Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1662/09 (J. Z.)
Odluka donesena 13. 06. 2012.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Ništavost
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1662/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 06. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. juna 2012. godine, u predmetu broj AP 1662/09, rješavajući apelaciju Jove Zelenike, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jove Zelenike podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118- 0-Rev-07-000-349 od 26. februara 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj Gž-1525/05 od 23. juna 2006. godine i Presude Osnovnog suda Banjaluka broj P-1361/00 od 23. marta 2005. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Jovo Zelenika (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trna podnio je 28. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000-349 od 26. februara 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-1525/05 od 23. juna 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-1361/00 od 23. marta 2005. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj P-1361/00 od 23. marta 2005. godine usvojen je tužbeni zahtjev tužilaca-protutuženih Šefika Limanija i Milikije Limani (u daljnjem tekstu: tužioci) i utvrđena ništavost ugovora o prodaji nekretnina zaključenog 1. februara 1993. godine između tužilaca, koje zastupa punomoćnica Ziza Memišević, kao prodavaca s jedne strane, i apelanta (prvotuženi), kao kupca s druge strane, kojim su tužioci prodali apelantu nekretnine u naravi prizemna poslovna zgrada, preciznije označene u izreci presude (stav 1. izreke). Istom presudom je usvojen tužbeni zahtjev tužilaca i utvrđena ništavost ugovora o kupoprodaji nekretnina zaključenog 8. marta 2000. godine između apelanta kao prodavca i tuženog-protutužitelja Ljubiše Manojlovića (u daljnjem tekstu: drugotuženi) kao kupca, kojim je apelant prodao drugotuženom predmetne nekretnine, ovjerenog kod Osnovnog suda 10. aprila 2000. godine pod brojem I-Ov-2324/00 (stav II izreke). Presudom je naloženo Zemljišnoknjižnom uredu Osnovnog suda brisanje upisa izvršenog na osnovu navedenih kupoprodajnih ugovora čija je ništavost utvrđena i uspostava stanja upisa u odgovarajućem zemljišnoknjižnom ulošku ponovnim upisom tužitelja u suvlasništvo sa po 1/8 dijela (stav III izreke presude). Presudom je, također, obavezan drugotuženi da tužiocima preda u posjed slobodnu od lica i stvari predmetnu poslovnu zgradu u roku od 30 dana od dana presuđenja (stav IV izreke). Istom presudom obavezan je apelant da tužiocima na ime naknade štete isplati iznos od 40.920,00 KM, a drugotuženi iznos od 54.129,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja pa do konačne isplate (st. V i VI izreke). Dalje je presudom odbijen protutužbeni zahtjev drugotuženog da se obavežu tužitelji na isplatu naknade štete, kao i prijedlog drugotuženog za određivanje sudske mjere obezbjeđenja (st. VII i VIII). Presudom su obavezani tuženi (apelant i drugotuženi) da tužiteljima solidarno isplate troškove sudskog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od dana pravosnažnosti presude pa do konačne isplate (stav IX izreke).
