoblja na način da u svakom momentu moraju biti pored pacijenta.

8. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je, imajući u vidu žalbene navode optuženih da prvostepeni sud nije pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, zaključio da su oni neosnovani, jer je, prema mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud na osnovu provedenih dokaza, i to više provedenih vještačenja, te iskaza saslušanih svjedoka dao valjane razloge o odlučnim činjenicama, dajući jasno obrazloženje zašto je određenom nalazu i mišljenju vještaka, kao i iskazu svjedoka povjerovao, a zašto drugima nije. Naime, žalbeni navodi da su vještaci u svojim nalazima dali različita mišljenja na okolnost tehnike ispravnosti aparata za hemodijalizu je, prema mišljenju Kantonalnog suda, žalbeni navod na osnovu kojeg se ne može zaključiti da prvostepeni sud nije utvrdio uzročno-pravne posljedice nastupanja smrti oštećenog i u čemu se ogledaju ti propusti, a u konkretnom slučaju to su radnje optuženih koje se nisu pridržavale opštih akata Kantonalne bolnice u Zenici. Stoga je Kantonalni sud zaključio da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i na njega pravilno primijenio materijalno pravo.

9. Apelantica navodi da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica smatra da su redovni sudovi pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili odredbe materijalnog prava. Naime, prema apelantičinom mišljenju, na osnovu provedenih dokaza nije utvrđen uzrok smrti oštećenog, a s tim u vezi i „uzročna veza između njenih radnji i posljedica“. S tim u vezi, apelantica je istakla da nije napuštala salu za vrijeme svoje smjene, te smatra da ona ne može odgovarati za propust drugooptužene koja je napustila salu prije isteka svoje smjene. Stoga, apelantica smatra da je sud pogrešno ocijenio provedene dokaze, te da se osporene odluke temelje na dokazima koji „ni neposredno ni posredno sa sigurnošću ne ukazuju da je apelantica počinila krivično djelo“. Također, apelantica je navela da u osporenim odlukama nisu navedene odlučne činjenice i razlozi na kojima su utemeljene osporene presude, odnosno da osporene presude ne sadrže obrazloženje koje zadovoljava zahtjeve iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. U odnosu na apelantičine navode o ocjeni dokaza i pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja i pravilnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud zapaža da je u svojoj dosadašnjoj praksi slična činjenična i pravna pitanja, a u odnosu na iste osporene presude razmatrao u svojoj Odluci broj AP 1683/09 od 20. decembra 2011. godine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojoj je razmatrao apelaciju drugooptužene u istom krivičnom predmetu. U toj odluci Ustavni sud je, između ostalog, naveo da „zapaža da je u konkretnom slučaju prvostepeni sud u svojoj presudi opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka u pogledu apelantičine krivičnopravne odgovornosti. Kantonalni sud je ustanovio da je prvostepeni sud pravilno ocijenio dokaze, te da ta ocjena nije bila suprotna relevantnim odredbama ZKP. Stoga je Kantonalni sud zaključio da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i na njega pravilno primijenio materijalno pravo. Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom krivičnom postupku proveden dokazni postupak i da je osuđujuća presuda protiv apelantice zasnovana na sveukupnoj analizi izvedenih dokaza uz obrazloženja koja, prema mišljenju Ustavnog suda, ni u jednom dijelu ne izgledaju proizvoljno ili neprihvatljivo sama po sebi, niti dovode u sumnju zaključke o apelantičinoj krivici, uz relevantnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Naime, u osporenim presudama su dati jasni i precizni razlozi za stavove kojima je utvrđena apelantičina krivična odgovornost koji ni u jednom dijelu ne izgledaju proizvoljno ili neprihvatljivo sama po sebi. Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja sudovi su izveli zaključak da su se u apelantičinim radnjama stekla sva bitna obilježja bića krivičnog djela za koje joj je izrečena uslovna osuda. Dalje su sudovi za svoje zaključke dali obrazloženja koja u cijelosti zadovoljavaju kriterije i standarde prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije“. 13. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da su u osporenim presudama redovni sudovi i u odnosu na apelantičine radnje, suprotno apelacionim navodima, dovoljno jasno obrazložili svoje odluke kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, te zaključka da su se u apelantičinim radnjama stekla sva obilježja krivičnog djela za koje je apelantica proglašena krivom. Pri tome Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi jasno naveli da je uzrok smrti oštećenog iskrvarenje a da nesavjesno postupanje apelantice proizlazi iz činjenice da je primila smjenu u garderobi Odjeljenja iako je, u smislu odredbe člana 84. Pravilnika, bila dužna i obavezna da smjenu preuzme pored oštećenog kao pacijenta jer bi on na taj način bio pod stalnim nadzorom. 14. S obzirom na navedeno, kao i okolnost da ova apelacija pokreće gotovo identična činjenična i pravna pitanja koja je sa aspekta istih osporenih odluka Ustavni sud već razmatrao u Odluci broj AP 1683/09, Ustavni sud se, umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelantičinih navoda, poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantica nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati, te zaključuje da su apelantičini navodi o povredi prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1528/09 (A. K.) | Sudska praksa | Aktio