Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1670/09 (R. J.)
Odluka donesena 13. 06. 2012.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1670/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 06. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. juna 2012. godine, u predmetu broj AP 1670/09, rješavajući apelaciju Rajka Janjića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Rajka Janjića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 013-0-Gž-07- 000-602 od 18. marta 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju broj 085-0-P-06-000 147 od 11. jula 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Rajko Janjić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, kojeg zastupa Dragan Radović, advokat iz Doboja, podnio je 28. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-Gž-07-000-602 od 18. marta 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 085-0-P-06-000 147 od 11. jula 2007. godine.
2. Osnovnom sudu su 4. novembra 2002. godine tužitelji Jelka Sojić, Jovan Janjić, Slavica Dobrić, Dragica Čakarević i Stoja Rodić (u daljnjem tekstu: tužitelji) podnijeli tužbu radi poništenja ugovora o doživotnom izdržavanju protiv apelanta kao prvotuženog i ostalih tuženih - Ljubice Komosar, Petra Janjića, Snježane Đekić i Centra za socijalni rad Doboj (u daljnjem tekstu: tuženi).
3. Presudom Osnovnog suda broj 085-0-P-06-000 147 od 11. jula 2007. godine utvrđeno je da je ništav ugovor o doživotnom izdržavanju ovjeren pod brojem R2-223/02, zaključen 8. maja 2002. godine između Gospe Janjić, kao primaoca izdržavanja (u daljnjem tekstu: primateljica izdržavanja), koju je zastupao poseban staralac, četvrtotužena Snježana Đekić, s jedne strane, i, s druge strane, apelanta kao davaoca izdržavanja. Navedenom presudom obavezan je apelant da tužiteljima solidarno na ime naknade troškova postupka isplati precizirani iznos. Istom presudom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev u odnosu na četvrtotuženu i petotuženog.
4. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je među parničnim strankama nesporno da je primateljica izdržavanja bila duševni bolesnik od 1971. godine pa sve do smrti. Također je nesporno da je bila lišena poslovne sposobnosti, tako da je sve od 1971. godine pa do kraja života imala staraoca koji se brinuo o njenim pravima i interesima. Nesporno je da je primateljica izdržavanja imala više staralaca, a da je apelant bio posljednji staralac. Među strankama je sporno da li je mogao biti zaključen ugovor o doživotnom izdržavanju između primateljice izdržavanja i apelanta kao davaoca izdržavanja s obzirom na to da je apelant bio staralac primateljice izdržavanja. Zbog toga su tužitelji tražili da se utvrdi da je ništav predmetni ugovor, navodeći da takav ugovor sa apelantom nije mogla potpisati u ime primateljice izdržavanja četvrtotužena kao radnik Centra za socijalni rad Doboj, niti je, prema njihovim navodima, uopšte mogao biti zaključen takav ugovor bez znanja tužitelja kao zakonskih nasljednika. Uvidom u predmetni ugovor o doživotnom izdržavanju Osnovni sud je utvrdio da ugovor ispunjava sve propisane elemente forme u skladu sa zakonom. Navedeni ugovor je u pisanom obliku, potpisan od stranaka, pročitao sudija sa zakonskim upozorenjima i sadrži sudijinu ovjeru ugovora, odnosno potvrđivanje sadržine isprave u kojoj je ugovor.
