Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1609/09 (M. P.)

Odluka donesena 13. 06. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1609/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 06. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. juna 2012. godine, u predmetu broj AP 1609/09, rješavajući apelaciju Mike Panića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mike Panića podnesena protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 098-0-Kž-09-00005 od 4. marta 2009. godine i presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 096-0-K- 07-000236 od 7. novembra 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mika Panić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Potočara, kojeg zastupa Borislav Pisarević, advokat iz Brčkog, podnio je 20. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 098-0-Kž-09-00005 od 4. marta 2009. godine i presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 096-0-K-07-000236 od 7. novembra 2008. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 096-0-K-07-000236 od 7. novembra 2008. godine, koja je potvrđena presudom Apelacionog suda broj 098-0-Kž-09-00005 od 4. marta 2009. godine, apelant je oglašen krivim za krivično djelo „Teško krivično djelo protiv bezbjednosti javnog saobraćaja“ iz člana 330. stav 4. u vezi sa članom 326. stav 3. u vezi sa stavom 1. istog člana Krivičnog zakona Brčko Distrikta BiH (u daljnjem tekstu: KZ BDBiH), pa ga je osudio na kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca. Osnovni sud je naveo da je iz provedenog postupka nesumnjivo utvrđeno da je apelant, u vrijeme i na mjestu detaljno navedenom u izreci prvostepene presude, olako držeći da zabranjena posljedica neće nastupiti, postupio suprotno odredbi člana 36. stav 1. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: ZOBS). Sud je naveo da je apelant, zato što se nije prethodno uvjerio da može, bez opasnosti po druge učesnike u saobraćaju skrenuti sa glavnog puta kojim se kretao na parkiralište s njegove lijeve strane, skrenuti ulijevo u momentu kada mu se iz suprotnog pravca kretao motocikl kojim je upravljao Mikan Mihajlović (u daljnjem tekstu: oštećeni), kojeg je apelant mogao pravovremeno uočiti i odložiti momenat skretanja. Zbog toga je apelant, kako je sud naveo, presjekao putanju kretanja motocikla, zbog čega je došlo do saobraćajne nezgode u kojoj je oštećeni zadobio povrede usljed kojih je umro. Osnovni sud je obrazložio da je, na osnovu svih provedenih dokaza, koje je sud detaljno iznio u obrazloženju svoje odluke, zaključio da je do saobraćajne nezgode u konkretnom slučaju došlo zato što se apelant nije pridržavao navedene odredbe ZOBS-a i propustio motocikl prije započinjanja skretanja ulijevo. Osnovni sud je, detaljnom analizom svih provedenih dokaza, zaključio da je apelantovo kršenje navedene odredbe ZOBS-a u neposrednoj uzročnoj vezi sa posljedicama koje su nastupile.

3. Apelacioni sud je u cijelosti prihvatio zaključke prvostepenog suda o apelantovoj krivici. U obrazloženju svoje odluke, Apelacioni sud je naveo da je neosnovan apelantov žalbeni prigovor da on nije prekršio niti jedan saobraćajni propis i da nije bio dužan da, prije skretanja ulijevo, povede računa o položaju, pravcu i brzini kretanja drugih. Naime, Apelacioni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno shvatio i primijenio odredbe člana 36. stav 1. ZOBS-a koje jasno nalažu vozaču da povede računa o položaju, pravcu i brzini kretanja ne samo svog vozila, već i ostalih vozila koji učestvuju u saobraćaju na putu prije nego što otpočne vozilom neku od radnji navedenih spomenutom odredbom ZOBS-a. U konkretnom slučaju, Apelacioni sud je obrazložio da je apelant morao povesti računa o tome na kojoj se udaljenosti u vrijeme poduzimanja kritične radnje nalazi motocikl koji mu je dolazio u susret, te da je morao ocijeniti „da li se motocikl kreće uobičajenom brzinom ili neobično brzo s obzirom na postojeće saobraćajne uslove i ograničenja brzine u saobraćaju“. Ovo je, prema mišljenju Apelacionog suda, bilo veoma važno za „stvaranje ispravnog zaključka, odnosno uvjerenja kod [apelanta] o tome da li će moći bezbjedno, bez opasnosti po navedenog motociklistu, obaviti vozilom radnju prelaska po širini saobraćajne trake, kojom se kretao navedeni motocikl dolazeći iz suprotnog pravca, u susret vozilu [apelanta]“.