3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je nesporno da je 1. februara 1993. godine sačinjen privremeni ugovor o kupoprodaji nekretnina između tužitelja kao prodavaca, koje je zastupala Ziza Memišević, i apelanta kao kupca, a čijem potpisivanju su prisustvovala i dva svjedoka. Osnovni sud je, dalje, istakao da navedeni svjedoci u toku parničnog postupka nisu mogli sudu pružiti bilo kakvu relevantnu informaciju o postojanju eventualne punomoći za zaključenje predmetnog kupoprodajnog ugovora. Također, informaciju o postojanju punomoći nisu mogli dati ni apelant, niti bilo koji saslušani apelantov svjedok, pa ni staratelj za poseban slučaj postavljen rješenjem Centra za socijalni rad Banjaluka od 23. septembra 1993. godine koji je u svojstvu apelantovog svjedoka saslušan u konkretnom postupku. Navedeni podatak Osnovnom sudu nije mogao dati ni advokat saslušan kao svjedok u čijoj kancelariji je zaključen predmetni ugovor. Osnovni sud je, dalje, naveo da je neuobičajena činjenica da u predmetnom kupoprodajnom ugovoru nije unesen broj ili druga oznaka koja bi bliže odredila punomoć po kojoj je navodno postupala punomoćnica Ziza Memišević. Osnovni sud je, dalje, naveo da Presuda tog suda broj P- 1031/93 od 21. decembra 1993. godine kojom je utvrđena pravna valjanost spornog kupoprodajnog ugovora na koju se apelant pozvao, također ne sadrži ni oznaku niti bilo kakve podatke koji bi bliže označili punomoć po kojoj je navodno punomoćnica postupala. Osnovni sud je zaključio, polazeći od člana 88. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), da je predmetni ugovor zaključilo neovlašteno lice. Osnovni sud je posebno ocijenio činjenicu da tužitelji, kao neovlašteno zastupani, osporavaju izdavanje bilo kakve punomoći. Osnovni sud je utvrdio da punomoćnik označen u spornom ugovoru iz 1993. godine jeste lice koje za takvu pravnu radnju, odnosno pravni posao nije imalo nikakav pravni osnov. Dalje je naveo da činjenica da su tužitelji, po saznanju da je njihove nekretnine prodalo neovlašteno lice, prijedlogom iz 1997. godine tražili ponavljanje postupka u kome je utvrđena pravna valjanost spornog ugovora, a o kojem prijedlogu nije nikada odlučeno, prema mišljenju Osnovnog suda, doprinosi navodima tužitelja da nisu imali slobodnu volju da prodaju svoje nekretnine. Osnovni sud je, dalje, utvrdio da je nesporno da je drugotuženi kupoprodajnim ugovorom od 8. marta 2000. godine kojim je kupio od apelanta nekretnine tužitelja postupao nesavjesno, jer je znao za postojanje prijedloga za ponavljanje postupka u predmetu broj P-1031/93, povrijedivši time pravo tužitelja na imovinu i njen povrat.
4. Protiv navedene presude Osnovnog suda tuženi su se žalili Okružnom sudu, koji je Presudom broj Gž-1525/05 od 23. juna 2006. godine žalbu tuženih djelimično uvažio i prvostepenu presudu ukinuo u dijelu kojim su obavezani apelant i drugotuženi da tužiteljima naknade štetu, kojim je odbijen protivtužbeni zahtjev drugotuženog za naknadu štete i kojim je odlučeno o troškovima postupka (st. V, VI, VII i IX izreke), te je u tom dijelu predmet vraćen na ponovno suđenje. Žalbe tuženih su u preostalom dijelu odbijene i prvostepena presuda je potvrđena u dijelu u kojem je utvrđena ništavost predmetnih kupoprodajnih ugovora u kojem je naložen upis prava tužitelja u zemljišnu knjigu, zatim, predaja u posjed tužiteljima predmetne nekretnine i u pogledu prijedloga za određivanje mjere obezbjeđenja (st. I, II, III, IV i VIII izreke).
5. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je neosnovan žalbeni navod tuženih da je konkretna parnica vođena u ranije presuđenoj stvari, jer je u predmetu broj P-1031/93 presudom od 21. decembra 1993. godine utvrđena punovažnost ugovora o prodaji zaključenog između tužitelja i apelanta. Okružni sud je istakao da je odredbom člana 2.a Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine propisano da nadležni sud u svakom konkretnom slučaju ispituje da li je prenos prava na nekretninama izvršen nakon 1. aprila 1992. godine izvršen na dobrovoljan način i u skladu sa zakonom. Također, Zakonom o izvršenju odluka Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: Zakon o izvršenju) navedena sudska presuda od 21. decembra 1993. godine stavljena je izvan snage prema odredbi člana 13. stav 3. navedenog zakona. Okružni sud je, dalje, utvrdio da u konkretnom slučaju za tužioce kao prodavce predmetni ugovor je potpisala Ziza Memišević ali u toku prvostepenog postupka nije izveden dokaz čitanjem pismena o punomoći kojom su tužioci navodno ovlastili imenovanu da u njihovo ime zaključi sporni ugovor. Navedeno je da je odredbom člana 90. ZOO propisano da se forma koja je zakonom propisana kao uslov punovažnosti za pravni posao koji se preduzima uz učešće punomoćnika proteže i na punomoć, što znači da se uslovi punovažnosti propisani odredbom člana 9. st. 2. i 4. Zakona o prometu nepokretnosti odnose i na punomoć za zaključenje pravnih poslova o prenosu prava na nepokretnostima. Pošto u dokaznom postupku apelant i drugotuženi, kao parnična stranka koja tvrdi da je prenos prava na nepokretnosti izvršen dobrovoljno i na zakonit način, nisu dokazali da je predmetna punomoć ispunjavala propisane uslove forme za preduzimanje pravnog posla kojim se prenose prava na nepokretnostima, prema mišljenju Okružnog suda, prvostepeni sud je pravilno utvrdio ugovor ništavim. Okružni sud je, dalje, naveo da iz utvrđenog činjeničnog stanja prvostepenom presudom proizlazi da je apelant prodajnu cijenu po osnovu ugovora isplatio navodnoj punomoćnici Zizi Memišević, a ne tužiocima. Pošto tužioci nisu ništa primili po osnovu osporenog ugovora, niti se mogu smatrati ugovornom stranom, jer volju za zaključenje ugovora nisu punovažno prenijeli na Zizu Memišević, prvostepeni sud, kako je zaključio Okružni sud, nije pogriješio time što izrekom prvostepene presude nije odlučivao o vraćanju cijene po osnovu osporenog ugovora. Utvrđena ništavost ugovora djeluje od početka, takav ugovor smatra se pravno nevaljanim (nepostojećim pravnim poslom), a u konkretnom slučaju tužioci i nisu punovažno izjavili volju za zaključenje ugovora. Stoga, kako je zaključio Okružni sud, ni apelant nije mogao na drugotuženog punovažno prenijeti prava čiji titular u materijalnopravnom smislu nikad nije postao.
6. Apelant je protiv drugostepene presude Vrhovnom sudu podnio reviziju o kojoj je Vrhovni sud odlučio Presudom broj 118-0-Rev-07-000-349 od 26. februara 2009. godine. Navedenom presudom apelantova revizija je odbijena kao neosnovana.
7. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je na temelju utvrđenih činjenica pravilan zaključak nižestepenih sudova da pri zaključivanju kupoprodajnog ugovora od 1. februara 1993. godine, kojim su tužitelji prodali svoj poslovni prostor apelantu, Ziza Memišević, koja se iskazivala kao njihov punomoćnik, nije imala urednu punomoć za zastupanje tužitelja. Prema odredbi člana 9. stav 2. Zakona o prometu nepokretnosti, za valjanost kupoprodajnog ugovora je propisana pismena forma. Samim time i punomoć za zaključenje takvog ugovora mora imati posebnu formu (član 90. ZOO). Sporni ugovor je zaključen u pismenom obliku, pred svjedocima koji su se potpisali na ugovoru, a potpisi ugovornih strana nisu ovjereni pred sudom. Potpuno je nelogično, prema mišljenju Vrhovnog suda, da se zaključuje kupoprodajni ugovor na ovaj način ako punomoćnik jedne od ugovornih strana ima urednu ovjerenu punomoć. U toj situaciji sigurnost pravnog prometa i interes stranaka nalažu da se potpisi stranaka ovjere u sudu i na taj način izbjegnu bilo kakve moguće pravne pogreške. Apelant je naveo da je sporna punomoć bila ovjerena, ali ne u RS, već van nje (nije naveo gdje, da li na području Federacije BiH ili u inostranstvu). Da je postojala uredna punomoć, pa i ona koja se ne bi mogla prihvatiti u RS, kako je dalje naveo Vrhovni sud, interes apelanta bi bio da tu punomoć zadrži nakon zaključenja ugovora, jer bi tako postupio svaki savjesni ugovarač, svjestan okolnosti koje postoje pri zaključivanju ugovora. Čak i da punomoć nije bila ovjerena, apelant je imao interes da je zadrži, a posebno zato što tvrdi da je prepoznao potpis tužitelja Šefika Limanija na navodnoj punomoći pošto ga poznaje iz njihovih ranijih poslovnih odnosa. Apelant koji tvrdi da je bio veoma dobar sa navedenim tužiteljem, kako je dalje istakao Vrhovni sud, trebalo je u takvim međusobnim odnosima da zna da su četiri puta bacane eksplozivne naprave na njegovu roštiljnicu «Centar» koja je potom zapaljena, te da je tužitelj sa suprugom i petoro djece napustio Banjaluku u maju 1992. godine. Tužitelj Šefik Limani tvrdi da nikada nije imao namjeru da proda svoju imovinu u Banjaluci, niti je ovlastio Zizu Memišević ili nekog drugog da raspolaže tom imovinom u njegovo ime.
8. Vrhovni sud je, dalje, utvrdio da, budući da je posljedica ništavosti izražena u tome da je ugovor ništav od samog početka i sa djejstvom prema svima, time je svako dalje raspolaganje spornom nekretninom ništavo, pa tako i zaključeni kupoprodajni ugovor između apelanta i drugotuženog. Samim tim potrebno je izvršiti i uspostavu upisa koji su postojali u zemljišnim knjigama prema stanju prije zaključenja ništavih ugovora, a budući da je drugotuženi ostao bez pravnog osnova za držanje sporne nekretnine, ima obavezu vraćanja spornog poslovnog prostora tužiteljima. Vrhovni sud je, također, utvrdio da su nižestepeni sudovi pravilno odbili prigovor presuđene stvari zbog čega je taj revizioni prigovor tuženih neosnovan. Vrhovni sud je naveo da tužitelj Šefik Limani posjeduje Odluku CRPC-a broj 703-555-1/1 od 3. septembra 1998. godine kojom je potvrđeno da je 1. aprila 1992. godine bio savjestan posjednik sporne nekretnine. Istaknuto je da je članom 13. stav 3. Zakona o izvršenju propisano da, ako je o pravnoj valjanosti prenosa odlučeno u prethodnom postupku koji je proveden prije stupanja na snagu tog zakona, odluka donesena u prethodnom postupku smatra se ništavom. Vrhovni sud je zaključio da, budući da je pravosnažna Presuda broj P-1031/93 od 21. decembra 1993. godine donesena prije nego što je Zakon o izvršenju stupio na snagu (Zakon je stupio na snagu 28. oktobra 1999. godine) prema članu 13. stav 3. navedenog zakona, predmetna odluka je snagom samog zakona postala ništava i od momenta stupanja na snagu navedenog zakona ne proizvodi pravno djejstvo.
9. Apelant navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatra da su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelant je naveo da su redovni sudovi pogrešno primijenili član 13. stav 3. Zakona o izvršenju, jer je o pravnoj valjanosti pravosnažne Presude broj P-1031/93 od 21. decembra 1993. godine trebalo odlučivati putem instituta ponavljanja postupka, a ne primjenom navedenog zakona. Tako ne bi došlo do apsurdne situacije da postoje dvije odluke između istih stranaka o istom predmetu ugovora suprotne sadržine. Dalje je istakao da se redovni sudovi pozivaju na nepostojanje punomoći koja je na volšeban način u toku spora nestala iz sudskog spisa, ali čije postojanje su potvrdili svi saslušani svjedoci, a na koju se poziva i advokat u čijoj kancelariji je sačinjen predmetni ugovor. Nedostatak ovjere potpisa tužitelja kao prodavaca na punomoći od nadležnog suda je, prema apelantovom mišljenju, konvalidiran potpunim izvršenjem ugovora uz obezbjeđenje pisane forme. Time su redovni sudovi u konkretnom slučaju pogrešno primijenili član 9. stav 4. Zakona o prometu nepokretnosti kada su donijeli osporene odluke.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
13. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić