Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1585/09 („Centrotrans“ A.D. Istočno Sarajevo i M. S.)

Odluka donesena 13. 06. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prekršajni postupak
  • Prekršaj
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1585/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 06. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. juna 2012. godine, u predmetu broj AP 1585/09, rješavajući apelaciju „Centrotransa“ a.d. Istočno Sarajevo i Momčila Sladoja, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Centrotransa“ a.d.

Istočno Sarajevo i Momčila Sladoja podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 014-0-PŽP-09-000 041 od 23. aprila 2009. godine i Rješenja Osnovnog suda u Sokocu broj 089- 0-Pr-08.001264 od 3. februara 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Centrotrans“ a.d. Istočno Sarajevo i Momčilo Sladoje (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Istočnog Sarajeva podnijeli su 19. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 014-0-PŽP-09-000 041 od 23. aprila 2009. godine i Rješenja Osnovnog suda u Sokocu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 089-0-Pr-08.001264 od 3. februara 2009. godine.

2. Rješenjem Osnovnog suda broj 089-0-Pr-08.001264 od 3. februara 2009. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Okružnog suda broj 014-0-PŽP-09-000 041 od 23. aprila 2009. godine, apelanti su proglašeni odgovornim zbog prekršaja iz člana 85. stav 1. tačka 3. Zakona o prekršajima, pa su kažnjeni novčanim kaznama, i to prvoapelant u iznosu od 2.000,00 KM, a drugoapelant u iznosu od 500,00 KM. U obrazloženju prvostepenog rješenja Osnovni sud je naveo da odbrana nije predlagala dokaze, već da je u završnoj riječi navela da su tvrdnje Republičke uprave za inspekcijski poslove Banja Luka, Odjeljenje Istočno Sarajevo (u daljnjem tekstu: podnosilac zahtjeva) paušalne, te da nije na odbrani teret dokazivanja. U vezi s tim, Osnovni sud je obrazložio da prekršaj iz člana 85. stav 1. tačka 3. Zakona o prekršajima, koji je apelantima stavljen na teret, glasi: „[...] Ako ne izvrši mjere naređene od strane inspektora, odnosno ako izvrši radnju koju je inspektor zabranio ili ne postupi po konačnom rješenju inspektora, kojim je naređeno otklanjanje utvrđenih nepravilnosti i nedostataka.“ U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da je u toku postupka nesumnjivo utvrđeno da apelanti, kao poslodavac, po Rješenju republičkog inspektora rada i zaštite na radu broj 26.6.10/173-3606/07 od 26. oktobra 2007. godine nisu u ostavljenom roku izvršili naređene mjere kojima bi otklonili povrede prava radnika i povrede zakonskih propisa, tako što će oštećenim radnicima isplaćivati plate i razliku plata isplaćenih u posljednjih šest mjeseci, koje su utvrđene Zakonom o radu i relevantnim kolektivnim ugovorima navedenim u dispozitivu prvostepenog rješenja.

3. Ovakvo činjenično stanje je utvrđeno, kako je sud dalje naveo, po navodima republičkog inspektora rada koji je vršio kontrolu kod apelanata kao zakonom ovlašteno službeno lice, a koji je nakon utvrđenih nepravilnosti donio rješenje kojim je apelantima naredio preduzimanje određenih mjera. Dalje, kako je sud naveo, kontrolnim inspekcijskim pregledom je utvrđeno da apelanti nisu preduzeli naređene mjere u roku koji im je ostavljen navedenim rješenjem, niti do kontrolnog pregleda, iako je žalba apelanata protiv rješenja inspektora odbijena kao neosnovana, kao i tužba koju su podnijeli protiv drugostepenog rješenja. Stoga, prvostepeni sud nije prihvatio navode odbrane da su navodi podnosioca zahtjeva paušalni i proizvoljni, niti da bi se moralo provoditi finansijsko vještačenje radi utvrđivanja valjanosti zapisnika inspektora kojim su utvrđene nepravilnosti i naređeno apelantima provođenje određenih mjera. Osim toga, sud je naveo da odbrana nije ni predložila provođenje takvog vještačenja, već je samo navela da bi za dokazivanje prekršaja koji je apelantima stavljen na teret morali „postojati egzaktni dokazi, u formi finansijskog vještačenja ili ekspertize“. Također, sud je naveo da nije prihvatio ni navode odbrane o tome da apelanti isplaćuju svojim radnicima plate na način i u visini kako je to propisano relevantnim propisima, te da nijedan radnik nije pokrenuo „zakonom predviđeni postupak za zaštitu svojih zakonskih prava“. Sud je u vezi sa ovim naveo da je iz navoda inspektora rada nesumnjivo utvrđeno da apelanti nisu, u skladu sa zakonom i podzakonskim aktima, isplatili razliku plate za šest mjeseci unazad, prema rješenju inspektora donesenom u vrijeme kada je izvršen inspekcijski pregled, te da su „nastavili sa obračunom plata koje nisu u skladu sa zakonom i podzakonskim aktima“. Također, Osnovni sud je naveo da je u postupku koji je vođen protiv rješenja inspektora i u upravnom sporu koji je pravosnažno okončan tim povodom utvrđeno da je inspektor postupao u skladu sa zakonom kada je utvrdio nepravilnosti i naredio provođenje odgovarajućih mjera, kao i da je u ovom postupku utvrđeno da apelanti nisu preduzeli naređene mjere i otklonili nepravilnosti. Imajući sve ovo u vidu, prvostepeni sud je zaključio da je nesumnjivo dokazano da su apelanti počinili prekršaj koji im je stavljen na teret.