5. Osnovni sud je u obrazloženju odluke, dalje, naveo da je odredbom člana 178.
Porodičnog zakona Republike Srpske («Službeni glasnik RS» broj 54/02) propisano da organ starateljstva pruža posebnu društvenu zaštitu licima koja se nalaze pod staranjem pod uslovima i na način određen tim zakonom i drugim propisima. Odredbom člana 179. navedenog zakona propisano je da licu pod starateljstvom organ starateljstva postavlja staraoca ukoliko ne odluči da dužnost staraoca vrši neposredno, dok je stavom 2. propisano da se za staraoca postavlja lice koje ima lična svojstva i sposobnost za vršenje dužnosti staraoca, koje prethodno dā pristanak da bude staralac. U konkretnom slučaju, kako je utvrdio Osnovni sud, umrloj primateljici izdržavanja kao staralac postavljen je apelant kao njen bratić, a što nije u suprotnosti sa članom 179. navedenog zakona, budući da je stavom 4. propisano da za staraoca može biti postavljen najbliži krvni srodnik u pravoj ili pobočnoj liniji koji inače ispunjava i sve druge potrebne uslove za vršenje dužnosti staraoca. Imajući u vidu odredbu člana 186. Porodičnog zakona RS, Osnovni sud je zaključio da je staralac obavezan starati se o ličnosti štićenika, zastupati ga i starati se o njegovoj imovini, a obavezan je i pribavljati sredstva za izdržavanje štićenika, te podnositi izvještaj i račun o radu. U pogledu raspolaganja i upravljanja imovinom i pravima štićenika, kako je naveo sud, staralac mora imati odobrenje organa starateljstva u smislu odredbe člana 191. Porodičnog zakona RS. U postupku davanja odobrenja organ starateljstva se rukovodi interesom štićenika, te će dati odobrenje samo ako je pravni posao u njegovom interesu i ako se tako na najbolji način osigurava ostvarivanje svrhe starateljstva. Staralac samo uz prethodno odobrenje organa starateljstva može zaključiti pravni posao sa štićenikom ukoliko njegovo zaključenje zahtijevaju interesi štićenika. U tim poslovima štićeniku se postavlja poseban staralac za zaključivanje takvog posla. Obaveza staraoca je da se stara o osiguranju sredstava potrebnih za izdržavanje štićenika, te je dužan preduzeti sve potrebne mjere radi pribavljanja tih sredstava a pri tome je dužan koristiti izvore prihoda onim redom koji je zakon odredio u članu 229. (potrebe štićenika podmiruju se iz prihoda štićenika, iz sredstava dobijenih od lica koja su obavezna da daju za izdržavanje štićenika, iz ostale imovine štićenika i sredstava dobijenih za štićenika po osnovu socijalne zaštite i iz drugih izvora). Prema navedenoj odredbi zakona, sredstva za štićenika obezbjeđuju se prvenstveno iz njegovih prihoda ukoliko ih on ima.
6. Osnovni sud je, dalje, utvrdio da iz dokaza u spisu proizlazi da je primateljica izdržavanja radila u inostranstvu i da je zbog bolesti vraćena, i to prvobitno u Hrvatsku, a kasnije u BiH, te da je prije rata imala primanja po osnovu inostrane penzije. Osnovni sud je, dalje, naveo da je općepoznato da tokom ratnih djejstava nisu isplaćivane, niti je bilo moguće ostvarivati penzije iz inostranstva, ali su nakon rata sva lica koja su ostvarivala pravo na inostrane penzije ponovno ostvarila to pravo uz isplatu neisplaćenih penzija za prethodni period. Osnovni sud je zaključio da su staraoci primateljice izdržavanja bili dužni u interesu štićenice poduzeti sve mjere radi ponovnog ostvarivanja prava na penziju iz kojeg iznosa bi se podmirivale potrebe primateljice izdržavanja. Ukoliko navedena novčana sredstva ne bi bila dovoljna za njeno izdržavanje, tada bi se, u smislu odredbe člana 229. stav 1. tačka 2. Porodičnog zakona RS, tražilo izdržavanje od lica koja su obavezna da daju za izdržavanje primateljice izdržavanja ukoliko su u mogućnosti, a kasnije ostalim redoslijedom s obzirom na zakonsku obavezu staraoca da sredstva za primateljicu izdržavanja obezbjeđuje upravo redoslijedom propisanim Zakonom. Osnovni sud je utvrdio da apelant sudu nije pružio dokaz da je primateljica izdržavanja ostvarila ponovo pravo na penziju, niti dokaz da je on