4. Dalje, Apelacioni sud je naveo da je nesporno da se oštećeni motociklom kretao brzinom koja je bila „znatno iznad dozvoljene na kritičnom dijelu puta“. Međutim, Apelacioni sud je naveo da bi apelant, u slučaju da je postupao sa dužnom pažnjom „koja se iziskuje od vozača kao učesnika u saobraćaju“, mogao uočiti oštećenog koji mu se približavao velikom brzinom i zaključiti da neće moći „na vrijeme, odnosno bezbjedno po širini prijeći lijevu saobraćajnu traku“. U tom slučaju bi apelant, kako je dalje naveo Apelacioni sud, „sigurno odložio momanat prelaska pomenute saobraćajne trake [...] pa bi tako bio izbjegnut nastanak predmetne saobraćajne nezgode u kojoj je smrtno stradao [oštećeni]“. Zbog svega navedenog, Apelacioni sud je zaključio da nisu osnovani apelantovi žalbeni navodi da, zbog postojanja „načela povjerenja među učesnicima u saobraćaju“, prema kojem „svaki učesnik u saobraćaju očekuje da će se i drugi učesnici u saobraćaju pridržavati postojećih saobraćajnih propisa“, zbog čega je apelant vjerovao da će se i oštećeni „pridržavati saobraćajnih propisa vezano za ograničenje brzine kretanja vozila“. Apelacioni sud je naveo da odredba člana 36. stav 1. ZOBS-a jasno nalaže vozaču o čemu mora voditi računa prilikom donošenja odluke hoće li preduzeti neku od radnji u saobraćaju, „od kojih su neke od tih radnji nabrojane u članu 36. stav 1. ZOBS-a“. Upravo „zbog toga nehata, odnosno neobraćanja pažnje na udaljenost i brzinu kretanja motocikla“, kako je dalje naveo Apelacioni sud, apelant je „stvorio pogrešno uvjerenje da će moći bezbjedno svojim vozilom preći preko saobraćajne trake kojom se motociklom kretao [oštećeni]“. Takva pogrešna procjena imala je, prema mišljenju Apealcionog suda, za posljedicu sudar u kojem je oštećeni poginuo. Na osnovu svega navedenog, Apelacioni sud je zaključio da je neosnovan apelantov žalbeni prigovor da je Osnovni sud pogrešno, na njegovu štetu, primijenio krivični zakon.

5. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U obrazloženju ovih navoda, apelant navodi da su sudovi, „iz potpuno i tačno utvrđenog činjeničnog stanja izveli pogrešne i proizvoljne zaključke o odgovornostima i propustima“ apelanta. Apelant u vezi s tim ponavlja žalbene navode i poziva se na „načelo povjerenja između učesnika u saobraćaju“, te navodi da su sudovi pogrešno primijenili i razumjeli zakonsku odredbu iz člana 36. stav 1. ZOBS-a „kada u obavezu vozača stavljaju da pri preduzimanju radnje vozilom na putu vodi računa o položaju, pravcu i brzini kretanja drugih učesnika u saobraćaju“. Prema apelantovom shvatanju, vozač je dužan prvenstveno da vodi računa o svom vozilu, tj. njegovom položaju, pravcu i brzini kretanja, te postavlja pitanje „kojim sredstvima i kojim osobinama je vozač u mogućnosti da procjenjuje i utvrđuje brzinu kojom se kreće vozilo koje mu dolazi u susret“.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. Ustavni sud zapaža da se navodi apelanta u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije zasnivaju isključivo na osporavanju načina na koji je primijenjeno materijalno pravo u konkretnom slučaju. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. U konkretnom slučaju, imajući u vidu navedene principe, Ustavni sud zapaža da su sudovi, dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1609/09 (M. P.) | Sudska praksa | Aktio