4. Okružni sud je odbio žalbu apelanata protiv prvostepenog rješenja, zaključivši da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo i apelante pravilno proglasio odgovornim za prekršaj koji im je stavljen na teret. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud na nesumnjiv način utvrdio da je učinjen prekršaj koji je apelantima stavljen na teret, te da su neosnovani žalbeni navodi apelanata da je prvostepeno rješenje nejasno i nezakonito. Okružni sud je naveo da su neosnovani i žalbeni navodi kojima su apelanti negirali postojanje prekršaja koji im je stavljen na teret „tim prije što isti svoje navode ne potkrepljuju nijednim dokazom u spisu, koji bi bili odlučujući za donošenje drugačije odluke“.

5. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U tom pravcu, apelanti navode da su sudovi na njih prebacili teret dokazivanja, čime su povrijedili njihovo pravo na odbranu, jer su tako apelanti, prema mišljenju sudova, bili dužni da dokazuju svoje tvrdnje da ne postoji prekršaj koji im je stavljen na teret. Apelanti ponovo navode da su odluke sudova paušalne i proizvoljne, te da naročito nije dat odgovor niti na jedan žalbeni navod. Apelanti, također, navode da sud, bez finansijskog vještačenja, nije mogao utvrditi postojanje prekršaja koji im je stavljen na teret.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. Ustavni sud najprije ističe da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku, te da se s tim u vezi postavlja pitanje primjenljivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno pitanje da li se radi o „krivičnoj“ optužbi protiv apelanta u smislu člana 6. Evropske konvencije. Ocjena da li je neka optužba „krivična“ u smislu značenja iz člana 6. Evropske konvencije daje se na osnovu kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne i ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterija: obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni da bi se radilo o „krivičnoj optužbi“. Uzimajući u obzir do sada usvojenu praksu i navedene kriterije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2255/05 od 16. januara 2007. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/07, tač. 21. i 22), kao i činjenicu da je u konkretnom slučaju propisana novčana kazna koja se, pod okolnostima određenim zakonom, može zamijeniti kaznom zatvora (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Őzturk protiv Savezne Republike Njemačke, presuda od 21. februara 1984. godine, i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 974/09 od 20. decembra 2011. godine, tačka 13, objavljena na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju radi o „krivičnoj optužbi“ u smislu člana 6. Evropske konvencije, te da je u konkretnom slučaju član 6. Evropske konvencije primjenljiv.

9. Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata u odnosu na pravo na odbranu iz člana 6. Evropske konvencije zasnivaju na osporavanju načina na koji je primijenjeno materijalno i procesno pravo u konkretnom slučaju. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. U konkretnom slučaju, imajući u vidu navedene principe, Ustavni sud zapaža da su sudovi, dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti svoje tvrdnje o kršenju prava na odbranu zasnivaju isključivo na svom uvjerenju da je postojanje prekršaja koji im je stavljen na teret moralo biti dokazano finansijskim vještačenjem. Ustavni sud smatra da su ovakve tvrdnje neosnovane, zato što se konkretni postupak vodio zbog prekršaja neizvršavanja naloga nadležnog inspektora, a ne povodom rješenja kojim su apelantima naložene mjere kojima treba da otklone nepravilnosti, o čemu je ranije pravosnažno odlučeno Rješenjem republičkog inspektora rada i zaštite na radu broj 26.6.10/173-3606/07 od 26. oktobra 2007. godine, budući da je žalba apelanata odbijena odlukom drugostepenog upravnog organa, kao i tužba apelanata u upravnom sporu. Stoga, traženje da apelanti dokažu da su neosnovani navodi podnosioca zahtjeva koji je uz zahtjev priložio i dokazni materijal ne može predstavljati kršenje prava na odbranu, kako to apelanti tvrde. Također, Ustavni sud zapaža da apelanti u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja njihovog prava na pravično suđenje, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1585/09 („Centrotrans“ A.D. Istočno… | Sudska praksa | Aktio