pokušao obezbijediti nastavak isplata penzija koje je primateljica izdržavanja primala, kao ni dokaz da taj iznos nije bio dovoljan za njeno izdržavanje. Apelant je navodio da je primateljica izdržavanja bila primalac socijalne pomoći u visini od 16 KM, što nije bilo dovoljno za njeno izdržavanje, te da je i on lično doprinosio iz svojih sredstava za njeno izdržavanje. Osnovni sud je, dalje, utvrdio da je primateljica izdržavanja bila vlasnica nekretnina, kao i novčanih sredstava po osnovu stare devizne štednje. Osnovni sud je, dalje, utvrdio da u spisu nema dokaza da je apelant poduzimao zakonske mogućnosti za realizaciju potraživanja po osnovu stare devizne štednje uz prethodno odobrenje Centra za socijalni rad Doboj. Dalje je utvrđeno da je apelant zahtjev za zaključivanje predmetnog ugovora podnio kada se primateljica izdržavanja nalazila na bolničkom liječenju, te da je liječnik saopštio apelantu u kakvom se teškom zdravstvenom stanju nalazila primateljica izdržavanja. Osnovni sud je smatrao da je stručni tim Centra za socijalni rad bio dužan prije davanja odobrenja provjeriti da li su sredstva za izdržavanje primateljice izdržavanja mogla biti obezbijeđena na drugi način, u smislu odredbe člana 229. Porodičnog zakona RS. U spisu predmeta ne postoje dokazi o ovakvim provjerama koje su, prema mišljenju Osnovnog suda, bile neophodne prije davanja saglasnosti za zaključenje ugovora. Izdržavanje štićenika otuđenjem njegove imovine vrši se samo u slučaju kada su iscrpljene sve druge mjere i mogućnosti za obezbjeđenje sredstava za izdržavanje štićenika, i to prema redoslijedu propisanom članom 229. Porodičnog zakona RS. Ukoliko je bilo neophodno otuđenje imovine primateljice izdržavanja radi njenog izdržavanja, prema mišljenju Osnovnog suda, a imajući u vidu da je primateljice izdržavanja raspolagala prilično velikom imovinom, moglo se izvršiti otuđenje, odnosno prodaja dijela imovine radi obezbjeđenja sredstava za njeno izdržavanje. Osnovni sud je smatrao neosnovanim navode petotuženog da navedene mjere nisu poduzeli, jer su se trudili da sačuvaju imovinu primateljice izdržavanja radi njenog obezbjeđenja, ako se ima u vidu da su dali saglasnost za raspolaganje njenom cjelokupnom imovinom po osnovu predmetnog ugovora. Prodajom dijela imovine primateljici izdržavanja bi se obezbijedila sredstva za izdržavanje ukoliko nije bilo drugih mogućnosti, posebno imajući u vidu da je u vrijeme zaključivanja ugovora primateljica izdržavanja imala 70 godina, ukupnu vrijednost imovine, njeno zdravstveno stanje a o čemu je tim Centra za socijalni rad morao voditi računa. S obzirom na to da je Centar za socijalni rad dao saglasnost za zaključivanje predmetnog ugovora, te rješenjem postavio četvrtotuženu kao posebnog staraoca da zaključi ugovor sa apelantom suprotno citiranim zakonskim odredbama, ugovor se smatra ništavim u smislu člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
7. U odnosu na četvrtotuženu Osnovni sud je odbio tužbeni zahtjev, jer je smatrao da četvrtotužena ne može biti stranka u konkretnom postupku, niti je ugovorna strana u ugovoru s obzirom na to da je predmetni ugovor potpisala kao posebni staralac u ime primateljice izdržavanja. U odnosu na petotuženog Osnovni sud je zaključio da nije pasivno legitimisan u konkretnoj pravnoj stvari, imajući u vidu da se u konkretnom postupku tražilo utvrđivanje ništavosti ugovora o doživotnom izdržavanju čije posljedice pogađaju nasljednike iza umrlog primaoca izdržavanja. Petotuženi bi, prema mišljenju Osnovnog suda, eventualno bio odgovoran za štetu ukoliko je nastala zaključivanjem predmetnog ugovora, a ne kao stranka u postupku utvrđivanja njegove ništavosti.
8. Protiv navedene presude Osnovnog suda apelant se žalio Okružnom sudu koji je Presudom broj 013-0-Gž-07-000-602 od 18. marta 2009. godine apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. Navedenom presudom je odbijen kao neosnovan zahtjev tužilaca da im apelant plati toškove odgovora na žalbu.
9. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno ocijenio sve provedene dokaze na temelju kojih je, i prema ocjeni Okružnog suda, donio pravilnu odluku za koju je dao jasne razloge koje u cijelosti prihvata i Okružni sud. U obrazloženju odluke Okružni sud je naveo da su bez osnova apelantovi žalbeni navodi o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Činjenica da se prvostepeni sud pozvao na odredbe čl. 191. i 229. Porodičnog zakona RS, koji je objavljen u «Službenom glasniku RS» broj 54/02 i koji je stupio na snagu 4. septembra 2002. godine, a predmetni ugovor o doživotnom izdržavanju je zaključen 8. maja 2002. godine, dakle, prije stupanja na snagu navedenog zakona, ne čini pobijanu prvostepenu presudu nepravilnom i nezakonitom. Naime, odredba člana 188. stav 1. Porodičnog zakona («Službeni list SRBiH» br. 21/79 i 44/89), koji je bio na snazi kada je zaključen predmetni ugovor, sadrži istovjetnu normu kao i odredba člana 191. stav 1. Porodičnog zakona RS («Službeni glasnik RS» broj 54/02). Također. odredba člana 227. ranije važećeg Porodičnog zakona ima isti sadržaj kao i odredba člana 229. sada važećeg Porodičnog zakona RS. Okružni sud je zaključio da prema provedenim dokazima apelant je zahtjev za zaključenje ugovora Centru za socijalni rad podnio dok je primateljica izdržavanja bila na bolničkom liječenju (intenzivna njega), da je ljekar saopštio apelantu u kakvom se teškom stanju nalazila primateljica izdržavanja, te s obzirom na imovinu koju je posjedovala, ukoliko je bilo neophodno otuđenje njene imovine radi izdržavanja, a nakon što su prethodno iscrpljene sve druge mogućnosti, njeno izdržavanje je moglo biti obezbijeđeno i prodajom dijela njene imovine, kako bi bila obezbijeđena sredstva za njeno izdržavanje. Budući da je Centar za socijalni rad Doboj, suprotno odredbi člana 227. tada važećeg Porodičnog zakona, a istovjetno propisuje i odredba člana 229. sada važećeg Porodičnog zakona RS, dao saglasnost za zaključenje predmetnog ugovora Rješenjem broj 01/3-550-30/02 od 30. aprila 2002. godine i četvrtotuženu postavio za posebnog staraoca u postupku zaključivanja ugovora, kako je zaključio i Okružni sud, predmetni ugovor je ništav u smislu člana 103. ZOO.
10. Apelant navodi povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Smatra da su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo na apelantovu štetu. Prema apelantovom mišljenju, sudovi su pogrešno primijenili Porodični zakona RS («Službeni glasnik RS» broj 54/02), koji u vrijeme zaključenja ugovora još nije bio stupio na pravnu snagu. Dalje je istakao da je posebni staralac Snježana Đekić bila ovlaštena za sklapanje spornog ugovora o doživotnom izdržavanju u skladu s tada važećim članom 188. stav 1. Porodičnog zakona («Službeni list SRBiH» br. 21/79 i 44/89), te da je Centar za socijalni rad Doboj, kao nadležni organ starateljstva, jedini ovlašten da ocjenjuje potrebu zaključenja takvih ugovora kada je to u interesu štićenika. Apelant smatra da sud nema ovlaštenja da vrši takvu ocjenu, dok, nasuprot tome, Centar za socijalni rad ima stručna lica koja mogu dati svoje mišljenje u pogledu ocjene zaštite interesa štićenika u takvim situacijama. Također je istakao da je prvostepeni sud izgubio iz vida da ugovor o doživotnom izdržavanju nije klasični ugovor o otuđenju imovine, kao, naprimjer, ugovor o kupoprodaji, već je ugovor sa elementom aleatornosti.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
13. U vezi sa navodima o kršenju prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. U tom konekstu Ustavni sud zapaža da je Okružni sud razmotrio apelantove navode vezane za primjenu materijalnog prava, te dao razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, navodeći da se prvostepeni sud pogrešno pozvao na odredbe novog Porodičnog zakona koji je stupio na snagu 4. septembra 2002. godine, ali je zaključio da predmetna prvostepena presuda nije nepravilna i nezakonita, budući da i relevantne odredbe starog Porodičnog zakona, na koje se Okružni sud pozvao u obrazloženju svoje odluke, sadrže istovjetne odredbe. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić